Govorio je kao da je to gotova stvar, povremeno puštajući kolut dima kako bi nešto naglasio. Oni koji su ga slušali različito su se ponašali. Loijal je samo veoma brzo pisao, pokušavajući da pribeleži svaku reč, dok su Harilin i Enaila samo nastavile sa svojom igrom. Ako se mora plesati kopljima, one su spremne. Alivija odlučno i žestoko klimnu glavom, nesumnjivo se nadajući da će zgaziti one koji su pet stotina godina držali a’dam na njenom vratu. Logan nađe novi pehar i napuni ga ostacima onoga što je bilo u ibriku, ali ne pođe da pije. Samo ga je držao, lica bezizražajnog. Verin je sada napeto posmatrala Randa. Mada, ona je oduvek bila radoznala u vezi s njim. Ali zašto, za ime Svetlosti, Min oseća tu neizmernu duboku tugu? A Kecuejn...
„Kamen se krši pod dovoljno jakim udarcem“, kaza ona, a lice joj beše krinka spokoja jedne Aes Sedai. „Čelik puca. Hrast se bori s vetrom i lomi se. Vrba se savija tamo gde mora – i preživljava.“
„Vrba neće dobiti Tarmon Gai’don“, odvrati joj on. Vrata opet zaškripaše i Etin se utetura u prostoriju. „Moj gospodaru Zmaju, stiglo je troje Ogijera. Bilo im je veoma drago kada su saznali da je gazda Loijal ovde. Njegova majka je jedna od njih.“
„Moja majka?“, ciknu Loijal, ali čak je i to zvučalo kao vetar koji ječi kroz pećine. On skoči na noge tako brzo da mu se stolica preturi i stade da krši ruke, a uši mu klonuše. Osvrtao se na sve strane oko sebe, kao da traži bilo kakav izlaz sem vrata. „Rande, šta da radim? Drugo dvoje mora da su starešina Haman i Erit. Šta da radim?“
„Gazdarica Kovril kaže kako izuzetno želi da što je pre moguće razgovara s tobom, gazda Loijale“, nastavi Etin onim škripavim glasom. „Što je pre moguće. Sve troje mokri su od kiše, ali kazala je da će te čekati u ogijerskoj primaćoj sobi na spratu.“
„Rande, šta da radim?“
„Rekao si da želiš da se oženiš Erit“, odgovori mu Rand što je nežnije mogao. Teško mu je da bude nežan, osim sa Min.
„Ali moja knjiga! Moje beleške nisu sređene, a nikada neću saznati šta će dalje biti. Erit će me odvesti u steding Tsofu sa sobom.“
„Fuj!“, Kecuejn opet dohvati vez i poče pažljivo da bode iglom. Vezla je drevno znamenje Aes Sedai, Zmajev očnjak i Plamen Tar Valona stopljene u jedan disk, na kojem je crno od belog odvojeno vijugavom linijom. „Loijale, idi kod svoje majke. Ako je ona Kovril, kći Ele kćeri Sungine, ne želiš da te čeka. Pretpostavljam da to već znaš.“
Loijal te Kecuejnine reči izgleda shvati kao zapovest. Krenu da opet briše vrh pera i zatvara mastionicu. Ali sve je radio veoma lagano, klonulih ušiju. Povremeno bi tužno zaječao, napola sebi u bradu. „Moja knjiga!“
„Pa“, reče Verin, dižući ono što je isplela da ga pogleda, „mislim da sam ovde uradila sve što sam mogla. Idem da nađem Tomasa. Koleno ga boli od kiše, mada on to ni meni neće da prizna.“ Ona pogleda kroz prozor. „Izgleda da zaista popušta.“
„A ja mislim da bi trebalo da odem da nađem Randa“, kaza Ninaeva i prikupi suknje. „Kod njega je bolje društvo.“ To kaza oštro zacimavši pletenicu i ošinu pogledom Aliviju i Logana. „Rande, vetar mi kaže da dolazi oluja. A znaš da ne mislim na kišu.“
„Poslednja bitka?“, upita Rand. „Koliko brzo?“ Kada je o vremenu reč, osluškivanje vetra ponekad može da joj kaže tačno u sat kada će kiša pasti.
„Možda – i ne znam. Samo upamti: dolazi oluja. Užasna oluja.“ Iznad njih zagrme.
