Na današnjem sastanku mora da ostavi utisak, pa je stoga pažljivo birao šta će da obuče. Ali mu je Kruna mačeva na glavi bila ne samo zato da bi ostavio utisak. Polovina sićušnih mačeva koji su se gnezdili posred širokog venca lovorovog lišća bila je vrhovima okrenuta nadole, tako da je krunu bilo neugodno nositi, jer je stalno podsećala na svoju težinu – kako u zlatu, tako i u odgovornosti. Malo okrznuće u jednom od tih lovorovih listova grebalo ga je po slepoočnici i podsećalo na bitku protiv Seanšana u kojoj je nastalo. Tu je bitku izgubio, a to nije mogao sebi da priušti. Tamnozeleni svileni kaput bio mu je izvezen zlatnim koncem po rukavima, ramenima i visokom okovratniku, opasač s mačem beše prikopčan pozlaćenom kopčom u obliku zmaja, a u ruci je nosio Zmajevo žezlo – dve stope dugačko kopljište, s dugim zeleno-belim resama ispod uglačane čelične glave. Ako ga Kćer Devet meseca prepozna kao deo seanšanskog koplja, takođe će videti zmajeve koji su Device izrezbarile oko ostatka kopljišta. Danas ne nosi rukavice. Zlatogrive zmajeve glave na njegovim nadlanicama belasale su se na suncu kao metal. Ma koliko njen položaj među Seanšanima bio visok, znaće s kime se suočava.
Budala. Razuzdan smeh Lijusa Terina odjeknu mu u glavi. Budala zato što ulazi u klopku. Rand nije obraćao pažnju na luđaka. To možda jeste klopka, ali on je u tom slučaju spreman za nju. Vredi izložiti se toj opasnosti. To mu je primirje potrebno. Mogao bi da zgazi Seanšane, ali po koju cenu u krvi i u vremenu koje možda i nema? Opet baci pogled ka severu. Nebo iznad Andora bilo je vedro, izuzev nekoliko visokih belih oblaka, koji su lebdeli kao pramičci dima. Poslednja bitka se bliži. Mora da iskuša sreću.
Min, igrajući se uzdama svoje sive kobile, osećala se samozadovoljno, što ga je živciralo. U trenutku slabosti, izvukla je obećanje od njega – i odbijala je da ga razreši. Mogao bi on da ga prekrši. Trebalo bi da ga prekrši. Kao da je čula o čemu razmišlja, pogleda ga. Njeno lice, okruženo tamnim kovrdžama koje su joj padale sve do ramena, bilo je bezizražajno – ali kroz vezu se odjednom pronesoše sumnjičavost i tračak gneva. Činilo se kao da pokušava da potisne i jedno i drugo, ali ona ipak namesti rubove rukava svog veoma kitnjasto izvezenog crvenog kaputa, kao što čini kada proverava šta joj je s noževima. Naravno, ona ne bi potegla svoja sečiva na njega. Naravno da ne bi.
Ženska ljubav može biti nasilna, promrmljao je Lijus Terin. Ponekad povrede čoveka više nego što misle da su ga povredile i gore nego što to misle. Ponekad im je nakon toga čak i žao. Na trenutak je zvučao kao da nije pomerio pameću, ali Rand svejedno potisnu taj glas.
„Rande al’Tore, trebalo bi da nas pustiš u dalju izvidnicu“, reče mu Nandera. Ona i dve desetine drugih Devica u retkoj šumi na vrhu brda nosile su svoje crne velove preko lica. Neke su u rukama držale lukove s napetim strelama. Ostale Device bile su među drvečem podalje od brda, motreći na neželjena iznenađenja. „Zemljište je čisto odavde sve do vlastelinske kuće, ali ovo mi i dalje smrdi na zamku.“ Nekada je reči kao što su „vlastelinski" i „kuća" izgovarala nezgrapno. Ali sada je već dugo u mokrozemlju.
„Nandera pravo zbori“, promrmlja Alivija, mamuzajući svog riđeg škopca da priđe bliže Randu. Zlatokosa žena je očigledno i dalje ljuta zbog toga što neće ići s njim, ali to je postalo nemoguće nakon što se onako ponela kada je u Tiru čula svoj rodni naglasak. Priznala je da ju je to uzdrmalo, ali tvrdila je da je to bilo zato što se iznenadila. Ali on nije smeo da se igra s tim. „Ne možeš da veruješ nikome od visoke Krvi, naročito ne caričinoj kćeri, neka bi...“ Usta joj se odsečno zatvoriše, pa nepotrebno zagladi tamnoplave suknje, mršteći se zbog onoga što je umalo rekla. On joj veruje, doslovno životom, ali ona ima previše duboko usađenih nagona da bi on smeo da je postavi licem u lice sa ženom s kojom će se susresti. Kroz vezu sada kulja gnev, i to bez ikakvog pokušaja suzbijanja. Min ne voli kada je Alivija blizu njega.
