Met je priželjkivao da je siguran u to. Duboko udahnuvši, pruži joj ruku kako bi spustila šaku na njegov zglob i pođe za Tomom.
U prostranoj trpezariji Belog prstena, zidova obloženih drvetom, bilo je skoro tridesetak mušakaraca i žena, pri čemu je skoro pola njih očigledno otpadalo na strance, a sedeli su za četvrtastim stolovima ispod tavanice na kojoj su se videle debele grede. Svi gosti su bili uredno odeveni u odeću od dobre vunene čoje, bez mnogo ukrasa, a većina njih je tiho razgovarala nad vinom, sedeći po dvoje za stolom, ogrtača prebačenih preko stolica s niskim naslonima, mada su tri muškarca i jedna žena s dugim pletenicama ukrašenim đinđuvama za jednim stolom bacali jarkocrvene kockice iz vinskog pehara. Iz kuhinje su se osećali prijatni mirisi, uključujući i miris mesa koje se peče. Najverovatnije da je bila reč o jaretini. Pored širokog kamenog kamina, u kojem je gorela škrta vatra, i uglačanog mesinganog sata što je stajao na njemu, jedna mlada žena zavodljivog pogleda, po oblinama gotovo ravna Selukiji – i bluze raskopčane skoro do pojasa kako bi to dokazala – njihala je kukovima i pevala, praćena dulčimerom i flautom, pesmu o ženi koja žonglira svim svojim ljubavnicima. Pevala je prikladno raskalašnim glasom. Kao da je niko od gostiju nije slušao. „Šetala sam se s proleća i srela mladog Džeka koji je seno plastio, kose tako svetle i očiju svetlih isto. Pa, poljubila sam ga slasno, oh, ništa drugo nisam mogla – bilo mi je jasno! Mazili smo se i golicali dok se sunce po nebu pelo i reći nikada neću koliko me je uzdaha to koštalo.“
Skidajući kapuljaču, Tuon stade čim uđe i namršteno pogleda prostoriju. „Gazda Meriline, jesi li siguran da je ovo pakao?“, upita ga. Hvala Svetlosti, tiho. U nekim mestima čoveka bi zbog takvog pitanja izbacili – i to grubo – nosio on svileni kaput ili ne. U drugim mestima, samo bi udvostručili cene.
„Uveravam te da u ovo doba dana nećeš naći veći skup lopova i nitkova nigde u Maderinu“, promrmlja Tom, gladeči brkove. „Džek ima svoj sat kad je nebo vedro, i Vili svoj sat kad otac je daleko. S Morilom na senjak, on ne straši se lako, s Kejlinom u podne, a taj me grli jako! Lord Brelan mi dođe kad hladna je noć. Gazda Andril jutrom, al’ starost je nemoć. O, šta – pitam vas ja – da radi cura jadna, kad ljubavi je mnogo a malo sati i dana?“
Tuon ga sumnjičavo pogleda, ali praćena Selukijom svejedno priđe i stade ispred pevačice, koja se na tren zagrcnu zbog Tuoninog napetog pogleda pre nego što opet zapeva. Pevala je gledajući Tuon preko glave, očigledno pokušavajući da ne obraća pažnju na nju. Kao da je sa svakim sledečim stihom žena u pesmi dodavala novog ljubavnika na svoj spisak. Muškarac koji je svirao dulčimeru nasmeši se Selukiji, a ova ga ledeno pogleda. Međutim, i drugi su gledali dve žene, jednu veoma sitnu i veoma kratke crne kose, a drugu ravnu pevačici i glave umotane u maramu; no sve beše nakratko. Gosti su bili obuzeti svojim poslovima.
„Ovo nije pakao“, tiho kaza Met, „ali šta je? Zašto je u po bela dana ovde ovoliko ljudi?“ Trpezarije su toliko pune samo ujutro i uveče.
„Meštani prodaju maslinovo ulje, posuđe ili čipku“, odgovori Tom jednako tiho, „a stranci kupuju. Izgleda da je ovde običaj da se trgovina otpočne s nekoliko sati provedenih u piću i razgovoru. A ako ne umeš da piješ“, zajedljivo dodade, „kada se otrezniš shvatiš da je pogodba koju si sklopio daleko lošija nego što ti se činilo kada si bio pijan.“
„Svetlosti, Tome, nikada neće poverovati da je ovo mesto pakao. Mislio sam da ćeš nas odvesti nekud gde trgovački stražari pijanče, ili šegrti. U to bi bar poverovala.“
„Veruj mi, Mete. Mislim da ćeš otkriti da je na izvestan način vodila veoma povučen život.“
Povučen? A njena rođena braća i sestre pokušavali da je ubiju? „Da nisi spreman da se opkladiš u jednu krunu u to, je li?“
Tom se zasmeja. „Uvek mi je drago da ti uzimam novac.“
Tuon i Selukija vratiše se skladnim koracima, kao da klize, lica potpuno bezizražajnih. „Očekivala sam da će gosti biti lošije odeveni“, tiho reče Tuon, „a možda i da će doći do nekih tuča, ali pesma je previše raskalašna za uglednu gostionicu. Mada je po mom mišljenju pevačica previše obučena da bi pevala kako treba. A čemu to?“, sumnjičavo upita kada Met pruži Tomu novčić.