19
Zaveti
Loijal je u nelagodi gledao kako niz svetiljkama obasjani hodnik Ninaeva klizi u jednom, a Verin u drugom smeru. Ni jedna ni druga njemu nisu bile mnogo iznad pasa, ali su zato bile Aes Sedai. Od te činjenice jezik mu se dovoljno spetljao da su obe zamakle za oštre uglove hodnika dok je on smogao hrabrosti da jednu od njih zamoli da mu pravi društvo. Majur je bio prostrana i velika zgrada, koja je u nizu mnogih godina dograđivana bez ikakvog njemu vidnog plana, tako da su se hodnici često sekli pod neobičnim uglovima. Zaista je priželjkivao da mu neka Aes Sedai pravi društvo kada se bude suočio sa svojom majkom. Čak i Kecuejn, mada ga baš uznemirava to što ona stalno pritiska Randa. Pre ili posle, Rand će proključati. To nije isti onaj čovek kojeg je Loijal upoznao u Kaemlinu, pa čak ni čovek kojeg je ostavio u Kairhijenu. Oko Randa je sada mračno i kamenito, kao da je posred polja gustog trnja ispod kojeg je nestalno tle. Čitava kuća odisala je tako otkad je Rand u njoj.
Jedna vitka sedokosa služavka lecnu se noseći kotaricu složenih ubrusa, pa odmahnu glavom i promrmlja nešto sebi u bradu pre nego što pred njim pade u kratak naklon i nastavi dalje. Malčice se pomeri u stranu, kao da obilazi nešto. Ili nekog. Zurio je u tu tačku, češući se iza uha. Možda on može da vidi samo ogijerske mrtve. Doduše, nije da želi da ih vidi. Dovoljno je tužno to što zna da ljudski preminuli više ne mogu da počivaju. Kada bi bilo potvrđeno da isto to važi i za ogijerske mrtve, srce bi mu se slomilo. U svakom slučaju, najverovatnije je da bi se oni pojavljivali samo u samom Stedingu. Ali veoma bi voleo da vidi grad kako nestaje. Ne pravi grad, već neki grad jednako mrtav kao oni duhovi koje ljudi tvrde da vide. Možda bi mogao da se prošeta njegovim ulicama pre nego što se istopi i vidi kako su izgledali ljudi pre Stogodišnjeg rata, ili čak i pre Troločkih ratova. Tako je bar Verin kazala, a ona izgleda mnogo toga zna o tim stvarima. To bi svakako bilo vredno pomena u njegovoj knjizi. Biće to dobra knjiga. Počešavši se s dva prsta po bradi – to čudo baš svrbi – on uzdahnu. Bila bi to dobra knjiga.
To što stoji u hodniku samo odlaže ono što je neumitno. Ako odlažeš da raščistiš korov, na kraju ćeš u njemu uvek zateći gušilozu – ili bar tako kaže stara izreka. Samo što se on osećao kao da se gušiloza čvrsto uvija oko njega, a ne oko nekog drveta. Sav zadihan, sledio je služavku sve do širokog stepeništa koje je vodilo u ogijerske prostorije. Stepenište je imalo stamenu ogradu, sedokosoj ženi visoku do ramena i dovoljno debelu da se može dobro uhvatiti. Cesto se bojao i da se očeše o ograde stepeništa predviđene za ljude, da ih ne bi polomio. Jedna ograda pružala se sredinom stepeništa, sa stepenicama prilagođenim ljudskim stopama uza zid obložen drvetom, a stepenicama okrenutim upolje prilagođenim ogijerskim nogama.
Žena je bila stara, po ljudskom računanju godina, ali pela se brže od njega, i dok je on stigao do vrha stepeništa, ona je već žurila niz hodnik. Nema sumnje da nosi ubruse u sobu njegove majke, starešine Hamana i Erit. Začelo bi njih troje hteli da se osuše pre razgovora. Predložiće im to. Tako će dobiti još vremena da razmisli. Misli mu behu trome kao noge, a noge mu behu teške kao miljokazi.
Duž hodnika je bilo šest spavaćih soba za Ogijere, a i hodnik je bio u odgovarajućoj srazmeri – kada bi pružio ruke iznad glave, nedostajao bi mu korak da dodirne grede ispod tavanice – kao i ostava, kupatilo s velikom bakarnom kadom i dnevna soba. Bio je to najstariji deo kuće, bezmalo pet stotina godina star – što je čitav život za veoma starog Ogijera, ali mnogo životnih doba za ljude. Izuzev Aes Sedai, oni žive veoma kratko; mora da zbog toga onako lete kao kolibriji. Ali čak i Aes Sedai umeju da budu bezmalo jednako ishitrene kao ostali. To je zagonetka.
Vrata dnevne sobe bila su izrezbarena Velikim drvetom; to nije bio ogijerski rad, ali rezbarija je bila urađena do najsitnijih pojedinosti i smesta prepoznatljiva. On stade, pa ispravi kaput i prođe prstima kroz kosu, priželjkujući da ima vremena da očisti i namaže čizme. Rub rukava bio mu je umrljan mastilom. Nema vremena ni da se za to postara. Kecuejn je bila u pravu. Njegova majka nije žena koju je pametno pustiti da čeka. Baš čudno što Kecuejn zna za nju. A možda je i poznaje, ako je suditi po tome kako je ono rekla. Kovril, kći Ele kćeri Sungine, čuvena je govornica, ali nije znao da je poznata i Napolju. Svetlosti, toliko se usplahirio da skoro nema daha.