„Saidin je čist“, reče Džahar, mada mu se niko nije obratio. Ako je Merisa već htela da ga dovodi pred Dvoranu, zaista je trebalo da nauči momka kako da se ponaša.
„Čist?“, podrugljivo upita Saroja.
„Ukaljan je preko tri hiljade godina“, oštro se ubaci Fejzela. „Kako može da bude čist?“
„Mir!“, prasnu Romanda, pokušavajući da povrati red. „Mir!“ Pogleda Saroju i Fejzelu tako da se one vratiše na svoja mesta, a onda svu pažnju posveti Merisi. „Mogu li da pretpostavim da si se povezala s njim?“ Zelena samo klimnu glavom. Izgleda da zaista ne voli društvo u kojem se trenutno nalazi i ne želi da kaže ni reč više nego što je neophodno. „Možeš li da kažeš da je saidin očišćen od opačine?“
Žena nimalo nije oklevala. „Mogu. Bilo mi je potrebno vreme da bih se u to uverila. Muška polovina Moći, ona je toliko strana da to ne možete ni da zamislite. To nije neizmerna ali nežna moć saidara, već pomahnitalo more ognja i leda, uskomešano olujom. Ali ubeđena sam. Čist je.“
Romanda ispusti dug uzdah. Čudo koje potire makar neke od užasa koji su se izdešavali. „Nismo na zvaničnom zasedanju, ali pozivam na glasanje. Ko ustaje da prihvati ovu ponudu?“ Skočila je na noge čim je završila, ali ništa brže od Lelejne, a Dženija ih je obe pretekla. Za nekoliko trenutaka, sve su bile na nogama izuzev Saroje i Fejzele. Izvan zaštite, glave su počele da se okreću kako su sestre nesumnjivo krenule da razmatraju o čemu li se glasa. „Manjinska saglasnost je na snazi i ponuda da se veže četrdeset sedam Aša’mana je prihvaćena.“ Soraja klonu, a Fejzela teško uzdahnu.
Pozvala je na većinsku saglasnost u ime zajedništva, ali se nije iznenadila kada su njih dve odlučno ostale da sede na svojim klupama. Naposletku, na svakom koraku su se borile protiv približavanja Aša’manima, i suprotno zakonu i običaju trudile se da to osujete čak i nakon što je rešeno. U svakom slučaju, s time je završeno – i to bez potrebe za privremenim savezništvom. Naravno, vezivanje će trajati čitav život, ali to je bolje od svakog savezništva. To nagoveštava previše ravnopravnosti.
„Čudan broj, četrdeset sedam“, zamisli se Dženija. „Merisa, mogu li da ispitam tvog Zaštitnika? Hvala ti. Džahare, kako je Ponovorođeni Zmaj došao do tog broja?“ Veoma dobro pitanje, po Romandinom mišljenju. Nije ga se setila od zatečenosti zbog postizanja onoga što im je bilo potrebno, ali bez potrebe za ravnopravnom saradnjom.
Džahar se ispravi kao da je to pitanje očekivao i da se bojao odgovora. Ali lice mu ostade hladno i odlučno. „Aša’mani su već vezali pedeset jednu sestru, a četvorica nas smo vezani za Aes Sedai. Razlika je četrdeset sedam. Bilo nas je petorica, ali jedan je poginuo braneći svoju Aes Sedai. Upamtite njegovo ime. Iben Hopvil. Upamtite ga!“
Zgranuta tišina zavlada među klupama. Romandi se utroba zaledi. Pedeset jedna sestra? Koje su vezali Aša’mani? To je grozota!
„Džahare, ponašaj se!“, prasnu Merisa. „Nemoj da ti ponovo kažem!“
Zaprepašćujuće, ali on joj se suprotstavi. „Merisa, moraju da znaju. One moraju da znaju!“ Opet se okrenuvši, prelete pogledom preko klupa. Oči kao da su mu bile grozničave. Ničega se on nije plašio. Bio je besan – i još je. „Iben je bio povezan sa svojom Dejđin i Beldejn, a Dejđin je upravljala vezom, tako da kada su se našli suočeni s jednim od Izgubljenih, mogao je samo da vikne: ’Ona usmerava saidin’, i da je napadne mačem. I uprkos svemu što mu je učinila, onako upropašćen, nije se predavao i držao se života, držao se saidina, dovoljno dugo da je Dejđin odagna. I zato zapamtite njegovo ime! Iben Hopvil. Borio se za svoju Aes Sedai dugo nakon što je trebalo da bude mrtav!“
Kada umuknu, nijedna nije progovarala sve dok Eskaralda naposletku ne reče, veoma tiho: „Upamtićemo ga, Džahare. Ali kako je došlo do toga da pedeset jedna sestra bude... vezana za Aša’mane?“ Nagnu se ka njemu kao da će njegov odgovor biti tih.
