Romanda se spotaknu o sopstvenu petu i zatetura dva koraka, mlatarajući rukama kako bi povratila ravnotežu, pre nego što se povrati i prikupi šal oko sebe. Tajana je uhvati za ruku da joj pomogne, mrmljajući nešto o neravnim daskama, ali ona se otrže. Šarina ima dara za to novo Lečenje? I čitav niz starijih žena? I ona je naučila taj novi način, ali mada se od starog razlikuje dovoljno da izgleda da se ograničenje drugog naučenog tkanja ne primenjuje, nije bila nadarena za to. Ni izbliza kao za stari način.
„A zašto je polaznicama dozvoljeno da to vežbaju, Tajana?“
Tajana pocrvene. I trebalo je. Takva tkanja previše su složena za polaznice, a to što umeju da budu opasna ako se pogrešno primene ne treba ni pominjati. Pogrešno izatkano, Lečenje može da ubije mesto da isceli. I to ne samo bolesnika, već i ženu koja usmerava. „Romanda, teško da mogu da ih sprečim da vide kako se Leči" kaza ona u svoju odbranu, dižući ruke kao da hoće da namesti šal koji nije ni nosila. „Uvek ima slomljenih kostiju, ili se nađe neka budala kojoj je pošlo za rukom da se gadno iseče, a da ne spominjem sve bolesti s kojima smo u poslednje vreme morale da se nosimo. Većini starijih žena dovoljno je da samo jednom vide tkanje, pa da ga savršeno nauče.“ Odjednom, tek na najkraći mogući tren, obrazi joj opet pocrveneše. Povrativši vlast nad licem, pribra se i prestade da govori kao da se brani. „U svakom slučaju, Romanda, ne bi trebalo da te podsećam na to da su polaznice i Prihvaćene moje. Kao nadzornica polaznica, ja odlučujem šta mogu da uče i kada. Neke od tih žena mogu danas da budu iskušane za Prihvaćanje, nakon svega nekoliko meseci. Bar kada je o Moći reč. Ako sam rešila da ih ne pustim da besposleno vrte prstima, imam pravo da tako odlučim.“
„Možda bi trebalo da otrčiš da vidiš ima li Šarina još neka uputstva za tebe“, ledeno joj odbrusi Romanda.
Obraza crvenih kao bulke, Tajana se u mestu okrenu i bez reči ode odsečno koračajući. Nije to bila baš zabranjena grubost, ali jeste bilo blizu toga. Čak i s leđa bila je slika i prilika uvređenosti, leđa ukočenih kao gvozdeni štap, a koraka žustrih. Pa, Romanda je bila spremna da prizna kako se i ona približila nepristojnosti. Ali s razlogom.
Pokušavajući da zaboravi na nadzornicu polaznica, ona opet krenu ka paviljonu, ali morade da se obuzda da ne hoda žustro kao Tajana. Šarina. I nekoliko drugih starijih žena. Da li bi trebalo da razmisli o svom stavu? Ne. Naravno da ne. Nije ni trebalo da bude dozvoljeno da se njihova imena unesu u knjigu polaznica. Ali njihova imena su uneta, a izgleda da su savladale to predivno novo Lečenje. O, zamršeno je to klupko. Ne želi da razmišlja o tome. Ne sada.
Paviljon se nalazio u samom središtu logora – na mnogo mesta zakrpljena komadina debelog platna, okružena pločnicima trostruko širim od ostalih. Zadižući suknje dobrano iznad blata, ona požuri da pređe kaljugu. Žustrina koraka nije joj smetala ako će se brže iskobeljati iz blata. Svejedno, Elmara će morati da se pomuči kako bi joj očistila cipele. A i podsuknje, pomislila je kada je spustila suknje, tako da su joj gležnjevi opet bili pokriveni, kako i pristaje.
Glas o zasedanju Dvorane uvek je privlačio sestre koje su se nadale da će čuti neke vesti o pregovorima, ili o Egveni – tako da se pedesetak, ako ne i više sestara, sa svojim Zaštitnicima već okupilo oko paviljona, ili je stajalo baš u njemu, iza mesta gde će njihove Predstavnice sedeti. Čak je i tu većina njih blistala od Moći. Kao da su u opasnosti čak i okružene drugim Aes Sedai. Obuze je snažan nagon da se prošeta paviljonom i da im svima izvuče uši. Naravno, to je nemoguće. Sve i da se običaj može gurnuti u stranu, što ona nikako ne želi da učini, mesto u Dvorani ne daje vlast da se tako nešto uradi.
Šerijam, sa upadljivom čuvarskom uzanom plavom ešarpom na ramenima, isticala se u gomili, doduše delimično stoga što oko nje beše slobodan prostor. Druge sestre izbegavale su da je pogledaju, a kamoli da joj priđu. Zbog plamenokose žene mnoge su se sestre osećale neprijatno, zato što je tako dolazila svaki put kada se sazove zasedanje Dvorane. Zakon je sasvim jasan. Svaka sestra može da prisustvuje zasedanju Dvorane, ako nije zatvorena, ali Amirlin ne može da uđe u Dvoranu Kule a da je pre toga ne najavi Čuvarka, a Čuvarki nije dopušteno da uđe bez Amirlin. Kao i obično, Šerijamine zelene oči bile su napete i meškoljila se nedostojno svog položaja, kao polaznica koja zna da joj sleduje još jedna poseta nadzornici. Bar nije prigrlila Izvor i njenog Zaštitnika nema nigde na vidiku.
