Tako su putovali. U najboljem slučaju bedne tri ili možda četiri lige sporim korakom, a Luka je pritom obično nalazio neku varoš ili skup sela za koje je smatrao da pored njih mora da se stane. Mada, bolje je reći da je osećao kako ga njihovo srebro doziva. Čak i kada su prolazili pored obične selendre zbog koje ne vredi dizati zid, nikada nisu prelazili ni četiri lige pre nego što Luka ne naredi zaustavljanje. Nije imao namere da se bivak diže uz put. Ako već neće biti predstave, Luka je voleo da nađe neku čistinu gde se kola mogu poredati bez prevelike gužve, mada je bio spreman i da se u krajnjem slučaju pogađa s nekim seljakom za pravo da prenoće na nekorišćenom pašnjaku.
I da celog narednog dana gunđa oko tog troška, kao da ga je koštalo nešto više od jednog srebrnog marjaša. Luka se teško odvajao od para.
Povorke trgovačkih kola prolazile su pored njih u oba smera, krećući se prilično brzo i čak dižući oblačke prašine s druma od nabijene zemlje. Trgovci hoće da što pre dopreme svoju robu na tržnice. Povremeno su viđali i krparske karavane, četvrtastih kola jarkih kao bilo koja u predstavi, sa izuzetkom Lukinih. Za divno čudo, svi su išli prema Ebou Daru, mada su se oni kretali jednako sporo kao Luka. Bilo je malo verovatno da bi im pošlo za rukom da prestignu predstavu da dolaze iz suprotnog smera. Dve ili tri lige dnevno, a kockice su bile toliko glasne da se Met neprestano pitao šta li je iza naredne okuke ili šta ga sustiže s leđa. Osip je dobio od toga.
Prve noći, ispred Runijenskog Gaza, prišao je Aludri. Pored svojih jarko-plavih kola, podigla je mali platneni zabran, osam stopa visok, za puštanje svojih cvetova noći, pa se ispravila i ošinula ga pogledom kada je on zadigao platno i ušao. Zatvorena svetiljka na zemlji pored platnenog zida odavala je dovoljno svetlosti da je vidi kako drži tamnu kuglu veličine poveće dinje. Runijenski Gaz je veličine koja zavređuje samo jedan cvet noći. Ona otvori usta, sva nameračena da ga izgrdi. Čak ni Luki nije bilo dozvoljeno da tu ulazi.
„Potisne cevi“, on brzo reče, pokazujući metalom okovanu drvenu cev, njegove visine i skoro stopu široku, uspravljenu ispred nje na širokom drvenom postolju. „Zato ti je potreban zvonolivac. Da ti izlije potisne cevi od bronze. Samo što ne mogu da shvatim – šta će ti to?“ To mu se činilo kao besmislena zamisao – dvojica ljudi mogu uz malo truda jednu od onih njenih drvenih potisnih cevi utovariti u kola koja joj služe da prevozi njih i ostale svoje potrepštine; za bronzanu potisnu cev bila bi potrebna dizalica – ali to je jedino što mu je sinulo.
Pošto je svetiljka bila iza nje, lice joj je bilo skriveno senkama, tako da nije mogao da ga vidi, ali dugo je ćutala. „Kako pametan mladić“, naposletku kaza. Đinđuve u njenim brojnim pletenicama tiho zazveckaše kada ona odmahnu glavom. Zasmeja se tiho, grleno i baršunasto. „Ja, ja bi trebalo da pazim šta pričam. Uvek upadam u nevolje kada dajem obećanja pametnim mladićima. Ali nemoj da misliš da ću ti odati tajne od kojih ćeš pocrveneti – ne sada. Izgleda da već žongliraš s dve žene, a ja neću da se mnome žonglira.“
„Znači, u pravu sam?“ Jednom mu pođe za rukom da spreči da mu se glas oboji nevericom.
„Jesi“, odgovori mu ona – i nehajno mu baci cvet noći!
On ga uhvati, zatečeno psujući, i usudi se da pusti dah tek kada se uverio da ga dobro drži. Izgleda da je bio umotan u krutu kožu, iz koje je štrčao sićušni fitilj. Pomalo se razumeo u manje vatromete, koji navodno pucaju od vatre ili ako vazduh dođe u dodir sa onim što je u njima – mada je jednom rasekao jedan vatromet a da nije pukao – ali ko zna od čega cvetovi noći praskaju? Vatromet koji je otvorio bio je toliko mali da se mogao držati u jednoj ruci. Nešto veličine cveta noći verovatno bi i njega i Aludru raznelo u paramparčad.
Odjednom se oseti kao budala. Nije bilo preterano verovatno da bi mu ona bacila tu stvar ako bi bilo opasno da je ispusti. Poče da je prebacuje iz ruke u ruku. Ali ne da bi se iskupio zbog onog prestravljenog uzdaha, već čisto da bi nešto radio.
