Pokušavala je da od dve Aijelke izvuče neke vesti o Randu, ali one izgleda znaju manje od nje. Ili ne žele da priznaju ništa više. Kada hoće, umeju da budu mučaljive. Ona bar zna da je on negde daleko na jugoistoku. Pretpostavlja da je negde u Tiru, mada je lako moguće da je negde na ravnici Moredo ili Kičmi sveta. Sem toga, znala je da je živ i ništa više. Pokušavala je da razgovor zadrži na Randu, u nadi da će im se nešto omaći, ali to je bilo isto kao da je pokušavala da malteriše ciglu prstima. Dorinda i Nadera imale su svoj cilj: da nju ubede da smesta nađe babicu. Nisu zaklapale o tome kako možda ugrožava i sebe i decu, a čak ni Minino predviđanje nije moglo da ih razuveri.
„U redu“, naposletku kaza, tresnuvši nožem i viljuškom. „Danas ću početi da tražim babicu.“ A ako ne uspe da je nađe – pa, one to neće ni znati.
„Moja gospo, imam nećaku koja je babica“, reče Esanda. „Melfana prodaje bilje i meleme u jednoj radnji u Svečarskoj ulici u Novom Gradu, i verujem da o tome mnogo zna.“ Namesti poslednjih nekoliko kovrdža i udalji se za korak, pa se zadovoljno nasmeši. „Moja gospo, tako me podsećaš na svoju majku.“
Elejna uzdahnu. Izgleda da će imati babicu htela to ili ne. Još neko ko će se starati da joj obroci budu bedni. Pa, možda će babica moći da joj predloži neki lek za to što je noću bole krsta i što su joj grudi osetljive. Hvala Svetlosti što je pošteđena mučnine. Žene koje usmeravaju nikada u trudnoći ne pate od toga.
Kada se Avijenda vratila, opet je bila u aijelskoj odeći, s još mokrim šalom prebačenim preko ruku, tamnom maramom vezanom oko čela da joj kosa ne bi padala na lice i zavežljajem na leđima. Za razliku od mnogobrojnih narukvica i ogrlica koje su Dorinda i Nadera nosile, ona je imala samo jednu srebrnu ogrlicu – zamršeno izgravirane diskove spojene u složeni obrazac – kao i jednu narukvicu od belokosti, gusto izrezbarenu tako da je izgledalo kao da je sva od ruža i trnja. Pružila je Elejni tupi bodež. „Moraš da držiš ovo uza se, kako bi bila bezbedna. Pokušaću da te obilazim što češće mogu.“
„Možda bude vremena za povremenu posetu“, strogo kaza Nadera, „ali mnogo si zaostala sa učenjem i moraš naporno da radiš kako bi to nadoknadila. Čudno“, zamisli se i odmahnu glavom, „kako nehajno govorimo o posetama s tolike udaljenosti. Preći lige, pa i stotine liga samo jednim korakom. Čudne stvari smo naučili u mokrozemlju.“
„Hajde, Avijenda, moramo da krenemo“, kaza Dorinda.
„Čekajte“, reče im Elejna. „Molim vas, sačekajte samo trenutak.“ Čvrsto držeći bodež, odjuri u svoju sobu za presvlačenje. Sefani zastade u kačenju Avijendine plave haljine da bi pala u naklon, ali Elejna nije obraćala pažnju na nju već je pojurila da otvori izrezbareni poklopac svoje kutije za nakit od belokosti. Povrh pretinaca sa ogrlicama, narukvicama i pribadačama bio je broš u obliku kornjače, koji kao da je bio od jantara, i žena koja sedi, obmotana sopstvenom kosom, naizgled izrezbarena od belokosti potamnele od vremena. I jedno i drugo su bili angreali. Ona stavi bodež s drškom od roga u kovčežić, pa uze kornjaču, a onda – poneta nekim nagonom – zgrabi i izuvijani kameni snevački prsten, sav crven, plav i smeđ. Otkad je zatrudnela, njoj je izgleda beskoristan, a ako joj bude pošlo za rukom da izatka Duh, i dalje ima srebrni prsten od isprepletenih spirala koji su povratile od Ispan. Žureći nazad u dnevnu sobu, zateče Dorindu i Naderu kako se svađaju, ili makar žustro raspravljaju, dok se Esanda pretvarala da proverava ima li prašine, prelazeći vrhovima prstiju ispod ivice stola. Ali sudeći po tome kako joj je glava bila naherena, pomno je slušala. Naris, vraćajući na poslužavnik sudove iz kojih je Elejna jela, otvoreno je zverala u Aijelke.
