„Jesi li joj ti usadila u glavu ovu glupost?“, on ljutito upita Sitejl.
„Ma zašto bi tako nešto pomislio, Svetlosti ti?“, upita ona, razrogačivši oči kao što žene čine kada se prave neveštim. Ili kada žele da pomisliš kako se pretvaraju neveštim, čisto da bi te zbunile. On ne shvata zašto se uopšte trude. Žene ga sve vreme zbunjuju, a da i ne pokušavaju.
„Ne dolazi u obzir, Prekrasna. Ako uđem u pakao sa ženom kao što si ti, neće proći ni sat vremena a upašću u šest tuča noževima, ako preživim toliko dugo.“
Tuon mu se zadovoljno nasmeši. Svega na tren, ali sasvim sigurno – zadovoljno. „Zaista tako misliš?“
„Znam da je to činjenica.“ Što dovede do još jednog kratkog, ali razdraganog osmeha. Razdraganog! Ta krvava žena hoće da se on potuče noževima!
„Svejedno, Igračko, obećao si.“
Raspravljali su se da li je obećao ili ne – pa, on je smireno obrazlagao kako reći da je nešto lako nije nikakvo obećanje, dok je Tuon samo tvrdoglavo tvrdila da joj je obećao, a Sitejl je vezla dok ga je Selukija gledala smešeći se kao neko ko posmatra čoveka što pokušava da odbrani neodbranjivo; a nije vikao, ma šta Tuon govorila – kada neko pokuca na vrata.
Tuon zaćuta. „Vidiš, Igračko“, trenutak kasnije kaza, „tako se to radi. Pokucaš i sačekaš.“ Mahnu jednostavno svojoj služavci.
„Možeš da uđeš u prisustvo“, viknu Selukija, kraljevski se ispravivši. Verovatno je očekivala da će se taj ko bude ušao, ko god to bio, prostrti ničice!
Bio je to Tom, u tamnoplavom kaputu i tamnosivom plaštu, niti predobrog kroja, niti lošeg, tako da se nije isticao ni u gostionicama ni u krčmama. Ličio je na čoveka koji može da priušti sebi da plati piće dok sluša glasine, ili da plati nekom drugom pehar vina kako bi mu se odužio za to što je od njega čuo vesti i najnovija dešavanja. Nije se prostro po podu, ali se jeste skladno poklonio, uprkos povređenoj nozi. „Moja gospo“, promrmlja on obraćajući se Tuon, pre nego što pogleda Meta. „Harnan mi reče da te je video kako ideš ovuda. Nadam se da nisam ništa prekinuo? Čuo sam... glasove.“
Met se namršti. Nije vikao. „Ne prekidaš. Šta si otkrio?“
„Da povremeno Seanšani svraćaju u grad. Ne vojnici, ali izgleda da podižu dva sela nekoliko milja severno od puta, a još tri nekoliko milja južno. Seljani povremeno dolaze u grad da kupuju.“
Metu pođe za rukom da se ne osmehne dok se osvrtao i govorio, čak s trunčicom žaljenja u glasu. „Prekrasna, bojim se da nema za tebe odlaska u Maderin. Preopasno je.“
Tuon prekrsti ruke, što joj naglasi grudi. Ipak ima više oblina nego što je nekada mislio. Ne kao Selukija, to svakako, ali ima lepih oblina. „Seljaci, Igračko“, ona nehajno otegnu. „Nijedan seljak nikada mi nije video lice. Obećao si mi krčmu ili trpezariju neke gostionice i nećeš se izvući s tim bednim izgovorom.“
„Trpezarija ne bi trebalo da predstavlja neku veliku poteškoću“, primeti Tom. „Ti seljaci traže makaze ili novu šerpu, a ne piće. Izgleda da sami prave pivo i da im se baš i ne dopada ovo koje se pravi u gradu.“
„Baš ti hvala, Tome“, procedi Met kroz stisnute zube. „Ona hoće da vidi pakao.“
Sedokosi čovek piskavo se zakašlja i snažno zagladi brkove. „Pakao“, promrmlja.
„Pakao. Da li ti znaš za pakao u ovom gradu u koji mogu da je odvedem, a da ne dođe do koškanja?“ Nameravao je da to pitanje zvuči zajedljivo, ali Tom ga iznenadi kada zaklima glavom.
