„I dobro si postupila“, pohvali je Romanda. „Nisao, izvini, ali moram da vidim šta to Lelejna smera.“ Uzevši svoj šal sa žutim resama s jednog od kovčega u kojima je bila njena odeća, namesti ga preko ruku i u jednom naprslom ogledalu proveri kakva joj je kosa pre nego što istera napolje druge dve i pozdravi se s njima. Nije da je mislila kako bi Nisao potražila šta je ono lupilo da ju je ostavila nasamo u šatoru, ali najbolje je ne iskušavati sudbinu. Elmara će vratiti knjigu gde joj je mesto, u kovčeg s Romandinim ličnim stvarima, gde je još nekoliko sličnih tomova. Taj kovčeg ima veoma čvrstu bravu sa samo dva ključa – jedan u njenoj torbici za pojasom, a drugi u Elmarinoj.
Jutro je bilo sveže, ali proleće je naglo stiglo. Tmurni oblaci što su se gomilali iza krezubog vrha Zmajeve planine doneće kišu mesto snega, ali nadala se da se ta kiša neće sručiti na logor. Mnogi šatori propuštaju, a ulice koje vode kroz logor već su kaljuga. Konjske taljige koje raznose potrepštine rasipaju blato s visokih točkova dok ti točkovi kopaju nove brazde u zemlji. Uglavnom su ih terale žene i svega nekoliko sedokosih muškaraca. Muškarcima je sada pristup logoru Aes Sedai strogo ograničen. Svejedno, skoro sve sestre koje je videla kako klize niz neravne drvene pločnike bile su obgrljene svetlošču saidara, a za njima su išli Zaštitnici – ako su ih imale.
Romanda je odbijala da prigrli Izvor kad god izađe napolje – neko mora da bude primer ispravnog ponašanja kada su sve sestre u logoru na kraju živaca – ali svejedno je bila veoma svesna toga da nema Moć. A svesna je da nema ni Zaštitnika. Lepo je i krasno to što je većini muškaraca zabranjen pristup logoru, ali nije baš verovatno da će ubica poštovati tu zabranu.
Ispred nje je iz poprečne ulice izjahao Garet Brin – zdepast čovek mahom sede kose, oklopnog prsnika prikopčanog preko žućkastog kaputa, dok mu je kalpak bio okačen o luk zadenut u navlaku pored sedla. Sijuan je bila s njim i ljuljala se na jednoj punačkoj čupavoj kobili, izgledom toliko lepa devojka da je bilo bezmalo moguće zaboraviti da je kao Amirlin bila prekaljena i britka na jeziku. Zaboraviti da je i dalje vešta u spletkarenju. Plave su uvek takve. Kobila je gacala kroz blato nogu pred nogu, ali Sijuan skoro pade pre nego što Brin pruži ruku da je zadrži. Na rubu Plavih odaja – logor je bio postavljen tako da bude grubo približan ađaškim odajama u Kuli – on sjaha da joj pomogne da siđe s konja, a onda se vrati u sedlo svog dorata i ostavi je da tu stoji držeći kobiline uzde i zureći za njim. Zašto li to radi? Čisti mu čizme, pere mu rublje. Taj odnos je odvratan. Plave bi tome trebalo da stanu u kraj, a običaj neka se nosi u Jamu usuda. Ma koliko bio jak, običaj ne bi trebalo da se zloupotrebljava tako da sve Aes Sedai budu izvrgnute ruglu.
Okrenu leđa Sijuan, pa krenu prema paviljonu koji je služio kao privremena Dvorana Kule. Ma koliko bilo prijatno sastajati se u pravoj Dvorani, i to Elaidi ispred nosa, malo sestara može da se uspava kad god hoće, stoga toj svrsi i dalje mora da služi paviljon. Skladnim koracima klizila je niz pločnik, bez žurbe. Nema namere da je neko vidi kako žuri na Lelejnin poziv. Šta ta žena sada hoće?
