Выбрать главу

Elejna se namršti kada se vrata za gardistkinjama zatvoriše. „Plamen me spalio, ne želim da čujem nikakve krvave loše vesti, ne danas. Ne želim da čujem koliko se hrane donete iz Ilijana i Tira već u putu pokvarilo. Ne želim da slušam o paljevinama, brašnu koje se crni od žiška, tunelima za odvod otpadnih voda u kojima se pacovi kote brže nego što mogu da se ubijaju ili o rojevima muva tako gustim da bi čovek pomislio kako je Kaemlin prljava staja. Hoću da za promenu čujem neke krvavo dobre vesti.“ Plamen je spalio, zvuči obesno! Istini za volju, oseća se obesno. O, kako je to peče! Pokušava da zadobije presto, a ponaša se kao razmaženo derište!

Gazda Nori i gazdarica Harfor se zgledaše, što samo još više pogorša stvari. On nekako sa žaljenjem pređe rukom preko svojih korica. Taj čovek uživa u tome da mrtvačkim glasom prosipa svoje brojeve, čak i kada su strašni. Bar se više ne ustručava da izveštaje podnosi u društvu. Pa, ne previše. Ljubomorni na svoje dužnosti, ijedno i drugo oboje su pomno pazili da ono drugo ne zaluta i brzo isticali kada se neka zamišljena granica pređe. Svejedno, uspevalo im je da uspešno rukovode palatom i gradom, uz svega nekoliko packi. „Moja gospo, jesmo li sami?“, upita Rina. Elejna duboko udahnu i prepusti se polazničkim vežbama koje kao da je uopšte nisu uspokojile, a onda pokuša da prigrli Izvor. Na njeno iznenađenje, saidar joj veoma lako dođe, ispunjavajući je slašću života i radosti. I ublažavajući njeno raspoloženje. Uvek je tako. Bes ili tuga, ili to što je bremenita, mogu je ometati da prigrli Moć, ali kada je Moć jednom ispuni, njena osećanja prestaju da skakuću. Vesto izatka Vatru i Vazduh, na pravi način, uz samo malo Vode, ali kada završi – nije puštala Izvor. Osećaj koji dolazi od toga što je ispunjena Moći čudesan je, ali ne mnogo više od znanja da joj se neće plakati bez razloga, ili da se već sledećeg trenutka neće, takođe bez razloga, dernjati na sav glas. Naposletku, nije toliko glupa da previše povuče.

„Sami smo“, kaza. Saidar dodirnu njen štit i nestade. Neko je pokušavao da prisluškuje – i to nije bilo prvi put da se to desilo. Pošto je na dvoru toliko žena koje mogu da usmeravaju, veoma bi je iznenadilo kada nijedna ne bi pokušala da njuška, ali priželjkivala je da može nekako da uđe u trag onoj koja to pokušava. Ovako, ako ne postavi štit, ne sme ništa značajno da izgovori.

„Onda imam malo dobrih vesti“, kaza gazdarica Harfor, premeštajući svoje korice ali ne otvarajući ih, „od Jona Skelita.“ Berberin je veoma marljivo nosio Arimili izveštaje, koje je pre toga Rina odobravala, i u povratku prenosio sve što je bio u prilici da sazna u taborima van grada. Zapravo je radio za Nijanu Araun, ali Nijana je podržavala Arimilu, tako da je ona začelo Skelitove izveštaje delila s njom. Nažalost, ono što mu je za sada polazilo za rukom da sazna nije bilo od neke velike koristi. „On kaže da Arimila i Visoka sedišta koja je podržavaju nameravaju da budu u prvoj skupini koja će ujahati u Kaemlin. Izgleda da se Arimila time stalno hvali.“

Elejna uzdahnu. Arimila i ostali drže se zajedno i kreću iz logora u logor, ali koliko ona može da vidi, ne prema nekakvom obrascu ili redosledu. Izvesno vreme se silan trud ulagao u pokušaje da se otkrije gde će se oni nalaziti pre nego što na to mesto stignu. Tada bi bilo jednostavno poslati vojnike kroz kapiju kako bi ih sve odjednom zarobili i tako obezglavili protivnike. U svakom slučaju, bilo bi to jednostavno koliko su te stvari inače jednostavne. I pod najboljim mogućim okolnostima, ljudi bi izginuli, a neka Visoka sedišta bi lako moguće pobegla, ali ako bi se samo Arimila zarobila, svemu bi došao kraj. Elenija i Nijana javno su se odrekle toga da polažu prava na presto, što je nepovratno. Te dve možda nastave da podržavaju Arimilu, ako ostanu na slobodi – previše su se vezale za nju – ali ako bi imala Arimilu u šaci, Elejna bi zapravo morala da se pozabavi samo time da dobije podršku bar još četiri velike kuće. Kao da je to lako. Za sada, svi napori u tom smeru pokazali su se jalovim. Ali možda će današnji dan doneti neke dobre vesti kada je o tome reč. Međutim, ova vest je beskorisna. Ako Arimila i ostale uđu u Kaemlin, to će značiti da se grad ne može spasti da ne padne. Da bude još gore, ako se Arimila hvali mora da veruje kako će se to ubrzo dogoditi. Ta žena je glupača u mnogo čemu, ali greška bi bila da je u potpunosti potceni. Da je potpuna budala ne bi stigla toliko daleko.

