„Samo sam se setila nečeg smešnog“, odgovori Egvena. „Ničeg bitnog.“ Bar ne Silvijani. Shvatila je kako da prihvati bol. Bori se u ratu, a ne u jednoj bici, tako da svaki put kada dobije batine, svaki put kada je pošalju Silvijani – to je znak da se borila u još jednoj bici i da je odbila da se preda. Bol je znamenje časti. Urlala je na sav glas i bacakala se iz sve snage dok je papučom dobijala batine, ali kada je nakon toga brisala suze sa obraza, tiho je pevušila sebi u bradu. Veoma je lako prigrliti znamenje časti.
Polaznice su počele da menjaju stav prema njoj već drugog dana po njenom zarobljavanju. Izgleda da su Nikola – i Arejna, koja je radila u konjušnicama i često dolazila da poseti Nikolu; bile su tako bliske da se Egvena pitala jesu li postale prijateljice za šaputanje na jastuku, uvek šćućurene jedna uz drugu i tajanstveno nasmejane – Nikola i Arejna zabavljale su ih pričama o njoj. Veoma naduvanim pričama. Te dve žene opisivale su je tako da je ispadalo kako je ona zbir svih legendarnih sestara u istoriji, skupa s Birgitom Srebrolukom i Amaresu, koja je u bitku nosila Sunčev mač. Polovina njih kao da je osečala strahopoštovanje prema njoj, dok je druga polovina bila ili besna na nju, ili se iz nekog razloga ponašala prezrivo. Bila je to ludost, ali neke su čak pokušale da je oponašaju na svojim časovima, međutim, tome je talas odlazaka kod Silvijane brzo stao na put. Trećeg dana, u vreme podnevnog obroka, bezmalo dva tuceta polaznica stajalo je i jelo, pocrvenelo od sramote. Među njima i Nikola, ali i Alvistera – što je bilo iznenađujuće. Taj broj se do večere sveo na sedam, a četvrtog dana stajale su samo Nikola i Kairhijenjanka. I tako je došao kraj tome.
Očekivala je da će nekima biti mrska činjenica da je ona i dalje odbijala da popusti, dok su one tako brzo vraćene na utabani put, ali dogodilo se upravo suprotno – to je izgleda smanjilo broj onih koje su besne ili prezrive, a povećalo broj onih koje je poštuju. Nijedna nije pokušala da se sprijatelji s njom, što je i bilo dobro. Bez obzira na belu haljinu, ona je Aes Sedai, a neprilično je da se Aes Sedai sprijatelji s nekom polaznicom. Prevelika je opasnost da bi ta devojka počela da diže nos, pa zbog toga upala u nevolje. Polaznice su počele da joj se obraćaju za savet, ali da bi im pomogla sa onim što moraju da nauče. Isprva je to bila samo šačica, ali taj broj se svakoga dana uvećavao. Bila je spremna da im pomaže u učenju, što se obično svodilo na to da ohrabri neku devojku, da neku mladu ženu ubedi kako je pametno biti oprezan, ili da ih strpljivo korak po korak provodi kroz tkanja koja im zadaju nevolje. Polaznicama je zabranjeno da usmeravaju ako s njima nije Aes Sedai ili Prihvaćena, mada su one to svejedno činile u tajnosti – ali ona jeste sestra. Doduše, odbijala je da pomaže više nego jednoj istovremeno. Glas o skupinama začelo bi procurio, a u tom slučaju ona ne bi bila jedina koju bi poslale Silvijani. Odlaziće tamo onoliko puta koliko to bude bilo potrebno, ali ne želi da druge tako pate. A što se saveta tiče... Pošto su polaznice strogo odvojene od muškaraca, lako je davati im savete. Mada napetosti između prijateljica za šaputanje na jastuku mogu biti jednake najgorim napetostima koje muškarci izazivaju.
Jedne večeri, vraćajući se iz još jedne posete Silvijani, načula je kako Nikola razgovara s dve polaznice koje nisu mogle biti starije od petnaest ili šesnaest godina. Egvena jedva da je pamtila da je bila tako mlada. To kao da je bilo pre sto godina. Mara je bila jedna zdepasta Muranđanka, nestašnih plavih očiju, a Namen visoka i vitka Domanka, koja se neprestano smejuljila.
„Pitajte majku“, reče im Nikola. Nekoliko polaznica počelo je da tako zove Egvenu, mada nikada da ih može čuti neka koja ne nosi belo. Jeste da su budalaste, ali nisu potpune budale. „Ona je uvek spremna da posavetuje.“
Namen se usplahireno zasmeja i promeškolji. „Ne bih da joj smetam.“
„Sem toga“, dodade Mara, „kažu da ona uvek daje isti savet.“
„I to je veoma dobar savet.“ Nikola diže jednu ruku i poče da broji na prstima. „Slušajte Aes Sedai. Slušajte Prihvaćene. Naporno radite. A onda radite još napornije.“
Skladnim koracima klizeći ka svojoj sobi, Egvena se nasmeši. Nije mogla naterati Nikolu da se ponaša kako treba dok je otvoreno bila Amirlin, ali izgleda da će možda uspeti kada i sama izigrava polaznicu. Izvanredno.
