„Samo budala ne oseća strahopoštovanje prema Kuli“, nadoveza se Kejrejn, odmah za Sarejtom. Debela žena, u ramenima široka kao većina muškaraca, Zelena nije imala nikakve potrebe da privlači pažnju. Njeno lice bakarne boje svima je stavljalo do znanja ko je i šta je ona, bar onima koji znaju šta da gledaju, jednako glasno i jasno kao onaj prsten na njenom desnom kažiprstu.
„Ono što sam ja čuo“, smrknuto reče Gomajsen, „jeste da je Tar Valon opsednut. Čujem da je Bela kula rascepljena na dve Amirlin. Čak sam čuo da Belu kulu drži Crni ađah.“ Hrabar čovek kad je tu glasinu pomenuo pred Aes Sedai, ali svejedno se na to lecnu. Lecnu i smesta nastavi. „Prema kome to hoćete da osećamo strahopoštovanje?“
„Ne veruj u sve što čuješ, kapetane Gomajsene.“ Sarejtin glas beše potpuno spokojan i dostojanstven, kao u žene koja ističe neospornu činjenicu. „Istina ima više preliva nego što ti možda misliš, a razdaljina istinu često menja u nešto što se po mnogo čemu razlikuje od činjenica. Doduše, laži o sestrama koje su Prijatelji Mraka mogu biti opasne ako se ponavljaju. Kapetane, trebalo bi da pripaziš na to šta pričaš.“
Gomajsen pređe nadlanicom preko usana, ali njegove tamne oči prkosno su gledale. Prkosno, ali ugroženo. „Samo sam ponovio ono što se može čuti na svakoj ulici“, promrmlja.
„Jesmo li to došli ovamo da bismo pričali o Beloj kuli?“, mršteći se upita Kordvin. On iskapi pehar s vinom pre nego što nastavi, kao da mu je od sve te priče nelagodno. Koliko li je već vina popio? Delovao joj je teturavo na nogama, a pomalo je i zaplitao dok je pričao. „Kula je stotinama liga odavde, a ne tiče nas se šta se tamo dešava.“
„Istina, prijatelju“, saglasi se Bakuvan. „Istina. Naša posla su mačevi, mačevi i krv. Što nas, milostiva, dovodi do jednog gnusnog pitanja..." – on protrlja debele, draguljima ukrašene prste – „... do zlata. Svakoga dana gubimo ljude, dan za danom, a tome se ne vidi ni kraja ni konca, dok se u gradu može naći veoma malo ljudi koji odgovaraju kao zamena.“
„Ja nikoga živog nisam našao“, progunđa Korvin, odmeravajući mladu služavku koja mu je punila pehar. Ona pocrvene od njegovog pogleda i brzo završi svoj posao, prolivši malo vina po podu, zbog čega se gazdarica Harfor namršti. „Oni koji možda i jesu, svi stupaju u Kraljičinu gardu.“ To je sasvim istinito; kao da ih je svakoga dana sve više. Kraljičina garda će biti sila koja izaziva strahopoštovanje. Jednog dana. Nažalost, velika većina tih ljudi mesecima je daleko od toga da ume da koristi mač a da se ne ubode u nogu, a vremenski još dalje od toga da bude od koristi u bici.
„Kao što kažeš, prijatelju“, promrmlja Bakuvan. „Kao što kažeš.“ On se široko nasmeši Elejni. Možda je nameravao da deluje prijateljski, ili možda razumno, ali nju je podsećao na čoveka koji pokušava da joj proda mačku u džaku. „Milostiva, čak i pošto ovde završimo s poslom, neće biti lako da nađemo nove ljude. Odgovarajući ljudi ne rastu u kupusu, ne nikako. Manje ljudi znači da ćemo za naredni posao dobiti manje novca. To je neizbežna životna činjenica. Mislim da je pošteno da nam se to nadoknadi.“
Elejnu preplavi bes. Oni misle da je toliko očajna da će ih zadržati po svaku cenu, eto šta misle! Još gore, u pravu su. Ta trojica znače preko hiljadu ljudi. To bi bio težak gubitak, čak i sa onima koje joj je Gajbon doveo. A naročito ako to druge plaćenike navede na pomisao da će ona izgubiti borbu za vlast. Najamnici ne vole da budu na strani koja gubi. Da bi to izbegli, pobeći će kao pacovi od vatre. Bes joj se rasplamsa, ali ona ga obuzda. Za dlaku. Ali ne pođe joj za rukom da joj se u glasu ne čuje prezir. „Zar ste mislili da nećete trpeti gubitke? Zar ste očekivali da ćete da držite straže i da za to dobijete zlato, a da ne vadite mačeve iz kanija?“
„Potpisali ste ugovor za određenu količinu zlata po danu“, ubaci se Birgita. Nije pomenula za koliko se svaka plaćenička četa pogodila da će služiti. Poslednje što im je potrebno je da plaćenici postanu ljubomorni jedni na druge. I ovako kao da je pola kafanskih tuča koje gardisti rasturaju zapodenuto između plaćenika iz različitih družina. „Nepromenljivu količinu. Da to okrutno kažem, što više ljudi izgubite, to vam je zarada veća.“
„Ah, kapetan-generale“, smesta odgovori debeli čovek, „ali zaboravljaš na posmrtni novac koji mora da se isplati udovicama i siročadi.“ Gomaisan se zagrcnu, a Kordvin s nevericom pogleda Bakuvana, a onda pokuša da to prikrije tako što opet iskapi pehar s vinom.