„O“, odgovori Tom stavljajući krunu u džep kaputa, „mislio sam da ćeš možda biti razočarana što su prisutni samo uspešni nitkovi – oni nisu baš uvek živopisni kao oni siromašniji – ali Met je tvrdio da nećeš ni primetiti.“
Ona pogleda Meta, koji uvređeno otvori usta, pa ih ponovo zatvori. Šta da kaže? Već je u tiganju. Nema potrebe da potpiruje vatru.
Dok im je gostioničarka prilazila, jedna debela žena sumnjivo crne kose ispod bele čipkane kape, uvučena u sivu haljinu izvezenu crvenim i zelenim koncem preko pozamašnih nedara, Tom se pokloni i iskrade odatle, mrmljajući: „Uz vašu dozvolu, milostivi, milostiva.“ Možda jeste to promrmljao, ali ipak je bio dovoljno glasan da ga gazdarica Hejlin čuje.
Gostioničarka se smešila kao da je okamenjena, ali potrudila se za lorda i gospu, padajući u toliko dubok naklon da je zastenjala kada se podigla iz njega, a delovala je samo malo razočarano što je Met hteo samo vino i možda hranu, a ne i da iznajmi sobe. Njeno najbolje vino. Svejedno, kada je platio, pustio ju je da vidi kako u kesi ima i zlato, a ne samo srebro. Lepo je i krasno to što nosi svileni kaput, ali zlato u ritama bude bolje usluženo nego bakar u svili.
„Pivo“, otegnu Tuon. „Nikada nisam probala pivo. Reci mi, čestita gazdarice, je li verovatno da će se neki od ovih ljudi uskoro potući?“ Met se tako zagrcnu da se skoro zadavi.
Gazdarica Hejlin trepnu i malčice odmahnu glavom, kao da nije u potpunosti sigurna da li je čula to što misli da jeste. „Nema potrebe da se brineš, milostiva“, reče joj. „Dešava se to povremeno, ako previše popiju, ali u slučaju da dođe do toga – smiriću ih ja na brzinu.“
„Ne moraš zbog mene“, odgovori joj Tuon. „Neka se zabavljaju.“
Gostioničarkih osmeh se iskrivi i jedva joj ostade na licu, ali pođe joj za rukom da još jednom padne u naklon, pa onda odjuri čvrsto grabeći Metov novčić i vičući: „Džera, vino za lorda i gospu – ibrik kiranajla. I krčag piva.“
„Prekrasna, ne smeš da postavljaš takva pitanja“, tiho joj reče Met dok je nju i Selukiju pratio do jednog praznog stola. Selukija odbi da sedne, već prihvati Tuonin plašt i prebaci ga preko naslona stolice koju pridrža da Tuon sedne, a onda ona stade iza nje. „To nije učtivo. Sem toga, to ti spušta pogled.“ Hvala Svetlosti na onim razgovorima koje je vodio sa Egeanin, kako god ona sada htela da se zove. Seanšani su spremni na svakakve gluposti, ili na to odbiju da urade nešto sasvim razumno, kako bi izbegli da im to spusti pogled.
Tuon zamišljeno klimnu glavom. „Vaši običaji su često veoma čudni, Igračko. Moraćeš da me naučiš njima. Neke sam već naučila, ali moram da znam običaje ljudi kojima ću vladati u caričino ime, neka bi živela večno.“
„Biće mi drago da te naučim svemu što mogu“, odgovori joj Met otkopčavši plašt tako da ovaj samo pade preko niskog naslona njegove stolice. „Biće dobro da naučiš naše običaje, čak i ako na kraju budeš vladala daleko manjim prostranstvom nego što očekuješ.“ On spusti šešir na sto.
Tuon i Selukija oštro uzdahnuše kao jedna, a ruke im poleteše ka šeširu. Tuon ga prva dohvati i brzo spusti na stolicu pored sebe. „Igračko, to je veoma zlosrećno. Nikad ne stavljaj šešir na sto.“ Učini jedan od onih neobičnih pokreta za teranje zla – savi srednja dva prsta i pruži krajnja dva. Selukija učini isto.
„Upamtiću to“, zajedljivo odvrati on. Možda previše zajedljivo. Tuon ga pogleda bezizražajno. Veoma bezizražajno.
„Igračko, rešila sam da nećeš biti peharnik. Ne dok ne naučiš da budeš krotak, a ja sam skoro digla ruke od toga da ću te tome ikada naučiti. Možda ću te umesto toga učiniti trčećim konjušarom. Dobar si s konjima. Bi li voleo da trčiš za mojim stremenom dok jašem? Odore su manje-više iste kao one koje nosi peharnik, ali tvoje ću ukrasiti trakama. Ružičastim trakama.“