„Izvrsno“, promrmlja Elaida. „Izvrsno.“ Osvrnu se, a lice joj beše maska spokoja – ali oči su joj i dalje blistale. „Stavi je na spisak onih koje me poslužuju. Zapravo, odredi je da me noćas poslužuje. Može da služi večeru za Mejdani i mene.“
„Biće kako zapovedaš, majko.“ Izgleda da je još jedna poseta nadzornici polaznica neizbežna, ali Egvena bi nesumnjivo zaradila potpuno isti broj tih poseta i da se nikada ne približi Elaidi.
„A sada, Tarna, da čujem tvoje izveštaje.“ Elaida opet sede i prekrsti noge.
Vrativši na poslužavnik pehar s vinom koji je jedva pipnula, Tarna uze svoje korice za spise i sede u stolicu u kojoj je sve do maločas bila Mejdani. „Majko, izgleda da ponovno postavljanje zaštite ne daje pacovima da uđu u Kulu“, ali koliko dugo – to je sasvim drugo pitanje; ona lično svakoga dana proverava te zaštite, „ali u dvorištu Kule viđeni su gavranovi i vrane, tako da zaštite na zidovima mora da...“
Podnevno sunce bacalo je svetlost kroz olistalo granje visokog drveća, mahom hrasta, kožolista i kiselog drveta, uz nešto topole i ogromnih borova. Izgleda da je pre nekoliko godina tuda protutnjala žestoka oluja, ako je suditi po izvaljenim deblima, raštrkanim tu i tamo, ali izvaljenim u istom smeru. Uz samo malo rada sekirčetom, kako bi se odseklo nekoliko grana, odlično bi poslužila za sedenje. Pošto je žbunje bilo nisko, pružao se dobar vidik u svim pravcima, a nedaleko odatle, bistri potočić žuborio je preko mahovinom obraslog kamenja. Bilo bi to dobro logorište samo da Met nije bio nameren da svakoga dana prelazi što je više moguće, ali jednako će dobro poslužiti kao odmorište za konje i hranu. Damonske planine i dalje su najmanje tri stotine milja istočno odatle, a on namerava da do njih stigne za nedelju dana. Vanin je kazao kako zna za jedan krijumčarski prolaz – naravno, iz druge ruke; potpuno je slučajno čuo za njega, ali tačno zna gde da ga pronađe – kroz koji bi dva dana nakon toga ušli u Murandiju. To je daleko bezbednije nego da pokušavaju da idu na sever u Andor ili na jug, prema Ilijanu. U oba smera bezbednost bi bila dalja od njih, a izgledi da će naleteti na Seanšane veći.
Met ogloda poslednji trun mesa sa zečje zadnje noge, pa baci kost na zemlju. Proćelavi Lopin dojuri, zaprepašćeno gladeći bradu, pa je uze i baci u jamu koju su on i Nerim iskopali u zemlji pokrivenoj slojem napadalog lišća, mada će tu jamu životinje otkopati ni pola sata nakon što oni odu. Met obrisa šake o čakšire. Tuon, glockajući tetrebov batak na suprotnoj strani vatrice, pogleda ga pravo u oči i diže obrve, istovremeno migoljeći ka Selukiji prste slobodne ruke, koja je sama proždrala pola tetreba. Prsata žena ništa ne odgovori, već samo frknu. Glasno. Gledajući Tuon pravo u oči, on namerno opet obrisa šake o čakšire. Mogao je da ode do potoka, gde su Aes Sedai prale ruke, ali bilo kako bilo, ničija odeća neće biti besprekorna dok stignu do Murandije. Sem toga, kad te žena sve vreme zove Igračkom, prirodno je da koristiš svaku moguću priliku kako bi joj stavio do znanja da nisi ničija igračka. Ona odmahnu glavom i opet promrda prstima. Ovoga puta, Selukija se zasmeja, a Met oseti kako crveni. Tačno je mogao da zamisli dve ili tri stvari koje je možda rekla, a ne bi mu se dopalo da čuje nijednu od njih.
Sitejl, sedeči na kraju njegovog debla, postara se da on svejedno čuje nekoliko primedaba. Postizanje saglasnosti s nekadašnjom Aes Sedai ni za dlaku nije promenilo njene stavove. „Možda je kazala da su muškarci svinje“, promrmlja ne dižući pogled s veza, „ili samo da si ti.“ Njena tamnosiva jahaća haljina imala je visok okovratnik, ali i dalje je nosila svoju usku srebrnu ogrlicu s koje je visio njen venčani nož. „Možda je kazala da si kaljavi seoski balvan, s blatom u ušima i senom u kosi. Ili je možda rekla...“
„Mislim da uviđam u kojem smeru ovo ide“, prekide je on, cedeči reči kroza zube. Tuon se zakikota, mada joj već sledećeg trena lice opet postade kao glavosečino, ledeno i strogo.
