Met zlokobno istrese ostatke duvana iz lule lupkajući je o potpeticu na čizmi, pa tutnu još toplu lulu u džep kaputa. Šešir stavi na ašandarei. Ako ona hoće pravi poljubac... Zar je zaista mislio da mu ona neće ispuniti naručje? Jeste da je vretenasta i sitna, ali sasvim mu je lepo napunila ruke. Sagnu glavu. Daleko od toga da je ona prva žena koju je poljubio. On zna šta radi. Iznenađujuće – a možda i ne tako iznenađujuće – ona nije znala. Doduše, brzo uči. Veoma brzo.
Kada ju je naposletku pustio, samo je stajala i gledala ga, pokušavajući da povrati dah. Mada, i on je bio malo zadihan. Metvin zazvižda u znak odobravanja. Met se nasmeši. Šta li će ona pomisliti o svom očigledno prvom poljupcu u životu? Pokušavao je da se ne smeši previše. Nije želeo da ona pomisli kako je podrugljiv.
Dodirnu ga po obrazu. „Tako sam i mislila“, otegnu lagano kao da med teče. „Drma te groznica. Mora da su se neke od tvojih rana upalile.“
Met trepnu. Poljubio ju je tako da mora da su joj se noge oduzele, a sve što ona na to ima da kaže jeste da mu je lice toplo? On opet sagnu glavu – ovoga puta će joj biti potrebna krvava pomoć da bi ostala na nogama! Ali ona mu spusti ruku na grudi i odgurnu ga.
„Selukija, donesi kutiju s melemima koju sam dobila od gazdarice Luke“, zapovedi ona. Selukija odjuri do Tuonine crno-bele kobile.
„Sada nemamo vremena za to“, reče Met. „Namazaću nešto noćas.“ Pametnije bi mu bilo da je ćutao.
„Skidaj se, Igračko“, reče mu ona istim glasom kojim se obraćala svojoj služavci. „Melem će te peći, ali očekujem da budeš hrabar.“
„Neću da...“
„Stižu jahači“, viknu Harnan. On je već bio u sedlu, na tamnoriđem škopcu s belim čarapama na prednjim nogama, držeći povodac jednog niza tovarnih konja. „Jedan od njih je Vanin.“
Met uzjaha Kockicu kako bi bolje video. Dva konjanika približavala su im se galopom, po potrebi obilazeći izvaljeno drveće. Na stranu to što je prepoznao dorata kojeg jaše Čel Vanin – tog čoveka nikako nije mogao da pobrka s nekim drugim. Niko ko je toliko širok i sedi u sedlu kao vreća krompira ne bi se pri toj brzini, naizgled bez ikakvog truda, mogao držati u sedlu. Taj čovek je u stanju da jaše i divljeg vepra a da ne padne. A onda Met prepozna i drugog konjanika, čiji se plašt vijorio za njim, i kao da ga neko udari u trbuh. Nimalo se ne bi iznenadio da su kockice tada stale, ali one nastaviše da mu zvekeću u glavi. Šta, za ime Svetlosti, Talmanes krvavo radi u Altari?
Dva jahača usporiše konje i hodom nastaviše dalje, a Vanin svog konja zauzda kako bi pustio Talmanesa da sam priđe Metu. Nije to bilo zbog stidljivosti. Vanin ni u kom slučaju nije stidljiv. Lenjo se naslonio na visoku jabuku svog sedla i kroz procep na zubima pljunuo na zemlju. Ne, on dobro zna da Metu neće biti sve po volji, pa stoga hoće da se drži podalje od njega.
„Mete, Vanin mi je ispričao šta se sve izdešavalo“, reče Talmanes. Nizak i vižljast, temena izbrijanog i napuderisanog, Kairhijenjanin je imao puno pravo da preko prsa nosi popriličan broj raznobojnih pruga, ali ako mu se ne računa duga crvena marama vezana oko leve ruke, jedini ukras na njegovom tamnom kaputu bila je mala crvena šaka prišivena za nedra. On se nikada ne smeje i retko kada se smeši, ali ima svoje razloge za to. „Bilo mi je žao kada sam čuo za Nalesina i ostale. Nalesin je bio dobar čovek. Svi su bili.“
„Da, jesu“, odgovori Met, obuzdavajući se da ne prasne. „Pretpostavljam da ti se Egvena nikada nije obratila za pomoć kako bi pobegla od onih ludih Aes Sedai, ali šta za ime krvave plamene Svetlosti tražiš ovde?“ Pa, možda se i nije baš toliko uspešno obuzdavao koliko je mislio. „Bar mi reci da nisi poveo sa sobom čitavu krvavu Družinu tri stotine krvavih milja u Altaru.“
„Egvena je i dalje Amirlin“, mirno mu odgovori on, nameštajući plašt ukrašen još jednom crvenom šakom, samo većom. „Pogrešio si kada je o njoj reč, Mete. Ona je zaista Amirlin Tron i drži one Aes Sedai za gušu. Doduše, možda neke od njih toga još nisu ni svesne. Kada sam je poslednji put video, ona i sve na kamaru pošle su da opsedaju Tar Valon. Možda ga je do sada i osvojila. Umeju da prave rupe u vazduhu, kao onu koju je Ponovorođeni Zmaj otvorio da bi nas doveo blizu Salidara.“ Boje se uskomešaše u Metovoj glavi, na tren se stapajući u Randa koji priča s nekom sedokosom Ženom s punđom – rekao bi da je reč o Aes Sedai – ali od besa mu se ta slika rasprši kao sumaglica.