„Kazala sam joj da će osetiti kaiš ako polazak bude odložen“, govorila je Nadera sa izvesnom žestinom u trenutku kada je Elejna ušla u sobu. „To nije pošteno ako ona nije uzrok tome, ali rekla sam šta sam rekla.“
„Postupićeš kako moraš“, smireno odvrati Dorinda, ali po njenom pogledu reklo bi se da to nisu bile prve reči koje su o tome razmenile. „Možda ništa nećemo odložiti. A možda će Avijenda drage volje platiti tu cenu kako bi se pozdravila sa svojom sestrom.“
Elejna nije ni pokušala da se založi za Avijendu. Ništa ne bi vredelo. Što se Avijende tiče, ona je pokazivala takvu ravnodušnost da bi se Aes Sedai time ponosila, kao da joj ni najmanje nije bitno da li će je istući zbog tuđe krivice.
„Ovo je za tebe“, kaza Elejna, gurajući prsten i broš sestri u ruku. „Bojim se da to nisu darovi. Bela kula će hteti da joj se vrate. Ali koristi ih kako god da ti zatrebaju.“
Avijenda pogleda te stvari i oštro uzdahnu. „Čak i na pozajmicu, ovo je veliki dar. Sramotiš me, sestro, jer ja nemam oproštajni dar kojim mogu da ti uzvratim.“
„Daješ mi svoje prijateljstvo. Dala si mi sestru.“ Elejna oseti kako joj suza klizi niz obraz. Usiljeno se nasmeja, ali taj smeh beše slab i drhtav. „Kako možeš da kažeš da nemaš ništa da mi daš? Sve si mi dala.“
Suze su blistale i u Avijendinim očima. Iako su je druge gledale, ona čvrsto zagrli Elejnu. „Nedostajaćeš mi, sestro“, prošapta. „Srce mi je hladno kao noč.“
„I moje, sestro“, prošapta Elejna i odgovori na zagrljaj jednako snažno. „I ti ćeš meni nedostajati. Ali povremeno će ti dozvoljavati da me obilaziš. Ovo nije zauvek.“
„Ne, nije zauvek. Ali svejedno ćeš mi nedostajati.“
Da ih Dorinda nije uhvatila za ramena, možda bi onda zaplakale. „Avijenda, vreme je. Moramo da krenemo, ako hoćeš da ima bar nekih izgleda da izbegneš šibanje.“
Avijenda se ispravi i uzdahnu, pa obrisa oči. „Neka bi uvek našla vode i hlada, sestro.“
„Neka bi uvek našla vode i hlada, sestro“, odgovori Elejna. Aijelski pozdrav zvučao je nekako konačno, pa je stoga dodala: „Dok ti opet ne vidim lice.“
I tako brzo one odoše. I tako brzo, ona se oseti usamljeno. Avijendino prisustvo za nju je postalo sigurnost. Imala je sestru s kojom može da razgovara, da se smeje i s kojom može da deli nade i strahove – ali ta uteha je sada nestala.
Dok su se Avijenda i ona grlile, Esanda se iskrala iz prostorije, ali sada se vratila da bi na Elejninu glavu spustila krunicu kćeri naslednice – jednostavni zlatni krug koji joj na čelu drži jednu jedinu zlatnu ružu. „Kako oni plaćenici ne bi zaboravili s kime razgovaraju, moja gospo.“
Elejna nije ni shvatila da se pogurila sve dok nije ispravila ramena. Sestra joj je otišla, ali ona i dalje mora da odbrani grad i osvoji presto. Sada će dužnost morati da joj daje snagu.
16
Novi sledbenik
Plava primaća soba, nazvana po svojoj zasvođenoj tavanici oslikanoj tako da je prikazivala nebo s belim oblacima, kao i po podu popločanom plavim pločicama, bila je najmanja primaća soba u palati, površine manje od deset kvadratnih koraka. Zasvođeni prozori koji su zauzimali čitav zid naspram vrata gledali su na dvorište, i dalje zatvoreni zbog prolećnog vremena, ali kroz njih je dopiralo sasvim dovoljno svetlosti, iako je napolju padala kiša; međutim, uprkos tome što su u prostoriji bila dva velika kamina isklesana od mermera, ispod tavanice ukrasi u obliku gipsanih lavova, kao i dve tapiserije s belim lavom levo i desno od vrata, neko poslanstvo kaemlinskih trgovaca uvredilo bi se zbog prijema u Plavoj sobi, dok bi izaslanstvo bankara bilo van sebe od gneva. Gazdarica Harfor je vrlo verovatno stoga poslala najamnike baš tu, mada oni neće ni znati da su uvređeni. Lično je prisustvovala, „nadgledajući" dve mlade služavke u livrejama, koje su iz visokih srebrnih ibrika na poslužavniku povrh jednostavno izrezbarenog stola punile vinske pehare, ali uz nedra je držala pribijene kožne korice u kojima nosi svoje izveštaje, kao da je očekivala da će se s plaćenicima brzo završiti. Halvin Nori, čiji su pramičci sede kose iza ušiju kao i uvek izgledali kao perje, stajao je u jednom uglu, takođe pribijajući kožne korice uz svoje uzane grudi. Njihovi izveštaji su svakodnevna pojava i u poslednje vreme retko kada sadrže nešto što bije moglo razveseliti. Upravo suprotno.