Nije bilo dovoljno vremena da presvuče svoju mokru haljinu, niti da se očešlja nakon što je izašla iz Silvijanine radne sobe, ako hoće da stigne na vreme kod Kijoši, a da pri tome ne trči – što odbija da čini. Zbog toga je zakasnila, a ispostavilo se da visoka i vretenasta Siva veoma drži i do tačnosti i do urednosti, tako da je tek nešto malo više od sat vremena kasnije opet završila pod Silvijaninim remenom, vrišteći i bacakajući se od snažnih udaraca. Na stranu prihvatanje bola, ali nešto drugo joj je pomoglo da to preživi. Sećanje na zamišljeni izraz lica Matina Stepaneosa dok ga je Karijandra vukla niz hodnik, kao i na to kako se dvaput osvrnuo da je pogleda. Zasadila je još jedno seme. Ako ih zasadi dovoljno, možda će izdanci iz njih rascepiti one pukotine u postolju ispod Elaide. Dovoljno tih semenki srušiće Elaidu.
Sedmog dana njenog zatočeništva, veoma rano, opet je nosila vodu uz Kulu, ovoga puta u odaje Belog ađaha, kad se odjednom ukopala osećajući se kao da ju je neko snažno udario u trbuh. Dve žene sa sivim resama na šalovima hodale su niz kružni hodnik prema njoj, a pratila su ih dva Zaštitnika. Jedna je bila Melavejra Somajnelin, zdepasta Kairhijenjanka u lepoj sivoj vunenoj haljini, tamne kose poprskane sedim vlasima. Druga, očiju plavih a kose boje tamnog meda, bila je Beonin!
„Dakle, ti si ta koja me je izdala!“, besno reče Egvena. A onda joj nešto sinu. Kako je Beonin mogla da je izneveri nakon što joj se zavetovala na vernost? „Mora da si iz Crnog ađaha!“
Melavejra se ispravi koliko je god mogla, što nije bilo mnogo, budući da je bila nekoliko palaca niža od Egvene, pa se podboči o pozamašne kukove i zinu da se prodere. Egvena je već imala jedan čas s njom i mada je obično bila blage naravi, ume ona da bude opasna kada se razljuti.
Beonin uhvati drugu sestru za punačku ruku. „Melavejra, pusti me da nasamo popričam s njom, molim te.“
„Verujem da ćeš biti stroga“, ukočeno odgovori Melavejra. „Da uopšte pomisli na takvu optužbu... Da uopšte pomene neke stvari...“ Zgađeno odmahujući glavom, malo se povuče uz hodnik, a za njom ode i njen Zaštitnik – zdepast i još širi od nje, pravi medved od čoveka, iako se kretao sa skladnošću Zaštitnika.
Beonin mahnu i sačeka da im se njen Zaštitnik, jedan vitak čovek s dugim ožiljkom na licu, pridruži. Nekoliko puta je nameštala šal. „Ja, ništa nisam izneverila“, tiho reče. „Ne bih ti se ni zaklela da nije bilo Dvorane, koja naredila bi da išibana budem ako bi saznala za tajne koje ti znaš. Možda više no jednom, čak. Razlog dovoljan da se zakunem, ne? Nikada se nisam pretvarala da te volim, ali držala sam se te zakletve dok te nisu zarobili. Ali ti više nisi Amirlin, da? Ne kao zatočenica, ne kada više nema nikakve nade da ćeš biti spasena, kada si odbila pokušaj spasavanja. I ti si opet polaznica, tako da ta zakletva, sada ima dva razloga da ona više ne važi. Priča o pobuni, bilo je to buncanje. S pobunom je gotovo. Bela kula, ona će ubrzo opet biti cela, a meni neće biti žao da to vidim.“
Podigavši obramicu, Egvena spusti vedra s vodom na pod i prekrsti ruke. Pokušala je da zadrži spokojni izgled otkad je zarobljena – pa, sem kada je kažnjavaju – ali ovaj susret iskušao bi i strpljenje kamena. „Pravdaš se naširoko i nadugačko“, zajedljivo reče. „Pokušavaš li da samu sebe ubediš? Neće moći, Beonin. Neće moći. Ako je s pobunom završeno, gde je poplava sestara koje dolaze da kleknu pred Elaidu i da prihvate svoju pokoru? Svetlosti, šta si još izdala? Sve?“ To je verovatno. Obilazila je Elaidinu radnu sobu nekoliko puta u Tel’aran’riodu, ali ženina kutija s prepiskom uvek je bila prazna. Sada zna zašto.
Beonin pocrvene kao bulka. „Kad ti kažem, nisam izdala n...“ Završi rečenicu gušeći se i uhvati se za grlo, kao da odbija da dopusti da joj laž pređe preko jezika. To je dokazalo da nije iz Crnog ađaha; ali nije dokazivalo ništa više.
