Arimila mršteći se odgurnu od sebe tanjir s varivom. Ponuđeno joj je gde će noćas da spava – Arlin, njena sobarica, upravo je birala; žena zna šta ona voli – i najmanje što je očekivala bilo je pristojno jelo, ali ovčetina je bila masna i sasvim sigurno je počela da se kvari. U poslednje vreme to se prečesto dešava. Ovoga puta, kuvar će biti išiban! Nije sigurna ko ga od plemića u tom logoru upošljava, već samo zna da bi on navodno trebalo da je najbolji koji je pri ruci – najbolji! Ali to nije bitno. Biće izbičevan za primer, a onda oteran – naravno. Pošto kazniš kuvara, više nikada ne možeš da mu veruješ.
Raspoloženje u šatoru bilo je daleko od živahnog. Neki od plemića u logoru nadali su se da će ih pozvati da obeduju s njom, ali nijedan nije bio dovoljno visokog roda. Počela je da žali zbog toga što nije pozvala bar jednog ili dvojicu, pa čak i neke od Nijaninih ili Elenijinih ljudi. Možda bi bili zabavni. Za stolom su bili njeni najbliži saveznici, a čovek bi pomislio da sede na sopstvenim daćama. O, žgoljavi matori Nasin, retke sede kose neočešljane, sa uživanjem je jeo, izgleda ne primećujući da je meso bezmalo trulo, i usput je očinski tapšući po ruci. Ona mu se smešila kao dobra kćerka. Matora budala je noćas nosila jedan od onih svojih kaputa izvezenih cvećem. To čudo bi moglo da prođe kao ženska kućna haljina! Sav srećan, pohotno je niz sto gledao Eleniju. Ta žena kose boje meda se lecnu, a njeno lisičje lice preblede kada ga pogleda. Upravljala je kućom Sarand kao da je ona Visoko sedište a ne njen suprug, ali bojala se da će Arimila svejedno pustiti Nasina da radi s njom šta hoće. Ta pretnja više nije bila potrebna, ali dobro je bilo da je za svaki slučaj drži pri ruci. Da, Nasin je bio sasvim srećan u svojoj jalovoj poteri za Elenijom, ali ostali su potonuli u potištenost. Tanjire su ostavili a da jelo skoro nisu ni dirnuli, a dvojica njenih slugu su morali da trčkaraju kako bi im svima punili vinske pehare. Nikada nije verovala tuđim slugama. Bar se vino nije pokvarilo.
„I dalje tvrdim da je trebalo da napadnemo snažnije“, pijano je gunđao Lir, držeći pehar. Mršav kao pritka, u crvenom kaputu na kojem su se videli tragovi od remenja oklopa, Visoko sedište kuće Barin bio je željan da napada. Suptilnost je njemu jednostavno strana. „Moje oči i uši javljaju mi da sve više i više oružnika svakim danom ulazi u grad kroz te kapijeOdmahnu glavom i progunđa nešto sebi u bradu. Taj čovek zaista veruje u glasine o desetinama Aes Sedai u Kraljevskoj palati. „Sve što ovim sitnim napadima postižemo jeste to da gubimo ljude.“
„Saglasna sam“, javi se Karind, igrajući se velikom zlatnom pribadačom na kojoj je bila crvena lisica u trku Anašarovih. Pribadača joj je bila na nedrima, a ona nije bila ništa manje pijana od Lira. Njeno četvrtasto lice bilo je nekako mlitavo. „Moramo snažno napasti, umesto da traćimo ljude. Kada pređemo zidine, naša brojčana nadmoć će nam se isplatiti.“
Arimila stisnu usne. Mogli bi makar da joj pokažu poštovanje kakvo žena koja će uskoro postati kraljica Andora zaslužuje, umesto da se neprestano ne slažu s njom. Nažalost, Barini i Anšari nisu za nju vezani onako čvrsto kao Sarandi i Arauni. Za razliku od Džarida i Nijane, Lir i Karind su obznanili da je podržavaju, ali ne napismeno. A nije ni Nasin, ali nije se bojala da će njega izgubiti. Njega vrti oko malog prsta.