Mladić slegnu ramenima, i dalje besan. Njemu nije bilo bitno to što su Aša’mani vezali za sebe Aes Sedai. „Elaida ih je poslala da nas unište. Ponovorođeni Zmaj je izdao trajno naređenje da se nijedna Aes Sedai ne sme povrediti ako ne pokuša da povredi nas, pa je stoga Taim rešio da ih zarobi i veže pre nego što im se ukaže prilika.“
Tako dakle, to su bile sestre koje podržavaju Elaidu. Da li zato ima neke razlike? Nekako ipak ima, makar malo. Ali to što Aša’mani drže sestre vraća sve na pitanje ravnopravnosti, što je nepodnošljivo.
„Merisa, ja imam jedno drugo pitanje za njega“, javi se Morija i sačeka da Zelena klimne. „Već dvaput si spomenuo da žena usmeravala je saidin. Zašto? Nemoguće to je.“ Paviljonom se pronese žamor saglasja.
„Možda je bilo nemoguće“, ledeno odvrati mladić, „ali to je radila. Dejđin nam je ispričala šta je Iben kazao, a ona ama baš ništa nije mogla da oseti čak ni dok je ta žena usmeravala. To mora da je bio saidin.“
Odjednom se ono zvonce opet oglasi u Romandinoj glavi i ona shvati gde je čula ime Kabrijana Mekandes. „Moramo smesta narediti da se uhapse Delana i Halima“, reče.
Naravno, morala je da objasni. Čak ni Amirlin Tron ne može bez objašnjenja narediti hapšenje jedne Predstavnice. Ubistva saidinom dve sestre koje su bile bliske Kabrijanine prijateljice – prijateljice žene za koju Halima tvrdi da joj je takođe prijateljica. Izgubljena koja usmerava mušku polovinu Moći. Nisu bile ubeđene, naročito ne Lelejna, sve dok se temeljna pretraga logora nije završila tako što nisu našli ni traga ni glasa ni od jedne ni od druge žene. Viđene su kako hodaju prema jednom od mesta određenih za Putovanje, i to tako da Delana i njena služavka nose velike zavežljaje i trčkaraju za Halimom – ali ipak su nestale.
24
Med u čaju
Egvena je od početka znala da će njeno neobično zatočeništvo biti teško, ali mislila je da će prihvatanje bola kao što to Aijeli čine biti najlakši deo. Naposletku, kada je odužila svoj toh prema Mudrima zbog toga što je lagala, ozbiljno su je pretukle, i to tako što su je naizmenično bičevale, te je imala iskustva. Ali prihvatanje bola ne znači jednostavno prepuštanje bolu mesto borbe protiv njega. Čovek mora da uvuče bol u sebe i da ga učini delom sebe. Avijenda kaže da moraš biti u stanju da se smešiš i smeješ s radošću ili da pevaš dok te najgori bol još drži. To uopšte nije lako.
Tog prvog praskozorja, u Silvijaninoj radnoj sobi, dala je sve od sebe dok je nadzornica polaznica mlatila tvrdom papučom po njenoj nagoj pozadini. Nije ni pokušala da priguši jecaje kada su došli, niti kasnije urlanje bez reči. Kada su noge htele da joj se bacakaju, pustila ih je da mlataraju sve dok ih nadzornica polaznica nije pritisla svojima, što je bilo nezgodno zbog Silvijaninih sukanja, a onda je pustila da joj nožni prsti lupkaju po podu dok je divlje zabacivala glavu. Pokušala je da uvuče bol u sebe i da ga upija kao vazduh. Bol je deo života koliko i disanje. Tako Aijeli gledaju na život. Ali, o, Svetlosti, kako boli!
Kada joj je naposletku dopušteno da se uspravi, nakon naizgled veoma dugog vremena, lecnula se kada su joj košulja i haljina dodirnule telo. Bela vuna kao da je bila teška kao olovo. Pokušala je da s dobrodošlicom dočeka osećaj vreline i pečenja. Ali bilo je teško. Veoma teško. Ipak, izgleda da su joj jecaji vrlo brzo stali sami od sebe, a njena kiša suza smesta je usahla. Nije ni šmrkala niti se meškoljila. Zagledala se u ogledalo na zidu, sa čijeg se okvira gulila pozlata. Koliko li se hiljada žena tokom godina zagledalo u to ogledalo? One koje su u toj sobi kažnjavane moraju se nakon toga zagledati u svoj odraz i razmisliti zašto su kažnjene, ali ona nije to učinila zbog toga. U licu je i dalje bila crvena, ali već je izgledalo... spokojno. Iako ju je zadnjica užasno bolela, zaista se osećala spokojno. Možda bi trebalo da pokuša da peva? A možda i ne. Izvadivši belu lanenu maramicu iz rukava, pažljivo obrisa obraze.