Naravno, sva ta priča o Amirlin Tron i Tar Valonu privukla je Aes Sedai. Zauzdale su konje pored Meta i pokušale da preuzmu razgovor. Pa, Edesina se držala malo po strani, kao što uvek čini kada Teslina ili Džolina zagrizu đem, ali te dve...
„O čemu to pričaš ti?“, odlučno zatraži da čuje Teslina, dok je Džolina još otvarala usta. „Egvena? Prihvaćena jeste bila po imenu Egvena al’Ver, ali pobegulja ona jeste.“
„To je ta Egvena al’Ver, Aes Sedai“, učtivo odgovori Talmanes. Taj čovek je uvek učtiv prema Aes Sedai. „I ona nije pobegulja. Ona je Amirlin Tron – reč vam dajem.“ Edesina ispusti neki zvuk koji bi se mogao nazvati cičanjem, samo da ga nije ispustila jedna Aes Sedai.
„Kasnije ćemo o tome“, promrmlja Met. Džolina opet zausti, ali sada gnevno. „Kasnije, kad kažem.“ To nije bilo dovoljno da zaustavi vretenastu Zelenu, ali kada ju je Teslina uhvatila za ruku i nešto joj promrmljala – to je bilo dovoljno. Ali Džolina ga je i dalje streljala pogledom, kao da obećava da će kasnije izvući sve što želi da sazna. „Družina, Talmanese?“
„O. Ne, poveo sam samo tri barjaka konjanika i četiri hiljade strelaca na konjima. Ostavio sam tri barjaka konjice i pet pešadije, pošto nemamo dovoljno samostrela, u Murandiji, s naređenjem da se kreću na sever, ka Andoru. Kao i Zidarski barjak, naravno. Zgodno je imati zidare pri ruci kada ti je potrebno da podigneš most, ili tako nešto.“ Met na tren čvrsto stisnu oči. Šest barjaka konjice i pet pešadije. I barjak zidara! Družina je imala svega dva barjaka, računajući konjicu i pešadiju, kada ih je ostavio u Salidaru. Kamo sreće da sada ima polovinu zlata koje je onako nehajno dao Luki. „Kako da platim toliko ljudi?“, htede da čuje od Talmanesa. „Ne bih mogao kockajući se da namaknem toliko para ni za godinu dana!“
„Pa, što se toga tiče, sklopio sam malecak dogovor s kraljem Roedranom. To je sada završeno, i to u pravo vreme – mislim da se taman spremao da se okrene protiv nas; to ću ti kasnije objasniti – ali u riznici Družine ima za više od godinu dana plate. Sem toga, pre ili posle Ponovorođeni Zmaj će ti dodeliti posede – i to veličanstvene. Čujem da je uzdigao ljude da vladaju državama, a ti si odrastao s njim.“
Ovoga puta nije ni pokušao da se bori dok su se boje stapale u Randa i Aes Sedai. To je začelo Aes Sedai. Liči na opasnu ženu. Ako Rand bude pokušao da mu dodeli ma kakve titule, nabiće ih Randu u krvavo grlo, eto što će da uradi. Met Kauton ne voli velmože – pa, nekoliko njih, kao što je Talmanes, sasvim su u redu; i Tuon; nikada ne sme da zaboravi na nju – i svakako nema nikakve krvave želje da postane jedan od njih! „Može biti“, bilo je sve što je odgovorio.
Selukija se glasno nakašlja. Ona i Tuon doterale su svoje konje pored Metovog, a Tuon je u sedlu svoje kobile sedela tako pravih leđa, hladnog pogleda, ledenog lica i kraljevski, da je očekivao kako će Selukija svakog časa početi da reda njene titule. Međutim, nije učinila ništa ni nalik tome. Mesto toga, promeškoljila se u sedlu i namrštila na njega, očiju nalik na užareno plavo ugljevlje, pa se opet nakašljala. Veoma glasno. Ah.
„Tuon“, kaza Met, „dopusti mi da ti predstavim lorda Talmanesa Delovinda iz Kairhijena. Njegova porodica je cenjena i drevna, a svoje ime je ovenčao čašću i slavom.“ Sitna žena nakloni glavu. Možda za čitav palac. „Talmanes, ovo je Tuon.“ Sve dok ona njega bude zvala Igračkom, on joj neće nabrajati titule. Selukija ga prostreli pogledom, užarenijim nego ikada ranije, ma koliko se to činilo nemogućim.