Nateravši se da se nasmeši, usiljeno veselim glasom reče: „Gubimo plaćenike. Za šta drugo najamnici služe ako ne da ginu umesto naših oružnika?“ Diže pehar i jedan vitak čovek u njenom srebrom obrubljenom plavom požuri da joj ga napuni. Zapravo, toliko je požurio da je prolio kap na njenu šaku. Kad je video da se namrštila, on zgrabi maramicu iz svog džepa i obrisa kap pre nego što ona stiže da izmakne ruku. Svojom maramicom! Samo Svetlost zna gde je sve ta prljava stvar bila, a on ju je dodirnuo njom! Usta mu se zgrčiše od straha dok se povlačio, klanjajući se i mumlajući izvinjenja. Neka služi do kraja obroka. Nakon toga će dobiti otkaz. „Biće nam potrebni svi naši oružnici kada budem pošla na Krajišnike. Zar se ne slažeš, Nijana?“
Nijana se lecnu kao da je neko ubode. Vitka i bleda, odevena u žutu svilu na grudima ukrašenu trostrukim srebrnim ključevima Arauna, poslednjih nekoliko nedelja počela je da izgleda iznureno, a njene plave oči bile su upale i umorne. Više nije ni' najmanje ohola. „Naravno, Arimila“, ona krotko odgovori i iskapi svoj pehar. Dobro. Ona i Elenija sasvim su sigurno ukroćene, ali Arimila voli da povremeno proverava kako bi se uverila da ni jednoj ni drugoj nije izrasla nova petlja.
„Ako te Luan i ostali neće podržati, šta ti onda vredi da zauzimaš Kaemlin?“ Silvaza, Nasinova unuka i naslednica, tako je retko progovarala da je to pitanje bilo iznenađujuće. Stamena i ne baš lepa, obično je bila izgubljenog pogleda, ali njene plave oči trenutno su se činile veoma oštrovidim. Svi je zgranuto pogledaše. To kao da joj ni najmanje nije smetalo. Igrala se svojim peharom, ali Arimila je mislila da joj je to tek drugi. „Ako već moramo da se borimo protiv Krajišnika, zašto ne bismo prihvatili Luanovo primirje kako bi Andor mogao da na bojno polje izvede svu svoju snagu, bez ikakvih podela?“ Arimila se nasmeši. Dođe joj da ošamari glupaču. Ali Nasin bi se naljutio na to. Hteo je da ona bude Arimilina „gošća“, kako bi na taj način sprečio da ga uklone s mesta Visokog sedišta – izgleda da je delimično bio svestan toga da je izgubio pamet, a čitavim svojim bićem nameravao je da se drži svog položaja dok ne umre – ali svejedno je voli. „Elorijen i još neki će mi vremenom prići, dete“, odgovori ona glatko. Ali morala je da se potrudi da bi to postigla. Šta taj devojčurak misli ko je? „Emlin, Aratela, Pelivar. Svima njima Trakandi su učinili nažao.“ Začelo će joj prići kada Elejna i Dijelin više ne budu smetnja. Te dve neće preživeti pad Kaemlina. „Kada osvojim grad, u svakom slučaju će biti moji. Troje Elejninih saveznika su deca, a Konejl Norden je tek nešto stariji od toga. Verujem da će mi sasvim lako poći za rukom da ih ubedim da obznane kako me podržavaju.“ A ako to njoj ne uspe, sasvim sigurno će uspeti gazdi Lunaltu. Biće šteta ako ta deca završe kod njega i njegovih vrpci. „Biću kraljica već do sutona onoga dana kada Kaemlin padne preda mnom. Zar nije tako, oče?“
Nasin se zasmeja, pljujući preko stola napola sažvakano varivo. „Da, da“, kaza tapšući Arimilu po šaci. „Slušaj tetku, Silvaza. Radi šta ti kaže. Ona će uskoro biti kraljica Andora.“ Osmeh mu iščile a u glasu mu se začu nekakav čudan prizvuk. Skoro nalik na... preklinjanje. „Seti se da ćeš ti biti Visoko sedište Kajrena kada mene više ne bude. Kada me ne bude. Bićeš Visoko sedište.“
„Kako kažeš, deko“, promrmlja Silvaza, blago naklonivši glavu. Kada se ispravila, pogled joj je bio teleći, kao i uvek. Ona oštrina mora da je bila varka svetlosti. Naravno.
Nasin zastenja i srećno nastavi da proždire jelo. „Najbolje što sam već danima jeo. Mislim da ću uzeti još jedan tanjir. Još vina ovamo, čoveče. Zar ne vidiš da mi je pehar suv?“
Tišina za stolom pretvori se u nelagodu. Nasinovo otvorenije prikazivanje izlapelosti umelo je da dovede do toga.
„I dalje kažem“, opet poče Lir, ali zaćuta kada jedan zdepasti oružnik sa četiri srebrna meseca Marna na prsima uđe u šator.
Klanjajući se s poštovanjem, taj čovek obiđe sto i sagnu se da Arimili prošapće: „Moja gospo, gazda Hernvil moli da popričate nasamo.“
Svi sem Nasina i njegove unuke pretvarali su se da su svu pažnju posvetili vinu, te da nikako ne pokušavaju da prisluškuju. On je nastavio da jede, a ona je zblanuto gledala Arimilu. Ona oštrina pogleda mora da je bila svetlosna varka. „Neću dugo“, kaza Arimila ustajući. Mahnu ka hrani i vinu. „Uživajte dok se ne vratim. Uživajte.“ Lir zatraži od sluge još vina.