Gazda Rojdel se pojavi – prosedi čovek okruglastog lica odeven u tamni kaput zategnut preko velikog trbuha, a za njim i šest jedrih mladića, koji su nosili dugu valjkastu kožnu navlaku. „Doneo sam sve karte Altare koje imam, milostivi“, obrati se on Talmanesu s naglaskom kao da pevuši, pa se pokloni. Da li svi u ovim krajevima govore kao da žure da što pre izbaci reči iz sebe? „Na nekima je prikazana čitava zemlja – jeste, tako je – a na nekima tek stotinu kvadratnih milja. Naravno, najbolje su moje karte, koje sam iscrtao u proteklih nekoliko nedelja.“
„Lord Met će ti kazati šta želi da vidi“, reče mu Talmanes. „Mete, da te ostavimo na miru?“
Ali Igračka je već govorio kartografu šta želi – kartu sa seanšanskim logorima. Ta karta je vrlo brzo pronađena u jednoj od navlaka i raširena po zemlji, pa je Igračka čučnuo pored nje. Gazda Rojdel posla jednog od svojih pomoćnika da mu trkom donese stoličicu. Kaput bi mu popucao kad bi pokušao da oponaša Igračku, a verovatno bi se prevrnuo tu pored njega. Tuon je očima proždirala kartu. Kako da je se dočepa?
Zgledajući se, Talmanes i preostala trojica smejući se pođoše ka Tuon, kao da je najprirodnije na svetu da budu tek tako odbačeni. Aes Sedai se okupiše oko karte na zemlji, sve dok im Igračka ne reče da mu više ne stoje nad glavom. Malčice se udaljiše, dok su ih Betamin i Seta pratile izdaleka, pa počeše da tiho razgovaraju, povremeno bacajući poglede u njegovom pravcu. Da je Igračka obraćao makar malo pažnje na njihove izraze, naročito na Džolinin, možda bi se zabrinuo uprkos onom neverovatnom ter’angrealu za koji joj je gazdarica Anan ispričala da ga nosi.
„Mi smo otprilike ovde, je li tako?“, upita on, pokazujući prstom u jednu tačku. Gazda Rojdel promrmlja da su zaista tu. „Dakle, ovde je logor gde je navodno raken. Leteća zver?“ Opet mrmljanje u znak saglasnosti. „Dobro. Kakav je to logor? Koliko je tamo ljudi?“
„Milostivi, to je navodno logor za snabdevanje. Za snabdevanje izvidnica.“ Jedan mladić se vrati sa stoličicom na rasklapanje, pa se debeli čovek stenjući spusti na nju. „Tu je navodno stotinak vojnika, mahom Altaraca, i dvestotinak težaka, ali rečeno mi je da tu zna da bude i po pet stotina vojnika preko toga.“ Oprezan je čovek taj gazda Rojdel.
Talmanes načini jedan od onih čudnih poklona, s jednom nogom isturenom napred, a ostala trojica postupiše kao on. „Moja gospo“, poče Talmanes, „Vanin mi je ispričao za tvoje okolnosti i obećanje koje je lord Met dao. Samo želim da ti kažem kako on drži svoju reč.“
„Tako je, milostiva“, promrmlja Edorion. „Uvek.“ Tuon mu pokaza da se pomeri u stranu, kako bi mogla i dalje da posmatra Igračku, a on to učini, ali najpre iznenađeno pogledavši Igračku, pa onda nju. Ona ga strogo pogleda. Poslednje što želi jeste da ti ljudi počnu nešto da umišljaju. Nije sve ispalo kako treba – još. I dalje ima izgleda da sve to pođe po zlu.
„Je li on lord ili nije?“, odlučno ih upita.
„Izvinjavam se“, reče joj Talmanes, „ali možeš li to da ponoviš? Zaista se izvinjavam. Mora da su mi uši zapušene.“ Ona pažljivo ponovi to što je pitala, ali i dalje im je bilo potrebno minut vremena da odgonetnu šta je to rekla.
„Plamen mi dušu spalio, ne“, naposletku kroz smeh odgovori Rajmon, pa zagladi bradu. „Sem za nas. Nama je lord.“
„On mahom ne voli velmože“, reče Karlomin. „Smatram čašću to što sam među retkima koje ne mrzi.“
„To je čast“, saglasi se Rajmon. Edorion se zadovolji klimanjem glavom.
„Vojnici, gazda Rojdele“, odlučno reče Igračka. „Pokaži mi gde su vojnici. I to više od nekoliko stotina.“
„Šta on to radi?" upita Tuon mršteći se. „Nemoguće je da namerava da krišom izvuče ovoliko ljudi iz Altare, sve i da zna gde je sve i jedan vojnik. Tu su uvek izvidnice i preletanja rakenima.“ Opet su odugovlačili pre nego što su joj odgovorili. Možda bi trebalo da pokuša da govori veoma brzo.
