Svetlosti, mrzim kada se prisećam umiranja, pomislio je i ta misao mu se pretvorila u žeravicu u mozgu, žeravicu koja se rasplamsavala sve većom vrelinom. Sećao se kako su ti ljudi umrli, ne samo jedan, već na desetine njih. On – pamti – umiranje. „Igračko, jesi li dobro?“, Tuon pritera kobilu blizu njega i zagleda mu se u lice. U njenim krupnim očima videlo se da je zabrinuta. „Prebledeo si kao mesec.“
„Zdrav sam kao dren“, promrmlja on. Bila mu je dovoljno blizu da je poljubi ako sagne glavu, ali nije se ni mrdao. Nije mogao. Toliko je grozničavo razmišljao da nije mogao ni da mrdne. Nekako, samo Svetlost zna kako, Elfini su prikupili sva ta sećanja koja su mu usadili u glavu, ali kako su mogli da požnju sećanja od leševa? I to leševa u svetu ljudi. Siguran je da nikada nisu došli na ovu stranu onog ter’angreala u obliku izuvijanog dovratka duže od po nekoliko minuta istovremeno. A onda se setio kako su to mogli da izvedu, ali to mu se nimalo nije dopalo, ni trunčicu. Možda su stvarali nekakvu vezu s ljudima koji su im bili u poseti, koja im je omogućavala da prenose sebi sva sećanja tih ljudi, od trenutka kada bi ih posetili, pa do trenutka njihove smrti. U nekima od. tih sećanja koja je dobio od tih drugih ljudi bio je sedokos, a u drugima svega nekoliko godina stariji nego što zaista jeste, ali i svih životnih doba između. Ali nije imao nijedno sećanje na detinjstvo ili odrastanje. Kakvi su izgledi za takvo nešto, ako su ga samo natrpali nasumičnim uspomenama, vrlo verovatno nečim što smatraju budalaštinama ili sa čime su završili, pa im više nije potrebno? Šta uostalom oni rade s tim sedanjima? Mora da imaju nekakav razlog da ih prikupljaju, sem da ih dele drugima. Ne, on to samo pokušava da izbegne da se suoči s time kuda to vodi. Plamen ga spalio, krvave lisice su mu upravo u glavi! Mora da jesu. To je jedino objašnjenje koje ima ikakvog smisla.
„Pa, izgledaš kao da ćeš svakog časa povratiti“, reče mu Tuon, pa se namršti i potera brijača nekoliko koraka unazad. „Ko bi u predstavi mogao da ima lekovito bilje? Pomalo se razumem u viđanje.“
„Dobro sam, kad ti kažem.“ Zapravo, jeste mu bilo loše. To što su mu te lisice u glavi hiljadu je puta gore od kockica, ma koliko one zvečale. Mogu li Elfini da gledaju kroz njegove oči? Svetlosti, šta da radi? Čisto sumnja da neka Aes Sedai može da ga Izleči od toga, mada im svejedno ne veruje, pošto bi morao da skine svoju lisičju glavu. Ništa ne može da se uradi. Moraće da živi s tim. Na tu pomisao zaječa.
Terajući konja ka njima kasom, Selukija na tren pogleda i njega i Tuon, kao da razmatra šta li su radili dok su bili bez nje. Mada, nije žurila da ih sustigne, tako da im je upravo ona dala to vreme da budu nasamo. To budi nadu. „Sledeči put, ti možeš da jašeš ovo mirno stvorenje, a ja ću tvog škopca“, reče ona Metu. „Visoka gospo, ljudi iz onih kola slede nas s psima. Na nogama su, ali stići će ubrzo. Psi ne laju.“
„Dakle, reč je o obučenim stražarskim psima“, kaza Tuon i prikupi uzde. „Pošto smo na konjima, lako ćemo ih izbeći.“
„Nema potrebe pokušavati, a nema ni svrhe“, reče joj Met. Trebalo je da to očekuje. „Ti ljudi su Krpari, Tuata’an, i ni po koga ne predstavljaju opasnost. Ne bi mogli da budu nasilni pa makar im životi zavisili od toga. To nije preterivanje, već jednostavna istina. Ali videli su vas dve kako ste odjurile, što mora da im je izgledalo kao da ste pokušavale da pobegnete od mene, a ja vas jurim. Sada kada su oni psi uhvatili miris, Krpari će nas slediti sve do predstave, ako budu morali, kako bi se uverili da vas dve niste otete ili povređene. Poći ćemo im u susret kako bismo im uštedeli vreme i trud.“ Nije njemu bilo stalo do krparskog vremena. Luka verovatno ne bi mario ako gomila Krpara uspori polazak predstave, ali Metu bi to svakako smetalo.
Selukija se uvređeno namršti na njega i prsti joj se razleteše, ali Tuon se zasmeja. „Selukija, Igračka danas želi da zapoveda. Pustiću ga da zapoveda, čisto da bih videla kako mu to ide.“ Ma baš krvavo lepo od nje.
