Meni nisu potrebni nikakvi podsetnici, procedio je Lijus Terin.
Ja nisam ti, pomislio je Rand. Moram da očvrsnem. „Logane, otarasi se ovih krvavih prokletinja!“, naglas reče.
Čvršći si ti nego što sam ja ikada bio, odgovori mu Lijus Terin, pa se odjednom zasmeja. Ako ti nisi ja – ko si, onda ?
„Zar sam sada plamena teralica za muve?“, progunđa Logan.
Rand se besno okrenu ka njemu, ali pre nego što stiže reč da kaže, Alivija progovori onim otegnutim naglaskom.
„Milostivi, pusti da ja pokušam.“ Moglo bi se reći da ga je zamolila, ali baš kao Aes Sedai – nije čekala dozvolu. On se naježi i prođoše ga žmarci kada ona prigrli saidar i stade da usmerava.
Muve se uvek kriju i od najslabije kiše jer je i jedna jedina kišna kap dovoljna da prizemlji muvu, tako da bude lak plen dok joj se krila ne osuše, ali dovratak se odjednom ispuni muvama kao da je kiša daleko privlačnija od ambara. Bilo ih je toliko da je izgledalo kao da se vazduh zgusnuo. Rand je mahao da bi oterao muve od lica, a Min je svoje lice prekrila šakama, dok se kroz vezu pronosilo jako gađenje; ali muve je zanimalo samo da pobegnu.
Za nekoliko trenutaka, sve su nestale. Proćelavi čovek, zjapeći u Aliviju otvorenih usta, odjednom se zakašlja i ispljunu dve muve u šaku. Kecuejn ga pogleda tako da on uz zveket zuba odsečno zatvori usta i opet prinese grubu šaku čelu kako bi je pozdravio. Beše to samo pogled – ali ona je ona.
„Dakle, gledaš“, obrati se Aliviji. Njene tamne oči behu usredsređene na Seanšankino lice, ali Alivija se niti lecnu niti zamuca. Aes Sedai na nju ostavljaju daleko slabiji utisak nego na većinu ljudi.
„I pamtim ono što vidim. Moram nekako da učim da bih pomogla gospodaru Zmaju. Naučila sam više nego što si ti svesna.“ Min skoro da zareža, a veza nabreknu od besa, ali žutokosa žena i ne obrati pažnju na nju. „Nisi ljut na mene?“, bojažljivo upita Alivija Randa.
„Nisam ljut. Uči koliko god možeš. Ide ti veoma dobro.“
Ona pocrvene i spusti pogled kao devojka iznenađena neočekivanom pohvalom. Tanane boriće krasile su uglove njenih očiju, ali ponekad je bilo teško ne smetnuti s uma kako je ona stotinu godina starija od najstarije žive Aes Sedai, a ne mlađa od njega pet-šest godina. Mora da nađe nekoga da je više poduči.
„Rande al’Tore“, besno poče Min, prekrštajući ruke, „nećeš pustiti tu ženu da...“
„Tvoja predviđanja nikada nisu pogrešna“, prekide je on. „Uvek se dogodi ono što vidiš. Pokušavala si da promeniš ishod i to ti nikada nije uspevalo. Min, sama si mi to rekla. Zašto misliš da ovoga puta može biti drugačije?“
„Zato što mora biti drugačije“, odbrusi mu ona žestoko. Nagnu se ka njemu kao da će se svakoga časa baciti na njega. „Zato što hoću da bude drugačije. Zato što će biti drugačije. Bilo kako bilo, ne znam baš da li to važi za sve što sam videla. Ljudi nastavljaju život. Pogrešila sam u vezi s Moriainom. Videla sam svakakve stvari u njenoj budućnosti, a ona je mrtva. Možda se ne ostvare ni neke druge stvari koje sam videla.“
Ovoga puta ne sme biti drugačije, prodahtao je Lijus Terin. Obećao si!
A Logan se malčice namršti i neznatno odmahnu glavom. Svakako da mu se ne dopada da čuje kako Min dovodi u sumnju svoju sposobnost. Rand je skoro zažalio što mu je ispričao za njeno predviđanje u vezi s njim, mada se to tada činilo kao bezazleno ohrabrenje. Taj čovek je čak pitao Aes Sedai da potvrde Mininu sposobnost, mada je bio dovoljno pametan da ne otkriva Randu svoje sumnje.
