„Lane, ovo ti začelo nije preterano zanimljivo. O čemu razmišljaš?“
„Mislim besposlene misli“, odgovori joj on, a njegova ruka pod njenom bila je tvrda kao kamen. Novi plamenovi blesnuše napolju.
„Podeli ih sa mnom.“ Pođe joj za rukom da tu rečenicu izgovori malčice upitno. Priroda njihovih zaveta njemu kao da je bila smešna, ali kada su nasamo – u potpunosti je odbijao da sledi i najmanje uputstvo. Molbe smesta ispunjava – pa, uglavnom – ali taj čovek bi bio u stanju da ostavi čizme blatnjave sve dok se blato ne skori na njima ako mu ona kaže da ga ne raznosi.
„Neprijatne su to misli, ali ako baš hoćeš. Mirdraali i Troloci navode me na razmišljanje o Tarmon Gai’donu.“
„To su zaista neprijatne misli.“
On klimnu, i dalje zureći kroz prozor. Lice mu je bilo bezizražajno – Lan bi mogao i Aes Sedai da uči skrivanju osećanja! Međutim, glas mu se malčice podiže. „Bliži se, Ninaeva, ali Al’Tor kao da misli da ima doveka da se igra sa Seanšanima. Dok mi ovde stojimo, Nakot Senke možda se kreće kroz Pustoš, pravo kroz...“ Usta mu se odsečno zatvoriše. Pravo kroz Malkijer, umalo da nije kazao. Mrtvi Malkijer, umorenu zemlju u kojoj se rodio. Bila je sigurna u to. On nastavi, kao da nije ni zastao. „Mogli bi da napadnu Šijenar, čitave Krajine – i to sledeče nedelje, ili sutra. A Al’Tor sedi i tka svoje seanšanske spletke. Trebalo bi da pošalje nekoga da ubedi kralja Easara i ostale da se vrate svojoj dužnosti duž Pustoši. Trebalo bi da sakupi svu vojnu silu koju može i da je povede na Pustoš. Poslednja bitka će se tamo voditi, kao i kod Sajol Gula. Rat je tamo.“
Tuga navre u njoj, ali nekako joj pođe za rukom da spreči da joj se čuje u glasu. „Moraš da se vratiš“, tiho mu kaza.
On napokon okrenu glavu i namršti se na nju. Bistre plave oči bile su mu tako hladne. U njima je manje smrti nego nekada, u to je sigurna, ali i dalje su tako hladne. „Meni je mesto s tobom, srce srca moga. Uvek i zauvek.“
Ona prikupi svu svoju hrabrost i zgrabi je tako snažno da ju je bolelo. Htela je da govori brzo, da izbaci iz sebe te reči pre nego što je hrabrost izda, ali primorala se da priča staloženo i ravnomerno. „Od tebe sam jednom čula jednu krajišku izreku. Smrt je lakša od pera, dužnost lakša od planine. Moja dužnost je ovde, da se staram da Alivija ne ubije Randa. Ali odvešću te u Krajine. Tvoja dužnost je tamo. Hoćeš li u Šijenar? Spomenuo si kralja Easara i Šijenar. A to je blizu Malkijeru.“
On ju je dugo gledao, ali naposletku samo tiho uzdahnuo i napetost mu je iščilela iz ruke. „Ninaeva, jesi li sigurna? Ako jesi, onda – da, Šijenar. U Troločkim ratovima Senka se poslužila Tarvinovim procepom da kroz njega potera veliki broj Troloka, baš kao pre nekoliko godina, kada smo tražili Zenicu sveta. Ali samo ako si potpuno sigurna.“
Ne, nije bila sigurna. Došlo joj je da plače, da vrišti na njega da je budala, da mu mesto jeste s njom, a ne da umre sam u jalovom ličnom ratu protiv Senke. Samo, ništa od toga ne može da kaže. Bez obzira na vezu, zna da je on sav pokidan u sebi, da se kida između ljubavi prema njoj i dužnosti, da se kida i krvari kao da je proburažen mačem. Ne može da mu nanese nove rane. Ali može pokušati da se osigura da će preživeti. „Da li bih ti to ponudila da nisam sigurna?“, suvo ga upita, iznenadivši samu sebe kako smireno zvuči. „Neće mi se dopasti da te pustim da ideš, ali ti imaš svoju dužnost – a ja svoju.“
Obuhvativši je rukama, on je prigrli uz svoje grudi, isprva nežno, a potom sve snažnije, dok na kraju nije pomislila da će joj istisnuti sav vazduh iz pluća. Ali nije marila, već ga je zagrlila jednako jako i kada je naposletku završila, morala je da se natera da skloni ruke s njegovih širokih pleća. Svetlosti, došlo joj je da zaplače. Ali znala je da ne sme.