„Meni to smrdi na zamku“, javi se Bašer, olabavivši svoj zakrivljeni mač u kaniji. Bio je jednostavno odeven i nosio je uglačani kalpak i oklopni prsnik, tako da se samo po kaputu od sive svile izdvajao od osamdeset jednog saldejskog kopljanika, koji su bili razmešteni oko vrha brda. Njegovi gusti potkovičasti brkovi skoro da su se kostrešili iza prečaga na viziru njegovog kalpaka. „Dao bih deset hiljada kruna da znam koliko ona vojnika ima tamo. I koliko damana. Ta Kćer Devet meseca je naslednica njihovog prestola, čoveče.“ Zgranuo se kada mu je Alivija to otkrila. Niko u Ebou Daru mu to nije pomenuo, kao da to nije bitno. „Možda tvrde da se njihova vlast završava daleko južno odavde, no možeš da se kladiš da je povela makar omanju vojsku kako bi se postarala da je bezbedna.“
„A ako naši izviđači nađu tu vojsku“, spokojno odgovori Rand, „možemo li biti sigurni da neće biti primećeni?“ Nandera prezrivo frknu. „Bolje bi ti bilo da ne pretpostavljaš kako si ti jedina sa očima“, reče joj. „Ako pomisle da nameravamo da ih napadnemo ili otmemo tu ženu, sve će se raspasti.“ Možda su zato to držali u tajnosti. Carska naslednica daleko je primamljivija meta za otmicu nego obična plemkinja visokog roda. „Vi samo pazite da oni nas ne iznenade. Bašere, ako pođe po zlu, znaš šta da radiš. Sem toga, možda ona ima vojsku, ali imam je i ja – i to ne tako malu.“ Bašer na to morade da klimne.
Sem Saldejaca i Devica, vrh brda bio je pun Aša’mana, Aes Sedai i Zaštitnika – sve u svemu, bilo ih je preko dvadeset petoro – i to je bila družina zastrašujuća koliko omanja vojska. Izmešali su se iznenađujuće lako i uz veoma malo očiglednih znakova napetosti. O, Tovejn, jedna niska Crvena bakarne puti, mrštila se na Logana, ali Gejbrila, tamnoputa Smeđa s mastiljavim zelenim očima, razgovarala je s njim sasvim prijatno, a možda čak i zavodnički. Možda je upravo to bio razlog zbog kojeg se Tovejn mrštila, premda je neodobravanje daleko verovatnije od ljubomore. Adrijela i Kurin obgrlili su jedno drugo oko pasa, mada je ona bila skoro za glavu viša od domanskog Aša’mana i prelepa, dok je on bio neugledan i prosed po slepoočnicama. A to što je Sivu vezao protiv njene volje ne treba ni pominjati. Beldejn, koja je skoro zadobila šal da je izgledala kao bilo koja druga mlada Saldejka, blago zakošenih smeđih očiju, povremeno je pružala ruku da dodirne Manfora, a on joj se svaki put smešio. Bilo je zaprepašćujuče to što ga je vezala, ali očigledno da je žutokosi čovek bio više nego voljan. Ni jedno ni drugo nisu pitali Randa za mišljenje pre vezivanja.
Možda su najčudniji bili Dženejr, bleda i stamena, odevena u sivu jahaću haljinu po suknji izvezenu crvenim koncem, i Kadžima, sredovečan čovek koji je pomalo ličio na nekog pisara, a kosu je terao kao Narišma: u dvema pletenicama sa srebrnim zvoncima na kraju. Smejala se nečemu što je Kadžima kazao, a onda mu je promrmljala nešto zbog čega se on zasmejao. Crvena se šali s muškarcem koji može da usmerava! Možda je Taim doveo do promene na bolje, šta god da je nameravao. Ali jednako je moguće da Rand al’Tor živi u zabludi. Aes Sedai su poznate po pretvaranju. Ali može li jedna Crvena baš toliko da se pretvara?