„To su tvoje dobre vesti?“, upita Birgita. I ona je uviđala njihov značaj. „Pomoglo bi da imamo makar nagoveštaj kada će se to desiti.“

Rina raširi ruke. „Moja gospo, Arimila je Skelitu sopstvenim rukama jednom dala zlatnu krunu. On mi ju je prepustio kao dokaz da se popravio.“ Na tren stisnu usne; Skelit se spasao vešala, ali nikada više neće povratiti poverenje. „To je bilo jedini put da se taj čovek našao na deset koraka od nje. Mora da se snalazi tako što prikuplja ogovaranja od drugih ljudi.“ Na tren stade da okleva. „Moja gospo, veoma se plaši. Ljudi u onim taborima sigurni su da će za nekoliko dana zauzeti grad.“

„Da li se plaši dovoljno da po treći put okrene ćurak i pređe na drugu stranu?“, tiho upita Elejna. O onoj drugoj stvari nije bilo šta da se kaže.

„Ne, moja gospo. Ako Nijana ili Arimila saznaju šta je učinio, on je mrtav čovek i to zna. Ali boji se da će one saznati u slučaju da grad padne. Strahujem da ne pobegne uskoro.“

Elejna sumorno klimnu glavom. Plaćenici nisu jedini pacovi koji beže od vatre. „Da li ti imaš neke dobre vesti, gazda Nori?“

Prvi pisar je tiho stajao, pipajući svoje kožne korice i pokušavajući da izgleda kao da uopšte nije slušao Rinu dok je govorila. „Moja gospo, mislim da ću biti bolji od gazdarice Harfor.“ Možda je njegov osmeh bio malčice pobednički. U poslednje vreme retko je bilo da on ima bolje vesti od nje. „Našao sam čoveka za koga sam ubeđen da će moći uspešno da prati Melara. Mogu li da ga uvedem?“

E to jesu izvrsne vesti. Petorica su poginula pokušavajući da slede Doilina Melara kada noću odlazi u grad, tako da joj se ta „slučajnost" čini nategnutom. Prvi put je izgledalo kao da je taj čovek nastradao od nekog razbojnika, tako da se ona time nije dalje bavila sem što je odredila mesečnu naknadu za njegovu udovicu. Gardistima polazi za rukom da suzbijaju zločin makar delimično – to jest, ako se izuzmu paljevine – ali pljačkaši se tamom služe kao plaštom pod kojim se kriju. Ostala četvorica isto su stradala, ubijena jednim udarcem nožem, kesa ispražnjenih, ali ma koliko ulice noću bile opasne, teško da se može poverovati u toliku slučajnost.

Kada ona klimnu, vižljasti starac požuri do vrata, pa otvori jedno krilo kako bi promolio glavu kroz njih. Nije čula šta je kazao – štit radi dvosmerno – ali za nekoliko minuta jedan mišićavi gardista uđe, ispred sebe gurajući čoveka koji je vukao noge, s okovima oko zapešća i gležnjeva. Sve u vezi s tim zatvorenikom delovalo je... prosečno. Nije bio ni debeo ni mršav, ni visok ni nizak. Kosa mu je bila smeđa, ali ne nekog prepoznatljivog preliva. Lice mu je bilo tako obično da je čisto sumnjala da bi mogla da ga opiše. Nijedna njegova crta nije se isticala. Odeća mu je bila takođe neupadljiva – jednostavan smeđi kaput i čakšire, niti od najbolje niti od najgore vune, pomalo izgužvani i tek malo prljavi, kao i blago ukrašeni opasač s jednostavnom metalnom kopčom kakvih u Kaemlinu mora da ima bar deset hiljada. Ukratko, lako ga je zaboraviti. Birgita pokaza gardisti da zaustavi tog čoveka na dobranom rastojanju od stolica, pa mu kaza da sačeka napolju.

„Pouzdan čovek“, kaza Nori, gledajući gardistu kako odlazi. „Afrim Hansard. Verno je služio tvojoj majci i ume da drži jezik za zubima.“

„Lanci?“, upita Elejna.

„Moja gospo, ovo je Samvil Hark“, odgovori Nori, odmeravajući tog čoveka s radoznalošću koju bi čovek pokazao prema nepoznatoj životinji čudnog oblika, „izvanredno uspešan secikesa. Gardisti su ga uhvatili samo zbog toga što ga je jedan drugi nitkov... ovaj... ocinkario, kako se kaže na ulici, nadajući se da će dobiti manju kaznu zbog trećeg pokušaja nasilne pljačke.“ Svaki lopov bi na to bio više nego spreman. Ne samo da šibanje traje duže, već bi i lopovski žig utisnut na čelu bilo daleko teže sakriti nego beleg na palcu, koji se utiskuje nakon drugog prestupa. „Svako kome je pošlo za rukom da izbegava hapšenje toliko dugo kao gazda Hark trebalo bi da može da izvrši zadatak koji imam na umu za njega.“