Egvena iznenađeno baci pogled prema sestri koja je držala štit, a Leana frknu.
„Običaj. I da nisam zaštićena, ne bih ni muvu mogla da ubijem usmeravanjem, ali običaj nalaže da su žene u otvorenim ćelijama uvek pod štitom. A tebe su tek tako pustile da se šetaš kud hoćeš?“
„Ne baš“, suvo odvrati Egvena. „U hodniku dve Crvene čekaju da me otprate u moju sobu i stave pod štit dok spavam.“
Leana uzdahnu. „Dakle, ja sam u ćeliji, tebe drže na oku, a obe smo pune čaja od dvokorena.“ Postrance pogleda dve Smeđe. Felaana je i dalje bila usredsređena na pisanje. Dalevijen okrenu stranicu u dvema knjigama na svojim kolenima i zamrmlja nešto sebi u bradu. Zaštitnik mora da je nameravao da se brije onim bodežom, koliko ga je oštrio. Ali izgledalo je kao da mu je pažnja mahom usredsređena na dovratak. Leana spusti glas. „Nego, kada bežimo odavde?“
„Ne bežimo“, odgovori joj Egvena i bezmalo šapćući objasni svoje razloge i svoje namere, sve vreme krajičkom oka gledajući sestre. Ispričala je Leani sve što je videla – i učinila. Teško joj je palo da ispriča koliko su je puta toga dana istukli i kako se tom prilikom ponašala, ali to je bilo neophodno da bi drugu ženu ubedila kako neće biti slomljena.
„Vidim da bilo kakav napad ne dolazi u obzir, ali nadala sam se...“ Zaštitnik se pomeri, a Leana ućuta, ali on samo vrati bodež u kanije. Prekrstivši ruke i pruživši noge, zavali se uza zid – ne skidajući pogled s dovratka. Izgledalo je kao da može za tren oka skočiti na noge. „Laras mi je jednom pomogla da pobegnem“, tiho nastavi ona, „ali ne znam da li bi to opet učinila.“ Strese se, samo što ovoga puta ništa u vezi s tim nije bilo lažno. Bila je umirena kada je Laras njoj i Sijuan pomogla da pobegnu. „U svakom slučaju, to je učinila više zbog Min nego zbog Sijuan ili zbog mene. Jesi li sigurna u to? Silvijana Breon je teška žena. Čujem da je poštena, ali teška kao crna zemlja. Majko, jesi li sasvim sigurna?“ Kada Egvena odgovori da jeste, Leana opet uzdahnu. „Pa, bićemo dva crva koja glođu koren, zar ne?“ To nije bilo pitanje.
Obilazila je Leanu svake noći kada ne bi od iznurenosti pala u krevet odmah posle večere. I zaticala ju je neverovatno raspoloženu i samouverenu za jednu zatvorenicu u ćeliji. Leanu je i dalje posećivalo mnogo sestara, a ona je u svaki razgovor ubacivala sitnice koje joj je Egvena predlagala. Te posetiteljke nisu mogle narediti da jedna Aes Sedai bude kažnjena, čak ni Aes Sedai u otvorenoj ćeliji, premda se nekoliko njih toliko razbesnelo da su poželele da mogu – a sem toga, kada se tako nešto čuje od jedne sestre, ima veću težinu nego kada se čuje od neke koju one smatraju polaznicom. Leana je čak mogla i da se otvoreno svađa, bar dok njene posetiteljke ljutito ne odu. Ali izvestila je Egvenu da mnoge ne odlaze. Nekoliko se i složilo s njom. Oprezno, kolebljivo, možda za jednu stvar, ali ne i za druge – ali složile su se. Skoro od jednake važnosti – bar Leani – bilo je to što su neke iz Zelenog došle do zaključka da pošto je bila umirena, i samim tim u tom trenutku nije bila Aes Sedai, imala je pravo da traži da bude primljena u bilo koji ađah kada je ponovo postala sestra. To ni u kom slučaju nije važilo za sve, ali „nekoliko" bolje je od „nijedne“. Egvena poče da misli kako Leana u svojoj ćeliji postiže veći učinak nego ona na slobodi. Pa, svojevrsnoj slobodi. Nije da je ljubomorna. Njih dve se bave važnim poslom. Nije bitno koja ga radi bolje, sve dok se posao završi.
Ali bilo je trenutaka kada je put ka Silvijaninoj radnoj sobi zato bio daleko teži nego inače. Ipak, ostvarila je svojevrsne uspehe.
