Te noći, odvukla se do otvorenih ćelija, uprkos tome što je jedva na oči gledala. Sem časova i urlanja pod Silvijaninim remenom – poslednji put neposredno pre večere – veći deo ostatka dana otišao joj je na nošenje vode. Leđa i ramena su je boleli. Bolele su je i ruke i noge. U hodu se zanosila od iznurenosti. Doduše, jeste da je čudno, ali otkad je zarobljena nije je mučila nijedna od onih odvratnih glavobolja, niti neki od onih mračnih snova, nakon kojih beše iznurena, bez obzira na to što nikada nije mogla da ih se seti – ali činilo joj se da joj se te noći sprema baš lepa glavobolja. To će otežati tumačenje istinskih snova, a u poslednje vreme sanja baš lepe – o Randu, Metu, Perinu, pa čak i Gavinu, mada je većina snova o njemu upravo takva.
Tri Bele sestre koje je znala iz viđenja čuvale su Leanu: Nagora, vitka žena koja je bledu kosu nosila skupljenu u smotuljak na potiljku i sedela veoma pravo, kako bi nadoknadila to što je niska; Norin, ljupka i s krupnim mastiljavim očima, ali počesto nejasna i neodređena kao da je Smeđa; i Mijasi, visoka i punačka stroga žena, kose boje gvožđa, koja ne trpi gluposti a svuda ih vidi. Nagora, okružena svetlošću saidara, držala je štit na Leani, ali njih tri su se raspravljale oko neke logičke zavrzlame koju Egvena nije mogla da prepozna na osnovu onoga što je čula. Čak nije umela ni da oceni ima li rasprava dve ili tri strane. Nije bilo dignutih glasova, nije bilo pretnji pesnicama, a lica su im bila zaleđena u spokojne izraze Aes Sedai, ali po studeni u njihovim glasovima nesumnjivo bi se reklo da bi došlo do vike, ako ne i do razmene udaraca, samo da nisu Aes Sedai. Kada je ušla, nimalo nisu obratile pažnju na nju, kao da i ne postoji.
Gledajući ih krajičkom oka, prišla je gvozdenom kavezu što je bliže mogla i uhvatila ga obema rukama kako bi se zadržala da ne padne. Svetlosti, umorna je! „Danas sam videla Beonin“, tiho reče. „U Kuli je. Tvrdila je da je njen zavet meni više ne obavezuje zato što više nisam Amirlin Tron.“
Leana oštro uzdahnu i priđe joj toliko blizu da se naslonila o rešetke. „Ona nas je izdala?“
„Urođena nemogućnost disimuliranih struktura se podrazumeva“, odlučno reče Nagora. Glas joj beše kao neki ledeni čekić. „Podrazumeva.“
„Ona to poriče, a ja joj verujem“, prošapta Egvena. „Ali priznala je da je odala ’lasice’. Elaida ih za sada samo drži na oku, ali rekla sam Beonin da ih upozori, a ona je kazala da hoće. Rekla je da je već upozorila Mejdani i Dženet, ali zašto bi ih odala, a onda im kazala za to? A i rekla je da bi volela da vidi Elaidu svrgnutu. Zašto je pobegla Elaidi ako i dalje želi da ona bude zbačena? Skoro da je priznala kako nijedna druga nije odustala od našeg cilja. Nešto sam propustila da primetim, ali previše sam umorna da bih uvidela šta.“ Vilica joj kvrcnu od zevanja toliko velikog da ga je jedva prekrila rukom.
„Disimulirane strukture nagoveštene su u četiri od pet aksioma racionalnosti šestog reda“, jednako odlučno odgovori Mijasi. „Snažno nagoveštene.“
„Takozvanu racionalnost šestog reda odbacili su kao aberaciju svi sa intelektom“, ubaci se Norin, pomalo oštro. „Ali disimulirane strukture fundamentalne su za svaku mogućnost razumevanja onoga što se svakoga dana dešava upravo ovde, u Kuli. Stvarnost se pomera – menja se iz dana u dan.“
Leana baci pogled na Bele. „Neke su oduvek mislile da Elaida ima uhode među nama. Ako je Beonin bila jedna od njih, njena zakletva na vernost tebi držala bi je sve do trenutka kada je sebe mogla da ubedi kako ti više nisi Amirlin. Ali ako ovde nije bila dočekana kako je očekivala, to je moglo da dovede do toga da promeni vernost. Beonin je oduvek bila željna napredovanja. Ako joj nije ukazana počast koju je mislila da zaslužuje...“ Raširi ruke. „Beonin uvek očekuje ono što joj pripada, a možda i malo više od toga.“
„Logika je uvek primenljiva na stvaran svet“, nehajno odvrati Mijasin, „ali samo bi polaznica mislila da stvarni svet može biti primenjen na logiku. Ideali moraju biti prva načela – a ne običan svet.“ Nagora zatvori usta i mrko je pogleda, kao da su joj reči otete s vrha jezika.