Kasom se vratiše putem kojim su i došli – ovoga puta zaobilazeći izvaljena stabla, mada je Tuon povremeno prikupljala uzde kao da namerava da ih preskače, nakon čega bi se zločesto iscerila Metu – i nije prošlo dugo kad su ugledali Krpare kako iza svojih ogromnih pasa trče između drveća kao jato leptirova – pedesetak ili tako nešto muškaraca i žena u jarkim odorama, iako se boje počesto nisu slagale jedna s drugom. Neki muškarci su nosili crveno-plav prugasti kaput i vrečaste žute čakšire udenute u čizme visoke do kolena, ili ljubičasti kaput preko crvenih pantalona, a i još gore od toga. Neke žene su bile odevene u haljine s bezbroj boja, među kojima beše i onih kojima Met nije znao ime, dok su drugima suknje i bluze imale različite prelive koji se međusobno nisu slagali, baš kao oni muški kaputi i čakšire. Dosta njih nosilo je i šalove, čisto da bi se dodalo još malo boja toj mešavini od koje su oči bolele. Izuzev sedokosog čoveka koji je vozio čeona kola, izgleda da niko od njih nije stigao do srednjeg doba. On mora da je Tragač, predvodnik karavana. Met sjaha, a trenutak kasnije to učiniše i Tuon i Selukija.
Tragač na to stade, pa viknu psima da sednu. Krupne životinje skljokaše se na zemlju, dahćući i isplazivši jezike, a ljudi nastaviše sporijim korakom. Nijedan od njih nije nosio ni štapić, i mada Met pri sebi nije imao nikakvo oružje koje se videlo, svejedno su ga zabrinuto odmeravali. Muškarci se okupiše oko njega, a žene oko Tuon i Selukije. U tome nije bilo nikakve pretnje, ali Tuon i Selukija su odjednom bile odvojene od njega, tako da Krparke mogu da ih propitaju. Njemu odjednom sinu kako bi Tuon možda mogla pomisliti da bi bila zanimljiva igra kada bi ustvrdila kako je on pokušavao da joj se nametne. Ona i Selukija bi odjahale dok bi on pokušavao da se progura pored Krpara što se tiskaju oko njega i Kockice, tako da ne može da se popne u sedlo. To je sve što bi oni učinili, ali ako on ne bi bio voljan da se silom probije između njih, mogli bi tu satima da ga zadržavaju kako bi ovim dvema dali vremena da „pobegnu“.
Sedokosi čovek se pokloni, šaka pribijenih uz grudi. „Mir na tebe i tvoje, milostivi. Oprosti ako smetamo, ali bojali smo se da su naši psi uplašili gospama konje.“
Met odgovori istovetnim naklonom. „Mir uvek bio na tebi, Tragaču, i na svem Narodu. Konji ovih gospi nisu se uplašili. Gospe ponekad umeju da budu... plahovite.“ Šta li to žene pričaju? Pokuša da ih prisluškuje, ali samo su tiho mrmljale.
„Znaš nešto o Narodu, milostivi?“ Tragač je zvučao iznenađeno – i to s punim pravom. Tuata’an se drže podalje od svih naseobina većih od osrednjeg sela. Retko imaju prilike da susretnu nekoga u svilenom kaputu.
„Samo malčice“, odgovori Met. Baš malčice. Seća se susreta s Krparima, ali on sam nikada u životu nije razgovarao s nekim od njih. Šta li one krvave žene pričaju? „Hoćeš li da mi odgovoriš na jedno pitanje? U proteklih nekoliko dana video sam čitav niz vaših karavana, daleko više nego što sam očekivao, kako svi putuju prema Ebou Daru. Postoji li neki razlog za to?“
Čovek se pokoleba, bacajući pogled ka ženama. I dalje su ćućorile, tako da se on začelo pitao šta toliko imaju da pričaju. Naposletku, potreban je svega tren da se kaže da, potrebna mi je pomoć, ili suprotno. „To je zbog ljudi koji se zovu Seanšani, milostivi“, naposletku odgovori. „Među Narodom se širi glas da je pod seanšanskom vlašću bezbedno i da za sve važi isti zakon. Drugde... Razumeš li me, milostivi?“
Met ga je razumeo. Baš kao članovi putujuće predstave, Krpari su stranci kud god da odu, ili još gore, stranci koje nezasluženo bije glas da su lopovi – pa, oni ne kradu ništa češće od ikoga drugog – i zasluženi: da pokušavaju da namame mladež da im se pridruži. A povrh svega toga, za Krpare ne dolazi u obzir da se suprotstave ako iko pokuša da ih opljačka ili otera. „Čuvaj se, Tragaču. Njihova bezbednost ima svoju cenu, a neki od njihovih zakona sasvim su strogi. Znaš šta rade sa ženama koje mogu da usmeravaju?“