„Možda i znam jedno takvo mesto“, lagano mu reče. „Beli prsten. Svejedno sam nameravao da odem tamo, da vidim kakve ću vesti pokupiti.“
Met trepnu. Ma koliko Tom na drugim mestima bio neupadljiv, u paklu će ga gledati ispod oka ako bude nosio taj kaput. I još gore od toga. Tamo je uobičajena odeća prljava i gruba čoja, kao i umrljani lan. Sem toga, postavljati pitanja u paklu dobar je način da čovek zaradi nož u leđa. Ali možda je Tom mislio da taj Beli prsten uopšte nije pakao. Tuon možda i neće umeti da prepozna razliku ako je to mesto samo malčice nezgodnije nego obično. „Da povedem Harnana i ostale?“, upita on Toma isprobavajući.
„O, mislim da bi nas dvojica trebalo da smo dovoljna zaštita za gospu“, odgovori Tom s tek senom osmeha, a Metu se čvorovi u ramenima olabaviše od olakšanja.
Svejedno je upozorio dve žene – naravno, nije bilo ni govora o tome da Selukija ostane, a gazdarica Anan je odbila Tuonin poziv da im se pridruži, rekavši da se već nagledala paklova u životu i da nema želje da ih ponovo gleda – na to da dobro navuku kapuljače. Možda Tuon misli da joj nijedan seljak nikada nije video lice, ali ako mačka može da gleda kralja, kako stara izreka kaže, možda je onda i neki seljak mogao u nekom trenutku baciti pogled na Tuon, a kakve su sreće, došao bi u Maderin. Koliko je on na svojoj koži osetio, biti ta veren obično znači da se Šara može izvrnuti tako da sve samo pogorša.
„Igračko“, nežno mu kaza Tuon dok joj je Selukija preko vitkih ramena nameštala plavi plašt, „upoznala sam mnogo seljaka dok sam obilazila unutrašnjost, ali svi su kako dolikuje gledali u zemlju, čak i kada sam im dopuštala da ustanu. Veruj mi, nikada mi nisu videli lice.“
Oh. On ode da uzme svoj plašt. Sunce skoro da je bilo potpuno zaklonjeno belim oblacima i još se nije uspelo do svog podnevnog vrhunca, a dan je bio svež za proleće i pride je duvao jači povetarac.
Glavna ulica predstave bila je zakrčena ljudima iz grada, u odeći od grube čoje ili u ozbiljnim kaputima skrojenim od bolje tkanine, sa samo malo veza na krajevima rukava; mnoge žene su nosile čipkane kape, a inače su bile u ozbiljnim haljinama sa okovratnicima, koje su nosile ispod dugih belih kecelja ili u tamnim haljinama visokih okovratnika izvezenih po nedrima; deca su jurila na sve strane, bežeći od roditelja koji su ih jurili – a svi oni su se čudom čudili Mijorinim leopardima, Latelinim medvedima, žonglerima ili Balatu i Abaru koji su gutali vatru, dvojici vitke braće što su se kretali kao jedan. Ne zastajkujući ni pogled da baci na akrobatkinje, Met se provlačio kroz gužvu dok ga je Tuon držala za ruku, što je on osigurao tako što je uhvatio njenu šaku i spustio je sebi na levi zglob. Ona je na tren oklevala, pa onda samo blago klimnula, kao kraljica koja jednom seljaku daje pristanak. Tom je Selukiji pružio svoju ruku, ali ona je ostala gospodarici uz levo rame. Bar nije pokušala da se progura između njih.
Luka, u skerletnom kaputu i plaštu, stajao je ispod velikog barjaka na ulazu i gledao kako novčići uz zveket padaju u stakleni ibrik, pa opet zveckaju kada se iz njega prelivaju u kutiju. Lice mu beše ozareno osmehom. Red ljudi koji su čekali da uđu pružao se skoro stotinu stopa oko platnenog zida, a još je više njih dolazilo iz grada i išlo prema predstavi. „Ovde bih mogao za dva ili tri dana prilično da zaradim“, reče on Metu. „Napokon, ovo je poveliko mesto i dovoljno smo daleko od...“ Osmeh mu zamre kao plamen ugašene sveće. „Misliš da smo dovoljno daleko, zar ne?“ Met uzdahnu. Kada je reč o Valanu Luki, žudnja za zlatom će uvek nadvladati strah.
Pošto mu se Tuon držala za ruku, nije mogao da drži plašt, tako da se vijorio za njim nošen jakim povetarcem, ali i to je ispalo dobro. Stražari kraj kapije, koji su pogrbljeno stajali u razvučenom redu, radoznalo ih pogledaše, a jedan se na tren blago pokloni. Svila i čipka imaju takav učinak, bar kada je reč o seoskim oružnicima, a ti ljudi su baš to – ma koliko jarko glačali svoje kalpake ili oklope od toka. Mahom su se naslanjali na svoje halebarde kao seljaci na lopate. Ali Tom stade čim zađoše nekoliko koraka u grad, tako da i Met morade da se zaustavi. Naposletku, nije imao blage predstave gde je Beli prsten.