Blago crveneći, Norin ustade s klupe i priđe Egveni. Druge dve su je pratile pogledima, a ona kao da je to osećala, ako je suditi po tome kako je nelagodno nameštala šal, najpre ovako, pa onda onako. „Dete, izgledaš iznureno. Idi sada u krevet.“
Egvena ništa više od toga nije želela, ali najpre mora da dobije odgovor na jedno pitanje. Samo što mora da se pazi. Sada sve tri Bele obraćaju pažnju na nju. „Leana, da li sestre koje te posećuju i dalje postavljaju ista pitanja?“
„Rekla sam ti da ideš na spavanje“, oštro joj reče Norin, pa pljesnu rukama kao da će to nekako naterati Egvenu da je posluša.
„Da“, odgovori joj Leana. „Vidim šta hoćeš da kažeš. Možda može postojati izvesna mera poverenja.“
„Mala mera“, odvrati Egvena.
Norin se podboči. Lice i glas bili su joj pomalo ledeni, a više ništa u vezi s njom nije bilo neodređeno..„Budući da odbijaš da ideš na spavanje, možeš da odeš kod nadzornice polaznica i da joj kažeš kako nisi poslušala sestru.“
„Naravno“, brzo odgovori Egvena, okrećući se da ode. Dobila je odgovor koji je htela – Beonin nije drugima prenela kako se tka Putovanje, a to znači da vrlo verovatno nije prenela ni ostalo; možda može da postoji malo uzajamnog poverenja – a sem toga, Nagora i Mijasi joj se približavaju. Poslednje što bi htela jeste da je silom odvuku u Silvijaninu radnu sobu, što je Mijasi sasvim u stanju da učini. Ona je u rukama snažnija i od Firejne.
Ujutro devetog dana po povratku u Kulu, pre zore, lično je Dosina došla u Egveninu sobicu da bi je Izlečila. Napolju je kiša padala uz tupu riku. Dve Crvene koje su je čuvale dok je spavala, dale su joj dvokoren, namrštile se na Dosinu i žurno otišle. Žuta Predstavnica namršti se prezrivo kada se vrata za njima zatvoriše. Služila se starim načinom Lečenja, tako da Egvena oštro uzdahnu, kao da ju je neko bacio u ledeno jezero, i ogladne kao vuk. Ali, sem toga, oslobodila se i bola u pozadini. To je zapravo bio čudan osećaj; čovek vremenom može da se navikne na bilo šta, tako da joj se već činilo uobičajenim da joj je zadnjica otekla. Ali primena starog načina Lečenja svaki put kada su je nakon zarobljavanja Lečile, bila je potvrda toga da je Beonin zadržala neke tajne, mada je i dalje nepoznanica kako joj je to pošlo za rukom. Beonin je jedino rekla da većina sestara misli da su priče o novim tkanjima samo glasine.
„Ti krvavo ne nameravaš da se predaš, zar ne, dete?“, upita Dosina dok je Egvena navlačila haljinu preko glave. Njen rečnik bio je u suštoj suprotnosti sa skladnim izgledom, pošto je bila u zlatnom izvezenoj plavoj haljini, sa safirima u ušima i u kosi.
„Da li bi Amirlin Tron trebalo da se predaje?“, upita Egvena gurajući glavu kroz okovratnik, pa presavi ruke iza leđa kako bi zakopčala dugmad napravljenu od u belo obojenog roga.
Dosina opet frknu, mada se Egveni učinilo da to nije bilo prezrivo. „Hrabra si, dete. Ipak, kladim se da neće proći još dugo a Silvijana će te vratiti na krvavi pravi put.“ Ali izašla je a da nije izgrdila Egvenu zbog toga što je sebe nazvala Amirlin Tronom.
Egvena je imala još jedan susret s nadzornicom polaznica pre doručka – za sada nije propustila nijedan dan – i pošto je rešila da se sve što je Dosina uradila odjednom izbriše, suze su joj stale čim je Silvijana prestala da udara remenom. Kada se digla s kraja pisaćeg stola, gde je bio dodat kožni umetak samo da se može presaviti preko njega, površine pohabane od ko zna koliko žena, i kada su joj suknja i potkošulja pale uz upaljenu kožu, nije osetila ni trunku želje da se lecne. Prihvatila je tu bolnu vrelinu, prigrlila, ogrejala se kao što bi ogrejala ruke ispred nekog ognjišta u hladno zimsko jutro. U tom trenutku kao da postoji velika sličnost između njene pozadine i rasplamtele vatre u ognjištu. Ali kada se pogledala u ogledalo, videla je da joj je izraz lica smiren. Crvenela se u obrazima, ali bila je spokojna.