Pre nego što zađe pod paviljon, Romanda se osvrnu i uzdahnu. Velika večina crnih oblaka iza Zmajeve planine – nestala je. Nisu se raspršili, več jednostavno potpuno nestali. To će verovatno izazvati još jedan talas bezumnih strahova među konjušarima i težacima, kao i među sluškinjama. Za divno čudo, polaznice kao da su sve te čudne pojave prihvatale usputno. Možda je to stoga što su pokušavale da se ugledaju na sestre, ali pretpostavljala je da je to opet Šarinino maslo. Šta da se radi s tom ženom?
Unutra je povrh više slojeva ćilima i tepiha osamnaest sanduka, pokrivenih tkaninom u bojama šest ađaha zastupljenih u logoru, obrazovalo postolje za uglačane klupe, dva zakošena reda što se šire prema sanduku prekrivenom tkaninom s prugama u svih sedam boja. Egvena je vrlo pametno istrajala u nameri da tu bude zastupljena i crvena, uprkos znatnom protivljenju. Koliko je Elaida izgleda bila rešena da otuđi sve ađahe jedan od drugog, toliko je izgleda Egvena bila rešena da ih sve zadrži na okupu – uključujući i Crveni. Preko drvene klupe povrh postolja bila je prebačena Amirlinina sedmobojna ešarpa. Nijedna nije prihvatila odgovornost za to, ali nijedna je nije ni sklonila. Romanda nije baš bila sigurna da li bi to trebalo da bude podsetnik na Egvenu al’Ver, Amirlin Tron, odjek njenog prisustva, ili podsetnik na to da je odsutna i da je zarobljenica. Gledište na to verovatno zavisi od svake sestre ponaosob.
Ona nije bila jedina Predstavnica koja se sporo odazvala na Lelejnin poziv. Naravno, Delana je bila tu i sedela je pogureno na svojoj klupi, trljajući nos, dok su joj vodnjikave plave oči bile bojažljive. Romanda ju je nekada smatrala razumnom. Nedostojnom stolice, ali razumnom. Bar nije dopustila Halimi da s njom uđe u Dvoranu i nastavi sa zvocanjem. Mada, bolje je reći da je Halima rešila da to ne radi. Niko ko je makar jednom čuo tu ženu kako viče na Delanu nimalo nije sumnjao u to ko tu kosi, a ko vodu nosi. Lelejna je već sedela na svojoj klupi, odmah ispod Amirlinine – vitka žena oštrog pogleda, u svilenoj haljini s plavim prugama, škrtarila je na osmesima. Upravo zbog toga je bilo dvostruko čudnije to što je povremeno ispod oka bacala poglede na sedmobojnu ešarpu i malčice se smešila. Romanda se nelagodno osećala zbog tog osmeha, a ona se zbog malo čega može tako osećati. Morija, u plavoj vunenoj haljini izvezenoj srebrom, koračala je napred-nazad ispred postolja prekrivenih plavom tkaninom. Da li se to mršti zbog toga što zna zašto je Lelejna sazvala zasedanje, pa to ne odobrava – ili zato što ne zna, pa je zbog toga zabrinuta?
„Videla sam Mirelu kako je ušla s Livom“, kaza Malinda, prebacujući svoj šal sa zelenom resom preko ramena u trenutku kada Romanda uđe u paviljon, „i mislim da nikada nisam videla neku sestru da izgleda tako iscrpljeno.“ Premda joj se u glasu čulo saosećanje, oči su joj svetlucale a na njenim punim usnama poigravao je smešak. „Kako ti je uopšte pošlo za rukom da je nagovoriš da ga veže? Bila sam prisutna kada joj je neko to predložio i kunem se da je prebledela. Taj čovek bi bezmalo mogao da prođe kao Ogijer.“
„Snažno sam izrazila svoj stav o dužnosti.“ Fejzela, zdepasta i četvrtastog lica, u svemu je nastupala snažno; zapravo, bila je pravi malj od žene. Bila je poruga sve i jedne priče o zavodljivim Domankama. „Istakla sam da Liv, otkad je Kajren umrla, postaje sve opasniji i opasniji – kako po sebe, tako i po druge – i rekla sam joj da se više ne može dopustiti da se tako nastavi. Naterala sam je da uvidi kako je ona – budući jedina sestra kojoj je ikada pošlo za rukom da pod takvim okolnostima spase dva druga Zaštitnika – jedini izbor da pokuša da to ponovo učini. Priznajem da sam morala malo da je pritisnem, ali na kraju je shvatila da sam u pravu.“