„Nismo videli nikakve izvidnice za preko tri stotine milja puta, kao ni – rakene? – Ni rakene“, tiho joj odgovori Edorion. Odmeravao ju je pogledom. Prekasno je da njega spreči da ne umišlja.
Rajmon se opet zasmeja. „Znajući Meta, priprema nam bitku. Družina Crvene ruke ponovo jaše u bitku. Predugo je bilo, ako mene neko pita.“
Selukija frknu, kao i gazdarica Anan. Tuon nije mogla a da se ne saglasi s njima. „Bitka vas neće izvući iz Altare“, oštro im reče.
„U tom slučaju“, kaza Talmanes, „priprema nam rat.“ Ostala trojica klimnuše u znak saglasnosti, kao da je to najprirodnija stvar pod Svetlošću. Rajmon se čak zasmeja. Njemu kao da je sve smešno.
„Tri hiljade?" upita Igračka. „Jesi li siguran? Otprilike, čoveče. Otprilike će biti sasvim dovoljno. Vanin može da ih pronađe ako nisu predaleko odmakli.“
Tuon ga pogleda kako čuči tu pored karte i prevlači prste preko nje – i odjednom ga ugleda u potpuno novom svetlu. Lakrdijaš? Ne. Lav naguran u konjsku pregradu možda liči na čudnu šalu, ali lav u visoravnima nešto je sasvim drugo. Igračka je sada pušten na visoravni. Naježi se. S kakvim se to čovekom upetljala? Nakon sveg tog vremena, shvatila je, nema pojma.
Noč je bila dovoljno hladna da se Perin malčice naježi svaki put kada povetarac dune, iako je nosio plašt postavljen krznom. Nabrekli oreol oko oštrog polumeseca nagoveštavao je da neće proći dugo pre nego što padne kiša. Od gustih oblaka što su lebdeli preko meseca bleda mesečina naizmenično je slabila pa jačala, slabila pa jačala – ali njegovim očima svejedno beše sasvim dovoljna. Sedeo je na Koraku odmah pri rubu šume i posmatrao četiri visoke vetrenjače od sivog kamena podignute na čistini povrh grebena i njihova bleda krila kako se na smenu belasaju i padaju u senku dok se okreću. Mašinerija u vetrenjačama glasno je ječala. On čisto sumnja da se Šaidoi u to dovoljno razumeju i da podmazuju zupčanike. Kameni akvedukt bio je kao neka tamna prečaga koja se pruža ka istoku nošena kamenim lukovima pored napuštenih imanja i ograđenih polja – Šaidoi su ih zasejali, ali prerano, pošto je napadalo toliko kiše – prema još jednom grebenu i jezeru iza njega. Malden je jedan greben zapadno odatle. On olabavi teški čekić provučen kroz petlju za pojasom. Malden i Faila. Za nekoliko sati, dodaće pedeset četvrti čvor na kožnu vrpcu u njegovom džepu.
Posegnu umom. Jesi li spremna, Snežna Zoro?, pomislio je. Jesi li blizu? Vukovi izbegavaju gradove, a pošto su lovačke družine Šaidoa preko dana u okolnoj šumi, od Maldena se drže još dalje nego što je uobičajeno.
Strpljenja, Mladi Biku, stiže odgovor, pomalo razdraženo. Mada, Snežna Zora je po prirodi lako razdražljiv, mužjak pun ožiljaka i poprilične starosti za vuka, koji je jednom potpuno sam ubio leoparda. Te stare povrede ne daju mu da dugo spava u jednom mahu. Rekao si za dva dana od sada. Bićemo tamo. Sada me pusti da spavam. Sutra moramo dobro da lovimo, pošto nećemo moći da lovimo prekosutra. Naravno, sve su to bile slike i mirisi umesto reči – „dva dana" bilo je sunce koje dvaput prelazi preko neba, a „lov" beše čopor koji trči s njuškama podignutim kako bi osetile miris jelena na povetarcu – ali Perinov um je te slike pretvarao u reči istoga trena kada bi ih video u glavi.
Strpljenje. Da. Što je brzo to je kuso. Ali sada, kada je tako blizu, teško je. Veoma teško.
Jedna prilika pojavi se iz tamnih vrata u podnožju najbliže vetrenjače i mahnu nad glavom aijelskim kopljem. Stenjanje ga je ubedilo da su vetrenjače i dalje napuštene – bile su kada su ih Device ranije izvidele, a niko tu buku ne bi trpeo duže nego što mora – ali svejedno je poslao Gaula i nekoliko Devica da se u to uvere.