„Dečko, nije mi jasno zbog čega ti je ova mlada žena toliko privržena“, zamišljeno reče Kecuejn. Napući usne razmišljajući, a onda odmahnu glavom tako da joj se ukrasi u kosi zanjihaše. „O, valjda jesi lepuškast, ali meni to jednostavno nije jasno.“
Kako bi izbegao još jednu svađu s Min – ona ih nije tako zvala; nazivala ih je „razgovorima“, ali on je umeo da prepozna razliku – Rand izvadi Verinino pismo i polomi pečat od žutog voska u koji je bila utisnuta glava prstena Velike zmije. Većina stranice bila je prekrivena skvrčenim rukopisom Smeđe sestre, a nekoliko slova razmrljalo se tamo gde su kišne kapi natopile hartiju. Priđe najbližoj svetiljci. Od nje se širio slabašni vonj užeglog ulja.
Kao što rekoh, ovde sam uradila šta sam mogla. Verujem da ću svoj zavet koji sam dala tebi moći da bolje ispunim drugde, te sam stoga povela Tomasa i otišla da to uradim. Naposletku, ima mnogo načina da ti se služi, kao i mnogo potreba. Ubeđena sam možeš verovati Kecuejn, a svakako bi trebalo da slušaš njene savete, ali pazi se ostalih sestara, uključujući i one koje su ti se zavetovale na odanost. Takav zavet jednoj Crnoj sestri ništa ne znači, a čak i one koje hode u Svetlosti mogu da ga protumače na načine koje ti ne bi odobravao. Već znaš da malo njih smatra kako taj zavet nalaže potpunu poslušnost u svemu. Neke možda nađu i druge rupe. Stoga, bez obzira na to hoćeš li ili nećeš poslušati Kecuejnine savete, a ponavljam ti da bi trebalo da ih saslušaš – poslušaj moj. Budi veoma oprezan.
Pismo je bilo jednostavno potpisano s „Verin“.
On mrsko zagunđa. Malo njih misli da zavet nalaže potpunu poslušnost? Bolje reći – nijedna. Obično se pokoravaju, ali pismo nije uvek isto što i duh. Evo Verin kao primer toga. Upozorila ga je da će druge činiti nešto što on možda neće odobravati, ali nije pomenula kuda ide niti šta tamo namerava da radi. Je li se bojala da on to neće odobriti? Možda je samo reč o tajnovitosti jedne Aes Sedai. Sestre čuvaju tajne jednako lako i prirodno kao što dišu.
Kada pruži pismo Kecuejn, njena leva obrva se gotovo neprimetno trznu. Mora da je bila zaista iznenađena kada je i toliko pokazala, ali prihvatila je pismo i digla ga tako da ga obasja svetlost.
„Žena s mnogo maski“, naposletku kaza vraćajući mu taj list hartije. „Ali ovde ti da je dobre savete.“
Na šta je mislila kada je pomenula maske? Taman htede da je pita, kada se odjednom u dovratku pojaviše Loijal i starešina Haman, obojica preko ramena noseći sekire dugih držalja i kitnjasto ukrašenih glava. Sedom Ogijeru su ćubaste uši bile priljubljene uz glavu, a lice smrtno ozbiljno, ali Loijalu su se uši trzale. Rand je pretpostavljao da je to zbog uzbuđenja. To ume biti teško razaznatljivo.
„Nadam se da ne prekidamo?“, upita starešina Haman, dignuvši uši kada tužno pogleda red tela.
„Ne prekidate“, odgovori mu Rand, vraćajući pismo u džep. „Loijale, voleo bih da mogu da dođem na tvoje venčanje, ali...“
„O, to je završeno, Rande“, prekinu ga Loijal. Mora da je uzbuđen; ne liči na njega da prekida ljude u pola rečenice. „Moja majka je to uporno zahtevala. Neće ni biti mnogo vremena za svadbenu gozbu, a možda ga neće biti nimalo – i zbog Panja i zbog toga što ja moram da...“ Stariji Ogijer ga uhvati za ruku. „Šta?“, upita Loijal gledajući ga. „O. Da. Naravno. Dakle.“ Počeša se ispod širokog nosa prstom velikim poput debele kobasice.
Nešto što ne bi trebalo da priča? Izgleda da čak i Ogijeri imaju tajne. Rand dodirnu pismo u džepu. Premda, izgleda da ih svi imaju.
„Ali obećavam ti, Rande“, nastavi Loijal. „Šta god da se desi, biću s tobom u Tarmon Gai’donu. Šta god da se desi.“
„Dečko moj“, promrmlja starešina Haman. „Mislim da ne bi trebalo...“ Zaćuta, pa odmahnu glavom i progunđa nešto sebi u bradu, zvučeći kao zemljotres u daljini.
Rand u tri koraka pređe preko slame i pruži desnu ruku. Široko se smešeči, a kada je reč o jednom Ogijeru, to znači veoma široko, Loijal je prihvati i potpuno obuhvati svojom šakom. S tolike blizine, Rand je morao da iskrivi vrat kako bi pogledao svog prijatelja u lice. „Hvala ti, Loijale. Nemam reči da ti objasnim koliko mi to znači. Ali bićeš mi potreban i pre toga.“