Kockice se opet zakotrljaše po stolu. Ovoga puta, u zbiru je bilo četrnaest.
„O“, izusti Tuon, kao da je razočarana. „Izgubio si.“
„Dobio sam, Prekrasna. To je dobitno bacanje, ako ti je prvo.“ Ostavi novčić koji mu je bio prvobitni ulog nasred stola. „Opet?“, upita cereći se.
Sreća ga je vala služila, jednako dobro kao uvek. Jarkocrvene kockice kotrljale su se po stolu, odskakivale i odbijale se, ponekad i od uloga, ali u bacanju za bacanjem zaustavljale su se pokazujući četrnaest belih tačkica. Dobijao je četrnaesticu na sve moguće načine. Bez obzira na to što je ulagao samo po jedan novčić, srebro pred njim lagano se pretvorilo u hrpicu. Pola ljudi u trpezariji došlo je da stoji oko stola i da gleda. Cerio se Tuon, koja mu je blago klimala glavom. To mu je nedostajalo, kockanje u trpezariji neke gostionice ili u krčmi, novac na stolu i pitanje koliko će ga dugo sreća služiti. I lepa žena pored njega dok se on kocka. Došlo mu je da se smeje od zadovoljstva.
Dok je opet tresao pehar s kockicama, Tarabonka ga samo na tren pogleda, samo što nije izgledalo kao da je pijana. Odjednom ga prođe volja za smejanjem. Lice joj smesta omlitavi i pogled opet postade malčice neusredsređen, ali na onaj tren beše oštar kao šilo. Izgleda da mnogo bolje podnosi vino nego što je on pretpostavljao. Po svoj prilici, Kamrinu i Kostelu neće proći da joj utrape loš proizvod po visokoj ceni, ili šta god da su nameravali. Ali brinulo ga je to što je ta žena počela da sumnja u njega. Kad malo bolje razmisli, ona nije uložila novčić protiv njega. Dvojica Altaraca su se mrštili, ali kao što se ljudi koji gube mršte zbog svoje zlehude sreće. Ona mora da misli kako je on našao neki način da vara. Nije bitno to što se služi njihovim kockicama, ili verovatnije gostioničarskim kockicama; optužba da vara mogla bi dovesti do toga da čovek dobije batine, čak i u trgovačkoj gostionici. Ljudi retko kada čekaju da se ta optužba dokaže.
„Poslednje bacanje“, kaza on, „i mislim da ću završiti. Gazdarice Hejlin?“ Gostioničarka je bila među posmatračima. Pruži joj omanju šaku svojih novostečenih srebrnjaka. „Da bih proslavio dobru sreću koja me je pratila, služite svima šta god hoće da piju, sve dok se ovo ne istroši.“ Na to se začu žamor odobravanja, a neko ga potapša po leđima. Čovek koji pije tvoje vino daleko će teže poverovati da si ga kupio s parama koje si zaradio varanjem. Ili će bar oklevati dovoljno dugo da se njemu ukaže prilika da izvede Tuon.
„Ne može doveka da ga služi kocka“, progunđa Kamrin, trljajući ćelavu glavu. „Šta kažeš, Kostele? Po pola?“ Izvukavši zlatnu krunu iz hrpe novčića ispred sebe, gurnu je pored Metove srebrne marke. „Ako će biti samo još jedno bacanje, hajde da se opkladimo u prave pare. Nakon ovoliko sreće mora da usledi nesreća.“ Kostel se pokoleba, zamišljeno gladeči svoje podbratke, a onda klimnu i dodade i svoju zlatnu krunu u ulog.
Met uzdahnu. Mogao bi da odbije da prihvati opkladu, ali ako sada ode mogao bi da izazove gazdaricu Alstejng da ga optuži. Ali to bi mu se moglo desiti i ako dobije bacanje. Nevoljno gurnu ispred sebe srebrne marke u iznosu jednakom njihovom zlatu. Samo su dva novčića ostala ispred njega. Pehar prodrma snažnije nego obično pre nego što prosu kockice na sto. Nije očekivao da će to nešto promeniti. Samo je davao oduška svojim osećanjima.
Crvene kockice zakotrljaše se preko stola, udariše u hrpu novčića i odbiše se o njih, pa se zavrteše pre nego što se potpuno zaustaviše. Na svakoj beše samo po jedna tačkica. Oči Mračnoga.
Smejući se kao da nisu dobili svoje pare, koje su maločas izgubili, Kamrin i Kostel počeše da dele dobitak. Posmatrači počeše da se razilaze, čestitajući dvojici trgovaca i mrmljajući Metu kako se saosećaju s njim, a neki i nazdravljajući mu pićem koje im je on platio. Gazdarica Alstejng dobrano poteže iz svog pehara, posmatrajući ga preko ruba, naizgled pijana kao šaran. Sumnjao je da ona i dalje misli kako je varao – ne nakon što će od stola da ode sa samo jednom markom više nego što je imao kada je otpočeo igru. Ponekad može da ispadne da je nesreća zapravo sreća.