Začu se jeka gonga, pomoću Moći pojačana tako da se jasno čuje po celom logoru – još jedan od Šarininih predloga – i pločnici se odjednom ispuniše gomilom polaznica koje žure na svoj sledeći čas ili zaduženje, prikupljene u svoje porodice. Te porodice od njih šest ili sedam uvek zajedno prisustvuju nastavi, zajedno obavljaju zaduženja – zapravo, sve rade zajedno. To jeste delotvoran način da se izađe na kraj s toliko polaznica – za samo prethodne dve nedelje u logor je došlo još skoro pedeset novih polaznica, tako da je ukupan zbir opet bezmalo hiljadu, uprkos pobeguljama, a skoro četvrtina njih behu dovoljno mlade da budu prave polaznice, što je više nego što je stolećima bilo u Kuli – ali svejedno bi joj bilo draže da to nije Šarinino maslo. Ta žena tu zamisao čak nije ni predložila nadzornici polaznica. Sama je sve to osmislila i sprovela u delo, pa onda to predstavila Tajani kao svršen čin! Polaznice, neke prosede ili naboranih lica, tako da je – iako su bile u belim haljinama – bilo teško razmišljati o njima kao o deci, gurale su se uz rub pločnika kako bi propustile sestre da prođu, dok su sve vreme padale u naklone, ali nijedna nije kročila na blatnjavu ulicu kako bi oslobodila više prostora. Opet Šarina. Šarina je pustila glas kako ne želi da devojke nepotrebno prljaju svoje lepe bele vunene haljine. Romandi je došlo da zbog toga zaškrguće. Polaznice koje su se njoj klanjale žurno se uspraviše i skoro pobegoše.
A onda i ugleda Šarinu kako priča s Tajanom, koja. je bila okružena sjajem saidara. Jedino je Šarina pričala, a Tajana je tu i tamo samo klimala glavom. U Šarininom držanju nije bilo ničeg uvredljivog, ali iako je bila u polazničkom belom, zbog naboranog lica i sede kose povezane u čvrstu punđu na potiljku izgledala je upravo kao ono što je i bila – baba. A Tajana je, nažalost, delovala veoma mladoliko. Nešto u vezi s crtama njenog lica i krupnim smeđim očima nadvladavalo je bezvremeni izgled Aes Sedai. Bez obzira na to što nije uvredljiva, što se Romande tiče – sve to previše izgleda kao da neka žena podučava svoju unuku. Kada im je prišla, Šarina pade u učtiv naklon – veoma učtiv naklon, Romanda morade da prizna – i odjuri u drugom smeru da se pridruži svojoj porodici, koja ju je čekala. Je li to na njenom licu manje bora nego što je ranije bilo? Pa, niko ne zna šta sve može da se desi kada žena u njenim godinama počne da radi s Moći. Polaznica u šezdeset sedmoj!
„Da li ti ona zadaje poteškoće?“, upita, a Tajana poskoči kao da joj ledenica skliznu niz leđa. Ta žena nema dostojanstvo i ozbiljnost koji su neophodni za jednu nadzornicu polaznica. A povremeno se činilo i da je savladana brojem svojih štićenica. Sem toga, previše je popustljiva i prihvata izgovore kada nikakvih izgovora ne bi smelo da bude.
Ali brzo se povrati i stade uz Romandu, premda nepotrebno zagladi tamnosive suknje. „Poteškoće? Naravno da ne. Šarina se najbolje ponaša od svih polaznica u knjizi. Istini za volju, većina njih se dobro ponaša. Najveći broj onih koje bivaju poslate u moju radnu sobu otpada na majke uznemirene zbog toga što im ćerke uče brže od njih ili imaju veću moguću snagu, ili tetke koje se zbog istih tih stvari žale na nećake. Kao da veruju da se to nekako može promeniti. Umeju da budu iznenađujuće nepokolebljive u vezi s tim, sve dok im ne objasnim šta biva kada su nepokolebljive s ma kojom sestrom. Mada, bojim se da je priličan broj njih više puta poslat kod mene. Šačica kao da je i dalje iznenađena zbog toga što mogu biti išibane.“
„Ma nemoj mi reći“, rasejano odgovori Romanda. Krajičkom oka primeti bledokosu Delanu kako žuri u istom smeru, šala sa sivim resama prebačenim preko ruku i u društvu svoje takozvane pisarke. Delana je nosila skoro preozbiljnu tamnosivu haljinu, ali ona drolja, Saranov, nosila je haljinu od zelene svile s plavim prugama i izrezom tolikim da joj je pola nedara ispalo; a i haljina je bila previše zategnuta preko kukova tako da je upadljivo njihala njima. U poslednje vreme, te dve kao da su odustale od priče da je Halima samo Delanina sluškinja. I zaista, ta žena je nešto govorila žustro mašući rukama, dok je Delana samo klimala glavom najkrotkije moguće. Krotko! Uvek je greška odabrati ženu koja ne nosi šal da ti bude prijateljica za šaputanje na jastuku. Naročito ako si dovoljno velika budala da joj prepustiš vodstvo.
„Šarina nije samo veoma pristojna“, nastavi Tajana, ne primećujući šta se dešava, „već je i veoma vešta s Ninaevinim novim načinom Lečenja. Isto važi za čitav niz starijih polaznica. Većina njih bile su ovakve ili onakve seoske Mudre žene, mada ne uviđam kako bi to moglo da ima ikakvog uticaja. Jedna je čak bila plemkinja u Murandiji.“