Dok je on krenuo da stavlja stvari u svoje bisage, ona se žurno presvukla u jahaću haljinu od zelene svile sa žutim prugama i debele kožne cipele, a onda se iskrala iz sobe pre nego što je on završio. Algarinova biblioteka bila je velika četvrtasta prostorija, visoke tavanice, zidova sakrivenih policama. Šest ostavljenih naslonjača bilo je raštrkano po sobi, a poslednji komadi nameštaja bili su jedan dug sto i visok stalak za karte. Kameno ognjište bilo je hladno, a gvozdene podne svetiljke nisu bile upaljene, ali ona je na tren usmerila kako bi zapalila tri od njih. U pregradama dijamantskog oblika u stalku na brzinu je našla karte koje su joj bile potrebne. Karte su bile stare kao većina knjiga u biblioteci, ali zemlja se za dve ili tri stotine godina ne menja mnogo.
Kada se vratila u njihove odaje, Lan je bio u primaćoj sobi, s bisagama prebačenim preko ramena, a niz leda mu je padao zaštitnički plašt koji menja boje. Lice mu je bilo bezizražajno kao da je od kamena. Ona se zadržala samo da uzme svoj plašt od plave svile postavljene somotom, pa su nemo otišli – ona desnom rukom blago držeći njegovo levo zapešće – u slabašno osvetljenu staju u kojoj su bili njihovi konji. Kao uvek u stajama, tuje vazduh mirisao na seno, konje i konjsku balegu.
Vitak proćelavi konjušar s višestruko polomljenim nosem uzdahnu kada mu Lan kaza da njih dvoje hoće da se osedlaju Mandarb i Ljubavnički Čvor. Jedna sedokosa žena poče da sedla Ninaevinu stamenu smeđu kobilu, a tri starija čoveka s mukom staviše đem Lanovom crnom pastuvu i izvedoše ga iz njegovog pregratka.
„Hoću da mi nešto obećaš“, tiho kaza Ninaeva dok su čekali. Mandarb je poigravao u krugovima, tako da je dežmekasti čovek što je pokušavao da stavi sedlo pastuvu na leđa morao da trči za njim. „Da se zavetuješ. Ozbiljna sam, Lane Mandragorane. Više nismo sami.“
„Šta hoćeš da ti se zavetujem?“, oprezno je upita on. Proćelavi konjušar pozva još dvojicu da mu pomognu.
„Da ćeš odjahati u Fal Moran pre nego što uđeš u Pustoš i da ćeš prihvatiti svakog ko bude hteo da jaše s tobom.“
On se nasmeši, blago i setno. „Ninaeva, uvek sam branio da me ljudi prate u Pustoš. Bilo je trenutaka kada su neki jahali sa mnom, ali ne bih...“
„Ako su ljudi ranije jahali s tobom“, prekinu ga ona, „mogu opet. Zavetuj mi se na to, ili se ja zavetujem da ću te pustiti da jašeš čitavim dugim putem do Šijenara.“ Žena je zatezala kolan na Ljubavničkom Čvoru, ali tri čoveka su se još borila da Mandarbu stave sedlo na leđa, a da ne zbaci ćebe koje ide ispod njega.
„Koliko daleko ka jugu nameravaš da me ostaviš u Šijenaru?“, upita on. Kada ona ništa ne reče, on klimnu. „Dobro, Ninaeva. Ako tako hoćeš. Zaklinjem ti se pod Svetlošću i u nadu u ponovno rođenje i spasenje.“
Bilo joj je veoma teško da ne uzdahne od olakšanja. Uspelo joj je – i to bez laganja. Pokušavala je da postupa kako Egvena traži da se ponaša – kao da je već položila Tri zakletve na Štapu zakletvi, ali veoma je teško nositi se s mužem ako ne možeš da lažeš čak ni kada je to u potpunosti neophodno.
„Poljubi me“, kaza mu, pa žurno dodade: „To nije naređenje. Samo hoću da poljubim svog supruga.“ Oproštajni poljubac. Kasnije neće biti vremena.