„Harina, ne dozvoli da te one blatnjave patke kljucaju.“ Marejlin glas bio je dubok za ženu, ali melodičan. Pružila je Harini jedan od dva pehara koje je nosila. „Učinila si ono što si morala i sve će ispasti kako treba, ako Svetlost da.“ Harina nije mogla a da ne pogleda alku zakucanu u jednu od greda pod tavanicom. Do sada su mogli da je skinu. Bila je sigurna da je alka ostala samo zbog nje. Ona čudna mlada žena, Min, bila je u pravu. Njena pogodba s Koramurom ocenjena je kao loša; ocenjeno je da je previše toga dala a premalo tražila zauzvrat. U istoj toj kabini, sa ostatkom Prvih dvanaest i novom gospom od brodovlja koje su to gledale, skinuli su je do gole kože i za gležnjeve obesili o tu alku, pa je zategli za dve druge alke u palubi, a onda šibali sve dok nije urlala na sav glas. Otoci i modrice su se zacelili, ali sećanje na to je ostalo, ma koliko ona pokušavala da ga potisne. Ali nije zapomagala i tražila milost ili predah. To nikada, inače ne bi imala drugog izbora nego da se odrekne svog položaja i da opet postane samo gospa od jedara, da neka druga bude izabrana za drugu gospu od talasa klana Šodein. Većina žena u toj prostoriji bila je ubeđena da je to svejedno trebalo da učini nakon takve kazne – možda čak i Marejla. Ali hrabrost joj je davao drugi deo Mininog predviđanja. Jednoga dana postaće gospa od brodovlja. Po zakonu, Prvih dvanaest Ata’an Mijera mogu bilo koju gospu od jedara izabrati za gospu od brodovlja, ali svega pet puta za preko tri hiljade godina izabrale su neku koja nije bila jedna od njih. Aes Sedai su kazale da se Minina neobična predviđanja uvek ostvaruju, ali nije imala namere da se kocka s tim.
„Sve će biti dobro, Marejla, ako Svetlost da“, odgovori. Nakon izvesnog vremena. Samo mora da skupi dovoljno hrabrosti da izdrži šta god pre toga dođe.
Kao i obično, Zaida je stigla bez ikakve pompe, a za njom su ušle Šijelin, njena vetrotragačica – visoka, vitka i suzdržana – kao i Amilija, prsata bledokosa Aes Sedai koju je Zaida dovela sa sobom iz Kaemlina. Njeno bezvremeno lice izgledalo je kao da je večito iznenađena, a zapanjujuće plave oči bile su joj veoma razrogačene; iz nekog razloga, Aes Sedai je bila sva zadihana.
Sve se pokloniše, ali Zaida nije obraćala pažnju na te ljubaznosti. Odevena u odeću od zelenog brokata i s belom žalidbenom ešarpom, bila je niska i veoma kratko ošišanih prosedih kovrdža, ali nekako joj je polazilo za rukom da deluje jednako visoko kao Šijelin. Harina je morala da prizna kako je to stvar snage ličnosti. Zaida to ima, kao i staloženost misli koje ni semaros u plićaku ne može da uzdrma. Sem što se vratila sa prvom Aes Sedai od onih koje su dogovorene u pogodbi za koriščenje Zdele vetrova, takođe se vratila sa sopstvenom pogodbom, kojom je dobijena zemlja u Andoru kojom će se upravljati po zakonu Ata’an Mijera. A onoliko koliko je Karinina pogodba loše ocenjena, toliko je Zaidina zdušno prihvaćena. To i činjenica da je došla pravo iz Ilijana pomoću jedne od onih čudnih kapija, koju je izatkala njena sopstvena vetrotragačica, nisu bili jedini razlozi zbog kojih je sada gospa od brodovlja, ali nijedan ni drugi nije joj odmogao da to postane. Što se Harine tiče, ona lično misli da je to Putovanje precenjeno. Sada i Šalon može da otvori kapiju, ali tkanje kapije ka palubi broda bez pravljenja štete, čak i na mirnoj vodi kao što je ova, naročito s palube drugog broda, u najboljem je slučaju nesigurno, a niko ne može da otvori kapiju dovoljno veliku da kroz nju prođe čitav brod. Veoma precenjeno.