Elejna poče da se trese, a šake joj se zgrčiše u pesnice na rukonaslonima. Neće se prepustiti besu. Neće! „Nameravam da od vas tražim da poštujete svoje ugovore“, ledeno im kaza. Pa, bar ne besni na njih. „Biće vam plaćeno onoliko za koliko ste potpisali, uključujući i uobičajenu pobedničku nagradu pošto stupim na presto, ali ni cvonjka više. Ako budete pokušali da odstupite od svojih ugovornih obaveza, pretpostaviću da okrećete ćurak i prelazite na Arimilinu stranu, a u tom slučaju narediću da i vas i vaše čete pohapse i izbace iz grada, ali bez mačeva i konja.“ Služavka koja je punila Kordvinov pehar vinom opet iznenada ciknu i odskoči od njega, trljajući se po bedru. Bes koji je Elejna suzbijala odjednom izlete iz nje, doveden do belog usijanja. „A ako se iko od vas ikada više bude usudio da hvata neku od mojih žena, i on i njegova četa biće izbačeni iz grada i to bez mačeva, konja – i bez čizama! Jesam li jasna?“
„Veoma jasna, moja gospo.“ Bakuvanov glas beše izrazito hladan, a njegova široka usta stisnuta. „Zaista veoma jasna. A sada, budući da je našem... razgovoru... izgleda došao kraj, možemo li da se povučemo?“
„Dobro razmislite“, odjednom kaza Sarejta. „Da li bi Bela kula radije da vidi jednu Aes Sedai na Lavljem prestolu, ili budalu kao što je Arimila Marn?“
„Prebrojte koliko ima Aes Sedai u ovoj palati“, dodade Kejrejn. „Prebrojte Aes Sedai u Kaemlinu. Nijedne nema u Arimilinim taborima. Prebrojte i sami zaključite na čijoj je strani Bela kula.“
„Prebrojte“, kaza Sarejta, „i setite se da nezadovoljstvo Bele kule ume da bude kobno.“
Veoma je teško bilo poverovati da je jedna od njih iz Crnog ađaha, ali mora da je tako. Sem ako to nije Merilila, naravno. Elejna se nadala da nije tako. Merilila joj se dopada. Ali dopadaju joj se i Kejrejn i Sarejta. Ne baš koliko Merilila, ali svejedno joj se dopadaju. Kako god da se okrene, jedna žena koja joj je draga zapravo je Prijateljica Mraka i već osuđena na smrtnu kaznu.
Kada najamnici odoše, užurbano se klanjajući, a gazdarica Harfor naredi služavkama da odu i odnesu ostatke vina, Elejna se zavali u svoju naslonjaču i uzdahnu. „Ovo sam veoma loše uradila, zar ne?“
„Najamnici traže snažnu ruku na dizginama“, odgovori Birgita, ali uvezi se osećala sumnja. Sumnja i zabrinutost.
„Ako mi je dozvoljeno da primetim, milostiva“, javi se Nori svojim suvim glasom, „ne vidim šta ste drugo mogli da uradite. Na vašu blagost oni bi se samo toliko osmelili da bi podneli nove zahteve.“ Bio je toliko nepomičan da je Elejna skoro zaboravila da je prisutan. Trepćući dok posmatra svet oko sebe, podsećao je na neku barsku pticu koja gaca dugim nogama, pitajući se gde je voda nestala. U suprotnosti sa urednošću gazdarice Harfor, njegov kratki kaput i prsti behu umrljani mastilom. Ona kožne korice u njegovim rukama odmeri sa izrazitim gađenjem na licu.
„Sarejta, Kejrejn, da li biste nas ostavile nasamo, molim vas?“, reče Elejna. One na tren oklevahu, ali ništa drugo nisu mogle da urade nego da se blago poklone i kao labudovi otklize iz sobe. „I vas dve“, dodade gardistkinjama, osvrnuvši se preko ramena. One se nisu ni mrdnule!
„Napolje!“, prasnu Birgita, trznuvši glavom tako da joj se pletenica zanjiha. „Smesta!“ O, te dve vala skočiše kada im ona dreknu! Skoro potrčaše prema vratima!