„Izdala si ’lasice’. Jesu li sve u ćelijama u podrumu?“
Beonin sevnu pogledom uz hodnik. Melavejra je razgovarala sa svojim Zaštitnikom, a njemu je glava bila pognuta uz njenu. Zdepast ili ne, viši je od nje. Beoninin Tervejl zabrinuto ju je posmatrao. Razdaljina je bila prevelika da bi iko od njih troje čuo o čemu su razgovarale, ali Beonin joj svejedno priđe i spusti glas. „Elaida, ona ih je stavila pod prismotru, mada mislim da ađasi, oni zadržavaju za sebe ono što vide. Malo sestara želi da Elaidi kaže išta više nego što mora. Bilo je to neophodno, razumeš. Nisam mogla da se vratim u Kulu a da ih ne otkrijem. To bi vremenom bilo otkriveno.“
„Onda ćeš morati da ih upozoriš.“ Egvena nije mogla a da joj se u glasu ne čuje prezir. Ta žena cepidlači brijačem! Iskoristila je najmanji mogući izgovor da dođe do zaključka kako njena zakletva više ne važi, a onda je izneverila žene u čijem je odabiru ona učestvovala. Krv i krvavi pepeo!
Beonin je dugo ćutala, igrajući se šalom, ali naposletku je iznenadi odgovorom: „Već sam upozorila Mejdani i Dženet.“ To su bile dve Sive među lasicama. „Za njih sam uradila šta sam mogla. Druge, one će morati da same plivaju ili potonu. Sestre su napadnute samo zbog toga što su se previše približile odajama drugog ađaha. Ja, neću da se vraćam u svoje odaje odevena samo u šal i podlive samo da bih pokušala...“
„Razmišljaj o tome kao o pokori“, prekide je Egvena. Svetlosti! Sestre napadnute? Stvari su postale još gore nego što je mislila. Morala je da podseti sebe kako će dobro nađubrena zemlja pomoći njenom semenju da izraste.
Beonin opet baci pogled uz hodnik, a Tervejl zakorači prema njoj pre nego što mu ona odmahnu glavom. Iako se zacrvenela, lice joj je bilo bezizražajno, ali mora da je u sebi ključala. „Znaš da mogu da te pošaljem nadzornici polaznica, da?“, ukočeno joj odgovori. „Čujem da po pola dana provodiš cvileći pred njom. Mislim da ti se ne bi dopalo da je još više posećuješ, da?“
Egvena joj se nasmeši. Pre manje od dva sata pošlo joj je za rukom da se nasmeši istog trena kad je Silvijanin remen prestao da je udara. Ovo je bilo mnogo teže. „A ko zna šta bih mogla da iscvilim? Možda nešto o zavetima?“ Druga žena tako preblede da je izgledalo kao da nema ni kapi krvi u licu. Ne, ona ne želi da se za to čuje. „Beonin, možda si ubedila sebe kako više nisam Amirlin, ali sada je vreme da počneš da ubeđuješ sebe kako i dalje jesam. Upozorićeš ostale, koliko god te to koštalo. Reci im da se drže dalje od mene dok im ne dojavim nešto drugo. Već je prevelika pažnja usredsređena na njih. Ali od sada ćeš me svakoga dana nalaziti, u slučaju da imam neka uputstva za njih. Imam ih sada.“ Brzo navede ono što želi da one pominju u razgovorima: Šemerin s koje je strgnut šal, Elaidinu umešanost u nedaće kod Crne kule i Dumajskih kladenaca – sve je to bilo seme koje je ona sejala. Sada neće ići semenka po semenka, već razvejavano na šake.
„Ja, ne mogu da govorim u ime drugih ađaha“, reče joj Beonin kada je završila, „ali u Sivom, sestre često pominju većinu tih stvari. Oči i uši, oni su zauzeti u poslednje vreme. Tajne za koje se Elaida nadala da će ih sačuvati, one isplivavaju. Sigurna sam da i u ostalim ađasima mora da je isto. Možda nije neophodno da ih ja...“
„Upozori ih, Beonin, i prenesi im moja uputstva.“ Egvena diže obramicu, pa je namesti što je zgodnije mogla. Dve ili tri Bele će je istući četkom ili papučom i poslati je kod Silvijane ako pomisle da je spora. Prigrliti bol, pa i dočekati ga dobrodošlicom, ne znači da bi trebalo da ga traži bez potrebe. „Upamti. To je pokora koju sam ti odredila.“
„Učiniću kako kažeš“, odgovori joj Beonin, očigledno nevoljno. Odjednom sevnu pogledom, ali ne zbog Egvene. „Prijaće da vidim Elaidu svrgnutu“, reče neprijatnim glasom pre nego što požuri da se pridruži Melavejri.
Zbog tog iznenađujućeg sastanka, koji se pretvorio u nenadanu pobedu, Egvena se čitavog dana osećala veoma dobro – bez obzira na to što se ispostavilo da je Firejna zaista mislila da je bila spora. Bela Predstavnica jeste dežmekasta, ali ruka joj je jaka kao Silvijanina.