„Loijale, Rand nije baš pričljiv“, kaza ona, ali više se nije smešila. U njenom tihom, skoro melodičnom glasu, nije se čuo gnev – ali veza je pričala drugu priču. „Zapravo, ponekad je pričljiv koliko neka školjka.“ Rand uzdahnu kada vide kako ga gleda. Izgleda da će biti poprilično priče kada budu nasamo. „Što se mene tiče, ne mogu mnogo da ti kažem, ali sigurna sam da će ti Kecuejn i Verin reći sve što te zanima. A reći će ti i drugi. Bolje pitaj njih, ako nećeš samo potvrdne i odrične odgovore.“
Zdepasta sitna Verin, koja je sedela u stolici pored Ninaeve i plela, kao da se prenula začuvši svoje ime. Trepnu, kao da se pita gde je. Na suprotnom kraju stola, sa otklopljenom kotaricom za šivenje pored sebe, Kecuejn diže pogled s veza samo na toliko da kratko pogleda Loijala. Zlatni ukrasi zanjihaše se na kao gvožđe sivoj punđi na njenoj glavi. Beše to samo pogled, a ne mrštenje, ali Loijalu se uši trznuše. Aes Sedai uvek ostavljaju snažan utisak na njega, a Kecuejn više od ma koje druge.
„O, hoću, Min, hoću“, odgovori on. „Ali Rand je ključan za moju knjigu.“ Pošto u blizini nije imao zdelu s peskom, nežno dunu na stranicu svoje beležnice kako bi osušio mastilo, ali pošto je Loijal upravo to – Loijal, i dalje je pričao između dva daha. „Rande, nikada ne daješ dovoljno pojedinosti. Sve moram da izvlačim iz tebe. Ma nisi ni spomenuo da si bio zatočen u Far Madingu sve dok to Min nije rekla. Nisi ni spomenuo! Šta je Savet devetorice rekao kada su ti ponudili Lovorovu krunu? I kada si joj promenio ime? Ne bih rekao da im se to dopalo. Kako je prošlo krunisanje? Je li bilo gozbi, proslave, svečanih povorki? Koliko te je Izgubljenih napalo kod Šadar Logota? Koji? Kako je sve to na kraju izgledalo? Kakav je bio osećap. Moja knjiga neće biti baš dobra ako ne bude sadržala pojedinosti. Nadam se da će mi Met i Perin dati bolje odgovore.“ Namršti se, a duge obrve okrznuše mu obraze. „Nadam se da su obojica dobro.“
Boje se uskomešaše u Randovoj glavi, dve duge zavrtložiše se u vodi. Sada je već znao kako da ih potisne, ali ovoga puta nije ni pokušavao. Jedna duga se skrasi u kratak prizor Meta kako na čelu povorke konjanika jaše kroz šumu. Kao da se raspravljao s jednom sitnom tamnoputom ženom koja je jahala pored njega, skidajući šešir i zureći u njega, a onda ga opet nabijajući na glavu. To potraja tek nekoliko trenutaka, nakon čega taj prizor zameni slika Perina kako sedi u trpezariji neke gostionice ili u nekoj krčmi, s jednim čovekom i ženom u istovetnim crvenim kaputima kitnjasto ukrašenim plavim i žutim. Ispred njih su bili vinski pehari. Čudna odeća. Perin je izgledao smrtno ozbiljno, a ti što su s njim – bojažljivo. Od njega?
„Dobro su“, reče, spokojno zanemarivši Kecuejnin prodorni pogled. Ona ne zna baš sve, a on namerava da tako i ostane. Na površini je bio spokojan i zadovoljan, i ispuštao je kolutove dima, ali osećao je nešto sasvim drugo. Gde li su oni?, gnevno je pomislio, suzbijajući boje da se ne bi opet pretvorile u slike. To mu je sada bilo jednako lako kao disanje. Potrebni su mi, a oni otišli da se provode u Ansalinskim vrtovima!
Odjednom mu se još jedna slika pojavi u glavi, lice nekog muškarca, a dah mu stade. Prvi put ga jasno ugleda pre nego što nestade. Plavooki čovek, četvrtaste brade, možda nekoliko godina stariji od njega. Ili bolje reći, prvi put da ga jasno vidi nakon toliko vremena. Bilo je to lice muškarca koji mu je spasao život u Šadar Logotu, kada se borio protiv Samaela. Još gore...
Bio me je svestan, kaza Lijus Terin. Za promenu, zvučao je razumno. Ponekad tako zvuči, ali ludilo se vremenom uvek vrati. Kako to da je lice koje mi se prikazuje u mislima svesno mene?