„Čovek još nije stigao“, obznani Zaida i sede na stolicu koja je leđima bila okrenuta velikim krmenim prozorima, pa namesti dugi crveni pojas s resama kako joj odgovara, podešavajući ugao pod kojim smaragdima načičkan bodež beše zadenut kroz njega. Ona je veoma čudna žena. Prirodno je da neko želi da na brodu bude na svom mestu – urednost se vremenom pretvori i u naviku, a ne samo u nužnost – ali ona je čak i po uobičajenim merilima u tome stroga. Preostale stolice, koje nisu bile prikovane za palubu kao što bi trebalo da budu, obrazovale su dva reda jedne naspram drugih. Gospe od talasa počeše da sedaju, a vetrotragačice da se raspoređuju iza njih. „Izgleda da namerava da nas pusti da ga čekamo. Amilija, vidi jesu li svima puni pehari.“ Ah. Izgleda da je ta žena opet načinila pogrešan korak.
Amilija skoči, pa prikupi suknje boje bronze do kolena i potrča ka stolu na kojem su bili ibrici s vinom. Izgleda da je to bio baš pogrešan korak. Harina se pitala koliko će joj Zaida još dozvoljavati da nosi haljine mesto šalvara, koje su mnogo zgodnije na brodu. Začelo će se zabezeknuti kada isplove na pučinu dovoljno daleko da se ne vidi kopno i poskidaju bluze. Budući iz Smeđeg ađaha, Amilija je htela da proučava Ata’an Mijere, ali dato joj je veoma malo vremena za izučavanje. Njena uloga bila je da radi, a Zaida se postarala da to i čini. Ona je tu da uči vetrotragačice svemu što Aes Sedai znaju. Još se kolebala u vezi s tim, ali kopnovezani učitelji, bez obzira na to što su tako retki, računali su se jedva za dlaku iznad običnih pomoraca – ta žena je u početku izgleda bila ubeđena da je njeno dostojanstvo potpuno ravno Zaidinom, ako ne i veće! Međutim, korbač majstora palube primenjivan često i redovno na njenoj pozadini navodno joj je promenio mišljenje, premda je to dugo trajalo. Amilija je čak pokušala da tri puta pobegne! Čudno, ali ona ne zna kako da otvori kapiju, što je znanje koje se brižljivo čuva od nje, a trebalo je da zna kako se na nju previše budno motri, tako da nije trebalo da pokušava da se pomoću podmićivanja ukrca u jedan čamčić. Pa, nije verovatno da će to opet pokušati. Navodno joj je kazano da će četvrtim pokušajem bekstva zaraditi javno šibanje, nakon čega će za gležnjeve biti obešena o snast. Začelo se niko ne bi igrao s tolikom sramotom. Gospe od jedara, pa čak i gospe od talasa nakon toga su bivale svedene na obične pomorce – i na to su voljno pristajale, željne da sebe i svoju sramotu utope u gomili muškaraca i žena koji vuku užad i nameštaju jedra.
Sklonivši jastučić sa svoje stolice i prezrivo ga bacivši na palubu, Harina sede na kraj levog reda, a Salon stade iza nje. Ona je, izuzev Marejle, koja je sedela naspram nje, bila najniža po starešinstvu. Doduše, i Zaida bi sedela samo jednu stolicu više od nje da nije stekla šestu debelu zlatnu naušnicu u oba uha i lančiće koji su ih povezivali. Ušne školjke mora da je još bole od bušenja. Kakva prijatna misao. „Pošto on nas tera da čekamo, možda bi mi trebalo da njega nateramo da čeka kada se napokon pojavi.“ S nedirnutim peharom u ruci, ona mahnu rukom da otera bojažljivu Aes Sedai, koja odjuri do Marejle. Luda žena. Zar ne zna da je najpre trebalo da usluži gospu od brodovlja, a onda gospe od talasa i to po starešinstvu? Zaida se igrala svojom filigranskom mirisnom kutijom, koja joj je s veoma debelog zlatnog lanca visila oko vrata. Takođe je nosila širok, tesan okovratnik od debelih zlatnih karika – poklon od Elejne od Andora. „Šalje ga Koramur“, zajedljivo reče, „za kojeg je trebalo da se ti priljubiš kao prilepak.“ Glas joj ni u jednom trenutku nije postao oštriji, ali sve i jedna reč sekla je Harinu kao nož. „Taj čovek će biti najbliže što mogu da priđem razgovoru s Koramurom, bez neke preke potrebe, budući da si se ti saglasila s tim da on ne mora da mi dolazi na noge češće od tri puta u dve godine. Zbog tebe moram da prihvatim neljubaznost tog čoveka, sve i da se ispostavi da je rošava pijanica koja nakon svake druge rečenice mora da trči do ograde i povraća preko nje. Izaslanik kojeg;« pošaljem Koramuru biće neka koja ume da izvršava naređenja koja je dobila.“ Pelana se zacereka i podrugljivo isceri. Ta misli da su svi kao ona.