Postoji još nešto što može da uradi za njih: da ih teši. Ma koliko to isprva delovalo nemoguće, unutrašnjost Kule ponekad se menjala. Ljudi su se gubili pokušavajući da nađu prostorije u kojima su bili na desetine puta. Žene su viđene kako izlaze iz zidova, ili prolaze kroz njih, počesto u staromodnim haljinama, a ponekad i u bizarnoj odeći – haljinama koje su izgledale kao da su samo jarko obojena tkanina obmotana oko tela, izvezenim do gležnjeva dugačkim jelecima nošenim preko širokih čakšira, pa i u još čudnijim odorama. Svetlosti, kada je bilo koja žena želela da nosi haljinu koja joj potpuno otkriva grudi? Egvena je mogla da u Tel’aran’riodu razgovara sa Sijuan, pa je tako znala da je to znamenje nastupajućeg Tarmon Gai’dona. Neprijatna je to misao, ali ništa se ne može učiniti u vezi s tim. To je što je, a nije kao da Rand nije vesnik Poslednje bitke. Mora da to znaju i neke od sestara u Kuli, ali budući obuzete svojim poslovima, nisu se uopšte potrudile da uteše polaznice koje su jecale od straha. Egvena jeste.
„Svet je pun čudesa“, kazala je Koridi, jednoj bledokosoj devojci koja je ridala ležeći licem prema krevetu. Samo godinu dana mlađa od nje, Korida je sasvim sigurno i dalje devojka, iako je u Kuli već godinu i po dana. „Zašto si iznenađena zbog toga što se neka od tih čudesa pojavljuju u Beloj kuli? Zar ima boljeg mesta za to?“ Tim devojkama ni u jednom trenutku nije pomenula Poslednju bitku. To teško da će im biti utešno.
„Ali prošla je kroz zid!“, zakuka Korida, dižući glavu. Lice joj je bilo crveno i nadulo se od plača, a obrazi su joj se presijavali od suza. „Zid! A onda nijedna od nas nije mogla da nađe učionicu, kao ni Pedra, koja se onda naljutila na nas. Pedra se nikada ne ljuti. I ona je bila prestravljena!“
„Ali kladim se da Pedra nije zaplakala.“ Egvena sede na rub devojčinog kreveta, osetivši zadovoljstvo kada se nije lecnula. Polaznički dušeci nisu poznati po mekoći. „Korida, mrtvi ne mogu da naškode živima. Ne mogu da nas dodirnu. Izgleda da nas i ne primećuju. Sem toga, to su sve bile ili posvećenice Kule, ili su služile. Ovo je bio njihov dom koliko je sada naš. Što se tiče prostorija ili hodnika koji nisu tamo gde bi trebalo da budu, samo zapamti da je Kula čudesno mesto. Upamti to – i nećeš se plašiti.“
Njoj je sve to zvučalo jadno, ali Korida je obrisala oči i zaklela da se nikada više neće plašiti. Nažalost, takvih je bilo stotinu dve i nije bilo tako lako utešiti baš svaku. Egvena se zbog toga još više razbesnela na sestre u Kuli nego što je već bila besna.
Njeni dani nisu prolazili samo u predavanjima, tešenju polaznica i kažnjavanju u radnoj sobi nadzornice polaznica, mada je na ovo poslednje, nažalost, otpadao dobar deo svakog dana. Silvijana je bila u pravu kada je sumnjala da će imati mnogo slobodnog vremena. Polaznice uvek imaju neka zaduženja. To je često izmišljeni posao, budući da u Kuli ima preko hiljadu muških i ženskih slugu, i to ne računajući težake, ali naporan rad pomaže u jačanju ličnosti, ili je bar tako Kula oduvek verovala. Sem toga, to navodno pomaže da se polaznice toliko izmore da ne razmišljaju o muškarcima.
Ali ona je dobijala zaduženja veća od onih koja se daju polaznicama. Neka su joj dodelile sestre koje su je smatrale pobeguljom, a druga Silvijana – u nadi da će od iznurenosti manje da se „buni“.
Svakoga dana, nakon jednog obroka, u radionici pored glavne kuhinje ribala je prljave šerpe i lonce grubom solju i krutom četkom. Povremeno bi Laras promolila glavu unutra, ali nikada joj ništa nije rekla. Niti je ijednom upotrebila svoju dugu varjaču, čak ni kada se Egvena pritiskala po vratu, ukočena od toga što joj je glava bila u velikom kazanu, mesto da riba. Laras je šakom i kapom delila bubotke slugama i nižim kuvaricama koje su pokušavale da se sprdaju sa Egvenom, što je bilo uobičajeno s polaznicama koje su poslate da rade u kuhinji. Navodno je to bilo zato što, kao što je na sav glas obznanjivala svaki put kada bi nekome udelila udarac, imaju dovoljno vremena za igru kada ne rade, ali Egvena je primetila da Laras nije tako brza sa ukorima kada neko štipne jednu od pravih polaznica, ili joj prolije šolju ledene vode niz vrat. Izgleda da ipak ima svojevrsnu saveznicu. Samo kad bi mogla nekako da smisli kako da je upotrebi.