Ako ti ne znaš, kako očekuješ da ja znam?, pomisli Rand. Ali ija sam bio svestan njega. Bio je to čudan osečaj, kao da... dodiruje... tog drugog čoveka, na neki način – ali ne telesno. Ostatak toga se zadržao. Činilo mu se kao da je samo potrebno da se za dlaku pomeri, u ma kom smeru, kako bi ga ponovo dodirnuo. Mislim da je i on video moje lice.
Više mu nije delovalo čudno da razgovara s glasovima u svojoj glavi. Zapravo, tako je već duže. A sada... Sada može da vidi Meta i Perina čim pomisli na njih ili čuje njihova imena, a to drugo lice pojavljuje mu se samo od sebe. Očigledno da je to nešto više od lica. Šta, pored njega, vodi razgovor u njegovoj glavi? Ali taj čovek ga jeste bio svestan, kao i Rand njega.
Kada su se naši mlazevi kobne vatre dodirnuli u Šadar Logotu, to mora da je stvorilo svojevrsnu vezu između nas. Ne mogu da smislim nikakvo drugo objašnjenje. To je bio jedini put da smo se ikada sreli. On je koristio onu njihovu takozvanu Pravu moć. Mora da je to bilo posredi. Nisam ništa ni osetio, ni video – izuzev njegovog mlaza kobne vatre. Više mu nije bilo ni čudno to što je znao neke stvari koje su zapravo poticale od Lijusa Terina. Sećao se Ansalinskih vrtova, uništenih za vreme Rata Senke, jednako dobro kao očevog imanja. Ali znanje je prelazilo i na drugu stranu. Lijus Terin je ponekad pričao o Emondovom Polju kao da je tamo odrastao. Da li ti jo ima ikakvog smisla?
O, Svetlosti, zašto moram da imam ovaj glas u glavi?, zaječa Lijus Terin. Zašto ne mogu da umrem? O, Ilijena, najdraža moja Ilijena, tako želim da ti se pridružim. A onda priča utihnu i ostade samo jecanje. Često je ridao kada je govorio o supruzi koju je u svom ludilu umorio.
Ali to nije bilo bitno. Rand potisnu zvuk čovekovog plača, gurajući ga tako daleko da se pretvori samo u slabašnu buku na rubu sluha. Bio je siguran da je u pravu. Ali ko je taj čovek? Mora da je reč o nekom Prijatelju Mraka, ali ne o jednom od Izgubljenih. Lijus Terin je njihova lica poznavao jednako dobro kao svoje, a sada ih i Rand zna. Kroz glavu mu iznenada sinu jedna misao, od koje se namršti. Koliko li je taj čovek svestan njega? Ta’vereni mogu da se pronađu na osnovu njihovog otiska u Šari, mada samo Izgubljeni znaju kako. Lijus Terin svakako nikada nije spomenuo da to zna – njihovi „razgovori" skoro uvek su kratki, a taj čovek retko kada svojevoljno daje neko znanje – i od njega se ništa nije prenelo na tu temu. Bar su Lanfear i Išamael znali kako to rade, ali otkad su oni umrli – nijedan drugi Izgubljeni nije ga tako pronašao. Može li se Ta povezanost iskoristiti na isti način? Moguće je da su svi u opasnosti. U većoj opasnosti nego obično, kao da ta uobičajena opasnost nije dovoljno velika.
„Rande, jesi li dobro?“, zabrinuto upita Loijal, zavrćući srebrni zatvarač izrezbaren lišćem na svojoj mastionici. Mastionica je bila od tako debelog stakla da bi preživela sve sem da je snažno bace o kamen, ali Loijal je rukovao njome kao da je veoma krhka. U njegovim ogromnim šakama i jeste delovala krhko. „Učinilo mi se da sir ima čudan ukus, ali ti si ga poprilično pojeo.“
„Dobro sam“, odgovori Rand, ali Ninaeva ga naravno nije slušala. Ustala je sa svoje stolice i za tren oka, kao da lebdi, krenula ka njemu, tako brzim koracima da su se njene plave suknje lelujale za njom. On se naježi kada ona prigrli saidar i pruži ruke da ga dodirne po glavi.
Trenutak kasnije, prože ga jeza. Ta žena nikada ne pita! Ponekad se ponaša kao da je i dalje Mudrost u Emondovom Polju, a da će se on sutra ujutro vratiti na svoje imanje.
„Nisi bolestan“, kaza ona sa olakšanjem u glasu. Pokvarena hrana u poslednje vreme izaziva svakava oboljenja među slugama, a neka od njih i ozbiljna. Ljudi bi umrli da nije bilo Aša’mana i Aes Sedai da ih Leče. Nevoljni da svom gospodaru troše ono malo novca što ga ima bacajući hranu, uprkos svim upozorenjima koja su im Kecuejn, Ninaeva i ostale Aes Sedai upućivale, hranili su se stvarima koje bi trebalo da su završile na smeću. Nešto drugačije peckanje na tren se usredsredi oko dve rane na njegovom levom boku.