„Dakle, tvoja sreća nije beskonačna, Igračko“, kaza mu Tuon dok ju je on pratio nazad do njihovog stola. „Ili si srećan samo kada je reč o malim stvarima?“
„Niko nije beskrajno srećan, Prekrasna. Što se mene tiče, mislim da je ono poslednje bacanje bilo jedno od najsrećnijih u mom životu.“ A onda joj objasni o sumnjičavoj Tarabonki i zašto je čitavu trpezariju častio vinom.
Za stolom joj pridrža stolicu, ali ona ostade da stoji, gledajući ga. „Možda ćeš i dobro proći u Seandaru“, naposletku mu kaza, pa gurnu skoro prazan krčag ka njemu. „Čuvaj ovo dok se ne vratim.“
On se uzbunjeno ispravi. „Kuda ćeš?“ Verovao joj je da neće pobeći, ali ne i da se neće kloniti nevolja ako on nije kraj nje da je iz njih izvlači.
Ona se iskrevelji. Čak je i to bilo prelepo. „Ako već moraš da znaš, Igračko, idem u nužnik.“
„O. Gostioničarka će ti reći gde je. Ili neka od služavki.“
„Hvala ti, Igračko“, kaza mu ona slađanim glasom. „Nikada se ne bih setila da pitam.“ Promrda prstima ka Selukiji, pa njih dve odoše prema zadnjem delu trpezarije, nemo razgovarajući i kikoćući se.
On sede i namršti se u pehar s vinom. Žene kao da uživaju u iznalaženju načina da ga naprave budalom. A on je napola oženjen tom.
„Gde su žene?“, upita Tom, sedajući u stolicu pored Meta kao džak krompira i stavljajući skoro pun pehar vina na sto. Zastenja kada mu Met objasni, pa tihim glasom, nalaktivši se na sto da bi mu glava bila bliže Metovoj, nastavi: „Muke nas čekaju i iza nas i ispred nas. Dovoljno daleko ispred nas da nas možda neće ni dotaći, ali najbolje bi bilo da odemo čim se one vrate.“
Met se ispravi u stolici. „Kakve muke?“
„Neki od onih trgovačkih karavana koji su nas tokom proteklih nekoliko dana obilazili doneli su vesti o ubistvu u Džuradoru koje se desilo otprilike u vreme kada smo mi odlazili. Možda dan ili dva kasnije, teško je biti siguran.
Čovek je nađen u svom krevetu, iščupanog grkljana, ali nije bilo dovoljno krvi.“ Nije morao ništa više da kaže.
Met otpi veliki gutljaj vina. Krvavi golam ga još sledi. Kako li je saznao da je s Lukinom predstavom? Ali ako je i dalje dan ili dva u zaostatku, verovatno ga neće ubrzo sustići, uzevši u obzir brzinu kojom se priredba kreće. Preko kaputa opipa srebrnu lisičju glavu. Bar ima način da se bori protiv njega, ako se pojavi. Taj stvor nosi ožiljak koji mu je on poklonio. „A nevolja ispred nas?“
„Na granici s Murandijom je seanšanska vojska. Kako su se okupili a da ja za to ranije nisam saznao?“, zacima on brkove uvređen svojim neuspehom. „Pa, nije bi bitno. Primoravaju svakoga ko prođe pored njih da popije šolju nekog biljnog napitka.“
„Napitka?“, s nevericom kaza Met. „U čemu je tu muka?“
„Taj napitak povremeno natera poneku ženu da se zatetura, a onda dođu sul’dam i stave joj povodac. Ali to nije najgore. Veoma pomno traže jednu vitku tamnoputu mladu Seanšanku.“
„Pa naravno da je traže. Zar si očekivao da je neće tražiti? Tome, to je rešenje moje najveće muke. Kada se približimo, moći ću da ostavim priredbu i da odem u šumu. Tuon i Selukija mogu da nastave put s Lukom. Luki će se dopasti to što će ispasti heroj koji im je vratio njihovu Kćer Devet meseca.“
Tom ozbiljno odmahnu glavom. „Mete, traže uljeza. Nekoga ko tvrdi da je Kćer Devet meseca. Samo što joj opis predobro odgovara. Ne pričaju otvoreno o tome, ali uvek ima ljudi koji previše piju, a neki od njih tada uvek previše pričaju. Nameravaju da je ubiju čim je pronađu. Nešto u vezi sa spiranjem sramote koju je nanela.“
„Svetlosti!" ote se Metu. „Tome, kako je to moguće? Koji god da vojskovođa zapoveda tom vojskom mora da joj zna lik, zar ne? A to valjda važi i za druge, niže zapovednike. Mora da ima plemića koji je poznaju.“