„Hoću da pođeš sa mnom. Znam nekoga ko će biti srećan da ti plati da napraviš koliko god tih tvojih zmajeva hoćeš. On može učiniti da svi zvonolivci od Andora do Tira prestanu da liju zvona i da počnu da liju zmajeve.“ To što je izbegavao da pomene Randovo ime nije sprečilo boje da mu se uskomešaju u glavi i na tren skrase u Randa – hvala Svetlosti, potpuno obučenog – kako priča s Loijalom u jednoj sobi zidova zastrtih drvetom, obasjan svetlošću svetiljke. Bilo je tu i drugih ljudi, ali slika je bila usredsređena na Randa i prebrzo je nestala, tako da Met nije mogao da razazna ko su oni. Prilično je siguran da se to što je video zapravo dešava istog tog trenutka, ma koliko to delovalo nemoguće. Bilo bi lepo da ponovo vidi Loijala, ali plamen ga spalio, mora da postoji neki način da ne pušta te stvari u glavu! „A ako to njega ne bude zanimalo“, boje opet pohrliše, ali on pruži otpor, pa se rastopiše, „ja mogu platiti da se izlije na stotine njih. Dobro, mnogo njih, u svakom slučaju.“
Družina će se na kraju boriti protiv Seanšana, a najverovatnije i protiv Troloka. A on će biti prisutan dok se to bude dešavalo. To se ne može izvrdati.
Ma koliko bude pokušavao da to izbegne, to što je krvavi ta’veren odvući će ga pravo u krvavo središte tih bitaka. Zato je spreman da sipa zlato kao vodu ako će mu to omogućiti da ubije svoje neprijatelje pre nego što mu se približe dovoljno da ga izbuše.
Aludra naheri glavu u stranu, pa napući usnice tako da su ličile na ružin pupoljak. „Ko je taj čovek koji je toliko moćan?“
„To će morati da bude naša tajna. Tom i Džuilin znaju, kao i Egeanin i Domon, a i Aes Sedai – bar Teslina i Džolina – a znaju i Vanin i Crvenruke, ali niko drugi. I hoću da tako i ostane.“ Krv i krvavi pepeo, i ovako već previše ljudi zna za to. Sačeka da mu ona odsečno klimne, pre nego što kaza: „Ponovorođeni Zmaj.“ Boje se zavrtložiše i uprkos tome što se odupirao, opet se na tren staložiše u Randa i Loijala. To neće biti lako kako mu se činilo.
„Ti poznaješ Ponovorođenog Zmaja“, odgovori ona sumnjičavo.
„Odrasli smo u istom selu“, procedi on kroz zube, već se boreći s bojama. Ovoga puta, skoro da se staložiše pre nego što nestadoše. „Ako ne veruješ meni, pitaj Teslinu i Džolinu. Pitaj Toma. Ali nemoj kada su drugi u blizini. Zapamti, to je tajna.“
„Esnaf mi je bio čitav život, od deteta.“ Odsečno zagreba jednim štapićem stranicu kutije i štapić se zapali! Osećao se na sumpor. „Zmajevi, sada su mi oni život. Zmajevi i osveta Seanšanima.“ Sagnu se i prinese plamen tamnom fitilju provučenom ispod platna. Čim se fitilj zapali, ona zatrese štapić pa ga baci kad se ugasio. Uz pucketavo šištanje, plamen pojuri uz fitilj. „Mislim da ti verujem.“ Pruži mu slobodnu ruku. „Kada odeš, poći ću s tobom. I pomoći ćeš mi da napravim mnogo zmajeva.“
Na tren, dok se rukovao s njom, bio je siguran da je zveketanje kockica stalo, ali već tren kasnije opet ih začu. Mora da je to umislio. Naposletku, ovaj dogovor sa Aludrom možda će pomoći da Družina, a usput i Met Kauton, ostane u životu – ali teško da je sudbonosan. I dalje će morati da vodi te bitke, a koliko god da se čovek pripremi, koliko god da je ljudstvo uvežbano, sreća opet igra svoju ulogu, kako dobra tako i zla – čak i kada je o njemu reč.
Ti zmajevi to neće promeniti. Ali čangrljaju li kockice jednako glasno kao malopre? Čini mu se da nije tako, ali kako da bude siguran? Nikada mu se ranije nije desilo da uspore a da se ne zaustave. Mora da je to umislio.
Iz zabrana se začu nešto kao tup udarac i jedak dim preli se preko platnenog zida. Nekoliko trenutaka kasnije, cvet noći se rascveta u tami iznad Runijenskog Gaza, ogromna kugla od crvenih i zelenih munja. Cvetao je i cvetao iznova u njegovim snovima te noći, kao i mnogih narednih, ali tu je cvetao među konjanicima u jurišu i kopljanicima, kidajući meso kao što je jednom video da vatromet kida kamen. U snovima je pokušavao da uhvati te stvari i da ih zaustavi, ali padale su kao beskrajna kiša po stotinama bojnih polja. U snovima je jecao zbog sve te smrti i uništenja, a nekako mu se činilo da zveket kockica u njegovoj glavi zvuči kao smeh. Ali ne njegov smeh. Smeh Mračnoga.
