Odjednom snažan ledeni vetar dunu sa severa. Ne, nije samo naleteo; jednostavno se odjednom pojavio u punoj snazi, komešajući vodu u luci tako da su se digli veliki beloglavi talasi, noseći sa sobom miris borova i nečeg... zemljanog. Slabo se razumela u drveće, ali veoma se dobro razume u drvnu građu koja se koristi za brodogradnju. Mada, čini joj se da nigde u blizini Ilijana nema mnogo borova. A onda je primetila magleni zid. Dok su se brodovi njihali i ljuljali od tog naleta juga, magla je samo nastavila da lagano lebdi ka severu. Morala je da se iz sve snage napregne da zadrži šake na kolenima. Silno je želela da obriše vlagu s kose. Mislila je da je nakon Šadar Logota nikada ništa neće tako rastrojiti, ali u poslednje vreme nagledala se previše... čudnih stvari... koje govore o tome da se svet izvrće.
Jednako naglo kao što je dunuo, vetar zamre. Začu se žamor i vesla počeše da zastaju, a četvrto veslo s leve strane pođe ukrivo i pljusnu vodu u čamac. Posada dobro zna da se vetar ne ponaša tako.
„Samo mirno“, odlučno reče Harina. „Mirno!“
„Veslajte zajedno, kopnovezani skupljači rita“, viknu njena gospa od palube s pramca. Sva vitka i kože ogrubele od sunca i vetra, Džadejn je imala i ogrubela pluća. „Zar moram da vam odbrojavam zamahe?“ Neka lica namrštiše se od gneva zbog te dvostruke uvrede, a druga od stida, ali vesla opet počeše da ujednačeno seku vodu.
Salon je sada posmatrala maglu. Moraće da ostavi za kasnije da je pita šta je videla i šta o torne misli. Harina nije baš sigurna da želi da iko od njene posade čuje njen odgovor. U poslednje vreme videli su dovoljno toga što ih je prestravilo.
Krmanoš okrenu dvanaest prema jednom od onih zdepastih seanšanskih brodova, od kojeg su se svi čamčići terali pre nego što bi prodavci stigli da izgovore i dve reči. Bio je to jedan od najvećih, s visokim krmenim tornjem na čak tri sprata. Tri! A to čudo je imalo i dva balkona preko krme! Ne bi joj bilo milo da vidi šta bi talasi gonjeni semarosom ili jednim od sohina Aritskog okeana uradili tim balkonima. Druge dvanaestorke i nekoliko osmorki čekale su na red da priđu plovilu, u poretku u skladu prema uticaju svojih putnica.
Džadejn ustade na pramcu i dreknu: „Šodein!“ Glas joj je prodoran, tako da dvanaestorka koja je upravo prilazila brodu zakrenu i odvesla od njega. Ostali nastaviše da čekaju.
Harina nije ustala sve dok posada s desne strane nije digla vesla i uvukla ih u čamac, tako da je dvanaestorka vešto zaustavila čamac tačno na mestu gde Džadejn može da uhvati konopac koji je visio s palube, sve vreme držeći manje plovilo tik uz veće. Šalon uzdahnu.
„Hrabrosti, sestro“, kaza joj Harina. „Preživele smo Šadar Logot, mada Svetlost mi pomogla ako znam šta smo preživele.“ Kratko se zasmeja. „A još važnije, preživele smo Kecuejn Melajdrin – a čisto sumnjam da bi to iko ovde prisutan mogao da postigne.“
Šalon se slabašno nasmeši, ali bar se nasmeši.
Harina se uspentra uz lestve od konopca jednako lako kao što je mogla pre dvadeset godina, i majstor palube dočeka je s gajdama – bio je to zdepast čovek sa svežim ožiljkom koji se video ispod kožnog poveza preko desnog oka. Mnogi su ranjeni u Bekstvu. Mnogi su poginuli. Čak joj je i paluba tog broda pod bosim nogama bila čudna; daske su bile uglavljene jedna uz drugu nekako neobično. Ali počasna straža je zato bila propisno okupljena – s leve strane dvanaest muškaraca nagih do pojasa, a s desne strane dvanaest žena u jarkim lanenim bluzama i svi su se klanjali tako da su gledali pravo u palubu. Sačekala je da joj se Šalon i nosači suncobrana pridruže pre nego što je pošla napred. Gospa od jedara i vetrotragačica tog plovila, na kraju redova, poklonile su se manje duboko dodirujući srca, usne i čela. Obe su, baš kao ona i Šalon, nosile do pojasa duge bele žalidbene ešarpe, no one ipak nimalo nisu sakrivale brojne ogrlice.