„Kako će bronzane potisne cevi to učiniti boljim oružjem?“ To ona hoće, oružje koje će upotrebiti protiv Seanšana, kako bi im se osvetila zbog toga što su uništili esnaf iluminatora. „Meni i ovako izgleda dovoljno strašno.“
Aludra mu ote cvet noći, mrmljajući sebi u bradu nešto o nespretnim volovima i prevrćući loptu kako bi pažljivo ispitala površinu kože. Možda i nije bezbedna koliko je pretpostavljao. „Prava potisna cev“, objasni mu ona kada se uverila da nije oštetio tu stvar, „ona bi ovo odbacila skoro tri stotine koraka u nebo – sa odgovarajućim nabojem – a još dalje preko tla, ako bi se cev nagnula i postavila pod ugao. Ali ne dovoljno daleko za ono što ja imam na umu. Potisni naboj dovoljno veliki da ovo ponese još dalje razneo bi cev. S bronzanom cevi mogla bih da iskoristim naboj koji bi nešto malo manje od ovoga preneo preko blizu dve milje. Prilično je lako učiniti da fitilj gori sporije, kako bi moglo da pređe toliki put. To bi bilo manje, ali teže, načinjeno od gvožđa, i u njemu ne bi bilo ničeg za lepe boje, već samo naboj za prasak.“
Met zviznu kroz zube, zamišljajući praskanje i dizanje u vazduh među neprijateljima pre nego što su oni dovoljno blizu da te jasno vide. Gadna je to stvar. To bi bilo jednako dobro kao da su Aes Sedai na tvojoj strani, ili neki od onih Aša’mana. Još i bolje. Aes Sedai moraju da budu u opasnosti da bi koristile Moć kao oružje, a mada se naslušao glasina o stotinama Aša’mana, glasine se stalno menjaju i uvećavaju. Sem toga, ako Aša’mani makar malo liče na Aes Sedai, ubrzo po početku borbe počeli bi da odlučuju o tome gde su potrebni a gde nisu, a onda bi preuzeli čitavu bitku. Poče da zamišlja kako bi primenio Aludrine bronzane cevi, pa odmah uoči upadljivi nedostatak. Gubiš svu moguću prednost ako neprijatelj dođe iz pogrešnog smera, ili iza tebe, a ako su ti potrebne dizalice da ih okrećeš... „Te bronzane potisne cevi...“
„Zmajevi“, prekide ga ona. „Potisne cevi služe da cvetovi noći cvetaju. Da raduju oko. Ovo ću zvati zmajevima, a Seanšani će zapomagati kada ih moji zmajevi ugrizu.“ Glas joj beše oštar kao nazubljen kamen.
„Dobro, ti zmajevi. Kako god da ih zoveš, biće preteški i nezgrapni za pomeranje. Možeš li da ih staviš na točkove? Kao neka kola ili taljige? Hoće li biti preteški da ih konji vuku?“
Ona se opet zasmeja. „Dobro je što nisi samo lep.“ Popevši se uz sklopive lestve tako da je pojasom bila skoro u ravni s vrhom potisne cevi, spusti cvet noći u cev fitilja okrenutog nadole. Kugla malčice skliznu i stade, te je izgledalo kao da se povrh cevi nalazi kupolica. „Dodaj mi to“, reče mu ona i pokaza jednu motku dugu i debelu kao pastirski štap. Kada joj je dodade, ona je uspravi i posluži se kožnim naglavkom na jednom kraju da gurne cvet noći dublje u cev. To izgleda nije bilo teško. „Već sam iscrtala kako bi zmajkolica trebalo da izgledaju. Zaprega od četiri konja s lakoćom bi mogla da ih vuče, skupa s drugim taljigama u kojima bi bila jaja. Ne cvetovi noći. Zmajska jaja. Vidiš, dugo sam i naporno razmišljala o tome kako da koristim moje zmajeve, a ne samo o tome kako da ih napravim.“ Izvadi palicu s naglavkom iz cevi, pa se spusti niz stepenište i uze svetiljku. „Hajde. Moram naterati nebo da malčice procveta, a onda hoću da večeram i da odem na spavanje.“
Odmah izvan platnenog zabrana bila je drvena vešalica prepuna čudnih alatki – na njoj behu jedan račvasti štap, mašice dugačke koliko je Met bio visok, ali i druge jednako čudne stvari, sve od drveta. Ona spusti svetiljku na zemlju, pa stavi palicu s naglavkom na nosač i s police uze jednu četvrtastu drvenu kutiju. „Pretpostavljam da bi sada hteo da znaš kako se prave tajni prahovi, da? Pa, jesam obećala. Sada sam ja esnaf“, ogorčeno dodade, pa skide poklopac s kutije. Bila je to neobična kutija, izrađena od jednog komada drveta u kojem behu izbušene rupe, a u svakoj od njih je bio po jedan tanani štapić. Ona izvadi jedan štapić i namesti poklopac. „Mogu da odlučim šta je tajna, a šta nije.“