Narednog jutra, taman što je sunce granulo i krenulo da se uspinje po nebu bez oblačaka, on je već sedeo na stepeništu svojih zelenih kola i oštrim nožem pažljivo deljao štap za luk – tu čovek mora da bude oprezan, skoro nežan; zbog nepažljivog zareza čitav posao može da propadne – kada Egeanin i Domon izađoše. Čudno, ali izgleda da su posebno pazili na to kako će se obući i da su odenuli svoju najbolju odeću, takvu kakva je. On nije jedini koji je u Džuradoru kupio tkaninu, ali bez obećanog Metovog zlata da ih požuruje, švalje su još šile odeću za Domona i Egeanin. Plavooka Seanšanka nosila je jarkozelenu haljinu bogato izvezenu sićušnim belim i žutim cvećem po visokom okovratniku i niz rukave. Cvetna marama držala joj je dugu crnu periku na mestu. Domon, koji je s veoma kratkom kosom i onom ilijanskom bradom što gornju usnu ostavlja golom izgledao veoma čudno, očetkao je svoj iznošeni smeđi kaput tako da je čak izgledao pomalo uredno. Proguraše se pored Meta i žurnim korakom odoše dalje, ne rekavši ni reč, a on o tome više nije ni razmišljao sve dok se sat vremena ili tako nešto kasnije nisu vratili i obznanili da su bili u selu i da ih je Majka Darvejl venčala.
Nije mogao a da se ne zablene u njih. Egeanino strogo lice i oštar pogled dobre su naznake njene naravi. Šta je Domona nagnalo da se oženi tom ženom? Pametnije mu je bilo da se oženi medvedom. Shvativši da je Ilijanac počeo da ga mrko gleda, žurno skoči na noge i pristojno se pokloni preko štapa. „Čestitam, gazda Domone. Čestitam, gazdarice Domon. Svetlost vas oboje obasjala.“ Šta drugo da kaže?
Domon nastavi da ga strelja pogledom, kao da mu je pročitao misli, a Egeanin frknu. „Ime mi je Lejlvin Bezbrodna, Kautone“, otegnuto mu kaza. „To je ime koje mi je dato i ime s kojim ću umreti. Dobro je to ime, pošto mi je pomoglo da donesem odluku koju je trebalo da donesem pre više nedelja.“ Namršti se, pa pogleda Domona postrance. „Razumeš zašto nisam mogla da uzmem tvoje ime, zar ne, Bejle?“
„Ne, curo“, nežno joj odgovori Domon, hvatajući je za rame svojom pozamašnom šakom, „ali uzeću te s bilo kak’im imenom koje ’oćeš, sve dok ćeš da mi budeš žena. To sam ti kazao.“ Ona se nasmeši i spusti svoju ruku preko njegove, a onda se i on osmehnu. Svetlosti, muka mu je od njih dvoje. Ako čovek od braka počne da se smejulji kao pijan... Pa, to se Metu Kautonu neće desiti. Možda je skoro pa venčan, ali Met Kauton nikada neće početi da se tako glupira.
I tako je završio u jednom šatoru sa zelenim prugama, ne preterano velikom, koji je pripadao dvojici braće, vitkih Domanaca koji su gutali vatru i mačeve. Čak je i Tom priznao da su Balat i Abar dobri, a i ostali izvođači ih veoma vole, tako da im je bilo lako da nađu gde će da noće – ali taj šator ga je koštao koliko kola! Svi su znali da on ima zlata za bacanje, pa su ta dvojica samo uzdahnuli zbog toga što moraju da se odreknu svog toplog doma kada je on pokušao da im ubije cenu. Pa, novopečenoj mladi i mladoženji potrebno je da budu sami, a njemu je više nego drago da im obezbedi tu samoću, samo da ne mora da ih gleda kako blenu jedno u drugo. Sem toga, muka mu je više od toga da na smenu spava na podu. U šatoru će bar svake noći imati svoj ležaj – ma koliko uzan i tvrd, ali ipak će biti mekši od patosa – a pošto će u šatoru boraviti samo on, imaće više prostora nego u kolima čak i nakon što unese u šator ostatak svoje odeće i potrpa je u dva mesingom okovana kovčega. Ima umivaonik koji je samo njegov, stolicu pravog naslona koja nije preterano klimava, jednu izdržljivu stoličicu i sto dovoljno velik da na njega stanu tanjir, čaša i dve pristojne mesingane svetiljke. Kovčeg sa zlatom ostavio je u zelenim kolima. Samo bi budala pokušala da opljačka Domona. Samo bi luđak pokušao da opljačka Egeanin. Lejlvin, ako je već uporna u nameri da je tako oslovljava, mada je i dalje siguran kako će se vremenom prizvati pameti. Nakon prve noći provedene blizu kola u kojima su Aes Sedai, pošto je polovinu te noći lisičja glava bila hladna, premestio je šator tako da bude okrenut prema Tuoninim kolima, i to tako što se postarao da Crvenruke počnu da ga podižu pre nego što iko drugi stigne da zauzme taj prostor.