Vadeći iz džepa svog kaputa posrebrenu lulu i vrećicu za duvan od jareće kože, on napuni lulu duvanom i odiže poklopac s kutije palidrvaca koja mu je bila pored nogu. Bio je opčinjen time što se vatra samo pojavi, isprva se razlećući na sve strane, kada otare kvrgavu crveno-belu glavu palidrvca niz grubu stranu kutije. Sačekao je da plamen sagori glavu pre nego što je zapalio lulu. Jedno mu je bilo sasvim dovoljno da u usta uvuče miris i ukus sumpora. Bacio je zapaljeni štapić na zemlju i čvrsto ga zgazio. Lisnati pokrov po zemlji još je bio vlažan od poslednje kiše koja je tu pala, ali on nije hteo da se igra s mogućnošću da u šumi izbije požar. U Dvema Rekama, ljudi se prikupljaju kada se šuma zapali, čak i ako su miljama daleko odatle. Ponekad, bez obzira na to, svejedno izgori na stotine marševa. „Palidrvca, ona ne bi trebalo da se traće“, reče Aludra, dižući pogled s male table za kamenove postavljene povrh obližnjeg debla. Tom, gladeći duge bele brkove, i dalje je zamišljeno gledao izukrštanu tablu. On retko kada gubi u kamenovima, ali ona je uspela da ga dobije u dve igre otkad su napustili predstavu. Dve igre od desetine njih, ako ne i više, ali Tom se pazi kada igra s bilo kime ko ga je makar jednom pobedio. Ona prebaci svoje đinđuvama ukrašene pletenice preko ramena. „Ja, moram da budem na istom mestu dva dana da bih napravila još. Muškarci uvek iznalaze načine da naprave još posla ženama, da?“
Met pućnu oblak dima, ako već ne sa zadovoljstvom, a onda sa izvesnom merom užitka. Žene! Uživanje je da se gledaju i da se bude s njima. To jest, kada ne iznalaze načine da čoveku trljaju so u rane. S njima je zaista uvek korak napred, nazad dva.
Većina družine završila je s jelom – na ražnjevima iznad vatre ostala su skoro dva tetreba i jedan zec, ali njih će poneti, umotane u platno; prilikom jutrošnjeg jahanja ulov je bio dobar, ali ne može se sa sigurnošću reći da će po podne biti jednako plodonosno, a jadan je obrok kada se jedu samo dvopek i pasulj. Oni koji su završili s jelom ili su se odmarali, ili – u slučaju Crvenruku – proveravali kako su sapeti tovarni konji, više od šezdeset njih u četiri reda. Kupovina toliko konja u Maderinu skupo ga je koštala, ali Luka je odjurio u grad kako bi se lično pogađao, čim je čuo za mrtvog trgovca na ulici. On skoro da je – skoro, ali ne u potpunosti – bio spreman da im nakon toga da tovarne konje probrane između životinja koje pripadaju predstavi, samo da bi se otarasio Meta. Mnoge životinje bile su natovarene Aludrinom skalamerijom i njenim zalihama. Kod Luke je završio daleko najveći deo Metovog zlata, kako god da se okrene. Met je tutnuo i jednu nabreklu kesu Petri i Klarini, ali to je bilo iz prijateljstva, kako bi im pomogao da malo ranije kupe svoju gostionicu. Međutim, ono što mu je ostalo u bisagama bilo je više nego dovoljno da lagodno stignu do Murandije, a sve što mu je potrebno kako bi obnovio zalihu zlata beše neka krčma u kojoj se bacaju kockice.
Lejlvin, sa zakrivljenim mačem koji joj je visio sa širokog kožnog remena preko grudi, i Domon – s kratkim mačem na jednoj strani opasača i palicom s mesinganim klincima na drugoj, čavrljali su sa Džuilinom i Amaterom, sedeći na još jednom obližnjem balvanu. Lejlvin – na kraju je prihvatio da je to jedino ime koje ona može da podnese – isticala je to kako ne izbegava Tuon ili Selukiju, niti spušta pogled kada ih susretne, mada je morala vidno da se pribere i skupi snagu kako bi to izvela. Džuilin je odvrnuo rubove rukava svog crnog kaputa, što je bio znak da se oseća kao da je u društvu prijatelja, ili bar ljudi kojima može da veruje. Nekadašnja panarh Tarabona i dalje je čvrsto držala hvatača lopova za ruku, ali gledala je Lejlvin u njene stroge plave oči pritom se lecnuvši samo malo. Zapravo, često je gledala tu ženu s nečim vrlo bliskim strahopoštovanju.