Tog prvog popodneva, u natrpanoj primaćoj sobi Bene Nalsad – svuda po podu knjige su stajale u nakrivljenim gomilama, a police behu prepune kostiju, lobanja i štavljenih koža životinja, ptica i zmija, skupa s napunjenim primercima nekih sitnijih vrsta; jedan veliki smeđi gušter ležao je ogromnoj medveđoj lobanji, tako nepomično da bi čovek pomislio kako je i on napunjen, samo da nije trepnuo – tog prvog popodneva šijenarska Smeđa tražila je od nje da jedno za drugim tka niz tkanja, koja su bila veoma iscrpljujuća. Bene je sedela u stolici visokog naslona s jedne strane smeđim žilama prošaranog mermernog ognjišta, a Egvena, s velikom nelagodom, u stolici s druge strane. Nije bila pozvana da sedne, ali Bene se nije ni pobunila kada je to učinila.
Egvena je izatkala svako tkanje sve dok joj Bene nije kao uzgred zatražila tkanje za Putovanje, a onda se samo nasmešila i preklopila ruke u krilu. Sestra se zavalila u stolicu i za trunčicu pomerila svoje tamnosmeđe svilene suknje. Bene su oči bile plave i prodorne, a tamna kosa – prikupljena u srebrnu mrežicu – poprilično prošarana sedima. Dva prsta su joj bila umazana mastilom, a mrlju od mastila imala je i na nosu. Držala je porcelansku šoljicu sa čajem, ali Egveni ga nije ponudila.
„Dete, mislim da je malo toga ostalo na naučiš kada je o Moći reč, naročito ako se u obzir uzmu tvoja divna otkrića.“ Egvena klimnu glavom, prihvatajući pohvalu. Nešto od toga zapravo nisu bila njena otkrića, ali je to u svakom slučaju sada nebitno. „Međutim, to teško da znači da ti nije preostalo ništa da naučiš. Bila si na svega nekoliko polazničkih časova pre nego što si...“ Smeđa se namršti na Egveninu belu haljinu i pročisti grlo. „A još manje poduka kao... pa, kasnije. Ako možeš, reci mi kakve je greške Šejin Cunla učinila, koje su dovele do Trećeg rata za Garenov zid? Šta su bili uzroci Velikog zimskog rata između Andora i Kairhijena? Šta je izazvalo Vejkinsku pobunu i kako se okončala? Veći deo istorije kao da se svodi na izučavanje ratova, a najvažniji delovi toga upravo su kako su i zašto ti ratovi počeli i kako su se i zašto okončali. Veliki broj ratova ne bi bio ni započet samo da su ljudi obraćali pažnju na tuđe greške. Pa?“
„Šejin nije napravila nikakve greške“, lagano odgovori Egvena, „ali u pravu si – imam mnogo toga da naučim. Za te druge ratove nisam čak ni čula.“ Ustade, pa nasu sebi šolju čaja iz srebrnog ibrika koji je stajao na jednom stočiću sa strane. Sem srebrnog poslužavnika ukrašenog kujundžijskim radom, na stočiću je bio napunjeni ris i zmijska lobanja. Ta lobanja je bila velika kao ljudska!
Bene se namršti, ali ne zbog čaja. To kao da nije ni primetila. „Kako to misliš, dete, da Šejin nije nigde pogrešila? Ma nikada nisam čula da je neko više zabrljao u sličnim okolnostima.“
„Dobrano pre Trećeg rata za Garenov zid“, odgovori Egvena vraćajući se da sedne na svoju stolicu, „Šejin je radila tačno ono što bi joj Dvorana rekla i nije radila ništa što joj nisu rekle.“ Možda je slaba u drugim istorijskim poljima, ali Sijuan ju je temeljno podučila greškama drugih Amirlin. A baš to pitanje pružilo joj je priliku za napad. Morala se iz petnih žila potruditi da sedne kao što to obično čini.
„O čemu to pričaš?“
„Pokušala je da Kulom upravlja gvozdenom rukom, da nikome ne izlazi u susret, da gazi svako protivljenje. Dvorani je na kraju to dosadilo, ali nisu mogle da se dogovore o zameni pa su umesto da je svrgnu učinile nešto gore. Ostavile su je na položaju i prisilile je na pokoru kad god bi pokušala da izda ma kakvo naređenje. Ma kakvo.“ Znala je da zvuči kao da ona drži predavanje, ali morala je da sve to izbaci iz sebe. Bilo joj je teško što nije mogla da lepo sedne na tvrdu drvenu stolicu. Dočekaj bol s dobrodošlicom. „Dvorana je upravljala i njom i Kulom. Ali i one su u mnogo čemu pogrešno postupile, mahom stoga što su svi ađasi imali svoje ciljeve, a nije bilo nikoga da ih sve uobliči u cilj Kule. Šejinina vladavina obeležena je ratovima koji su posvuda izbijali. Na kraju je nesposobnost Dvorane dosadila i sestrama. U jednoj od šest pobuna u istoriji Kule, svrgnute su i Šejin i Dvorana. Znam da je ona navodno umrla u Kuli prirodnom smrću, ali zapravo je ugušena u svom krevetu u izgnanstvu, pedeset jednu godinu kasnije, nakon otkrića spletke koja je za cilj imala da ona bude vraćena na mesto Amirlin Tron.“