„Dobrodošlicu svoga broda ti želim, gospo od talasa“, obrati joj se gospa od jedara, njuškajući svoju kutiju s mirisom, „i milost Svetlosti bila na tebi dok ne odeš sa ovih paluba. Ostale te čekaju u velikoj kabini.“
„Milost Svetlosti bila i na tebi“, odgovori Harina. Turana, u plavim svilenim šalvarama i crvenoj svilenoj bluzi, bila je toliko zdepasta da je njena vetrotragačica, Serila, naspram nje delovala vitko, a ne prosečne građe; a imala je i lenjo oko i usta su joj bila iskrivljena – ali ni to ni njuškanje nije bilo namerna drskost. Turana nije toliko smela. Ona tako gleda baš sve, pošto je njeno plovilo na dnu luke u Ebou Daru, a nakon čistog vazduha pučine mora se priznati da luka zaista smrdi.
Velika kabina išla je skoro čitavom dužinom visokog krmenog tornja i bila je raščišćena od sveg nameštaja izuzev trinaest stolica i jednog stola prislonjenog uz bočni zid, na kojem su bili visoki ibrici s vinom i pehari od žutog porcelana, tako da dva tuceta žena u odeći od brokata ni izbliza nije moglo da je ispuni. Ona je bila poslednja od Prvih dvanaest Ata’an Mijera koja je stigla, a ostale gospe od talasa na njen dolazak ponele su se kao što je vremenom naučila da očekuje. Linkora i Valejn veoma namerno joj okrenuše leđa. Niol, okruglasta u licu, namršti se na nju, pa ode da napuni svoj pehar. Lejsin, tako vitka da su joj nedra delovala ogromno, odmahnu glavom kao da se čudi što je Harina došla. Ostale nastaviše da čavrljaju kao da uopšte nije prisutna. Naravno, sve su nosile žalidbene ešarpe.
Pelana joj priđe, a zbog dugog ružičastog ožiljka preko desne strane četvrtastog lica izgledala je opasno. Njena gusta kovrdžava kosa bila je skoro sasvim seda, a počasni lanac preko levog obraza bremenit zlatnim medaljonima koji su bili znamenje njenih pobeda, uključujući i medaljon što je govorio o njenoj ulozi u Bekstvu. Na zapešćima i gležnjevima još je imala tragove seanšanskih lanaca, premda sada skrivene svilom. „Harina, nadam se da si se u potpunosti oporavila, ako je po volji Svetlosti“, reče i naheri glavu u jednu stranu, pa pljesnu punačkim istetoviranim šakama u znak saosećanja. „Nadam se da ti više nije nezgodno da sediš. Stavila sam jastučić na tvoju stolicu, za svaki slučaj.“ Grohotom se nasmeja na to, gledajući svoju vetrotragačicu, ali Kajra je bezizražajno pogleda, kao da je nije čula, a onda se slabašno nasmeja. Pelana se namršti. Kada se ona nečemu smeje, očekuje da se i oni pod njom smeju. Međutim, dostojanstvena vetrotragačica imala je svoje brige, pošto joj je kćer nestala među kopnovezanima, a otele su je Aes Sedai. To će biti naplaćeno. Čovek ne mora da voli Kajru ili Pelanu da bi znao kako je to neophodno.
Harina se preko volje nasmeši njima dvema i progura se pored Pelane toliko blizu njoj da je žena morala ili da ustukne, ili da pusti da je Harina zgazi, usput se mršteći. Kći peska, mrko je pomislila Harina.
Ali od srca se nasmeši kada vide da joj Marejla prilazi. Visoka i vitka žena, napola osedele do ramena duge kose, bila joj je prijateljica otkad su zajedno počele kao obični pomorci najednom starom brodu, čija je gospa od jedara bila gvozdene ruke i ogorčena zbog toga što ne napreduje. Neizmerno se obradovala kada je čula da je Marejla pobegla iz Ebou Dara. Namrštila se na Pelanu i Kajru. Tibrajla, njena vetrotragačica, takođe se namršti na njih dve, ali za razliku od njih, to nije bilo stoga što je Marejla zahtevala ulizivanje po zapešću. Budući sestre, Tibrajla i Kajra delile su duboku zabrinutost za Talaan, Kajrinu kćer, ali bi – ako se to zanemari – zaklale jedna drugu za bakrenjak. Ili još bolje, po njihovom stanovištu, obe bi se, samo da mogu, postarale da ona druga bude svedena na to da čisti potpalublje. Nema jače mržnje nego mržnje među sestrama.