„To joj svejedno ništa ne bi vredelo. Čak će je i najniži vojnik zaklati ili će joj smrskati glavu čim je pronađu. Mete, čuo sam to od tri različita trgovca. Čak i da svi oni greše, jesi li spreman da se igraš s tim?“
Met na to nije bio spreman, pa počeše da kuju planove uz vino. Mada nisu mnogo pili. Ma koliko Tom obilazio gostionice i krčme, u poslednje vreme retko pije, a Met je hteo da mu glava bude čista.
„Koliko god da mu platiš, Luka će vrištati kao da ga dereš ako mu budeš tražio dovoljno konja za sve“, u jednom trenutku reče Tom. „A ako ćemo u šumu, biće nam potrebni i tovarni konji.“
„Onda ću početi da ih kupujem. Dok dođe trenutak kada budemo morali da krenemo, imaćemo dovoljno konja. Kladim se da ću i ovde moći da nađem nekoliko dobrih životinja. Vanin ima dobro oko. Ne brini, pobrinuću se da ih plati.“ Tom sumnjičavo klimnu glavom. Nije baš bio siguran u to koliko je Vanin preporođen čovek.
„Aludra ide s nama?“, iznenađeno upita sedokosi čovek malčice kasnije. „Ona će hteti da ponese svu svoju opremu. To znači da će nam biti potrebno još tovarnih konja.“
„Tome, imamo vremena. Granica s Murandijom je još daleko. Nameravam da krenem na sever, u Andor – ili na istok, ako Vanin zna neki prolaz kroz planine. Bolje na istok. A svaki put koji bi Vanin mogao da zna svakako je neka krijumčarska staza ili putanja za beg konjokradica. Duž takvih puteva biće daleko manji izgledi da nalete na nekoga. Seanšani bi mogli biti skoro svuda u Altari, a put na sever proveo bi ga bliže toj vojsci nego što mu se dopada.
Tuon i Selukija priđoše iz zadnjeg dela trpezarije, a on ustade uzimajući Tuonin plašt sa njene stolice. I Tom ustade, dižući Selukijin plašt. „Polazimo“, reče Met, pokušavajući da ogrne Tuon plaštom. Selukija mu ga ote iz ruke.
„Još nisam videla nijednu tuču“, pobuni se Tuon preglasno. Nekoliko ljudi se okrenu da je zgranuto pogleda, kako trgovci tako i služavke.
„Objasniću ti napolju“, tiho joj reče on. „Podalje od radoznalih ušiju.“
Tuon ga bezizražajno pogleda. Zna on da je ona opasna, ali sićušna je kao neka lepa lutka i veoma je lako poverovati da bi se slomila od pregrubog postupanja prema njoj. Učiniće sve što je neophodno da bi se postarao da se ona nikada ne nađe u opasnosti da bude slomljena. Šta god da je potrebno. Ona naposletku klimnu i pusti da je Selukija ogrne plavim plaštom. Tom pokuša da isto to učini sa žutokosom ženom, ali ona mu otrgnu plašt i sama se ogrnu. Met nije mogao da se seti da ju je ikada video kako je pustila nekoga da joj pomogne s plaštom.
Vijugava ulica ispred gostionice bila je potpuno prazna, bar kada je o ljudima reč. Jedan smeđi pas, toliko mršav da su mu rebra ispala, bojažljivo ih je pogledao, pa otrčao iza najbliže krivine. Met skoro jednako brzo krenu u suprotnom smeru, usput objašnjavajući šta su saznali. Da je očekivao zatečenost ili obeshrabrenost, grdno bi se razočarao.
„Iza toga bi mogle biti Ravaši ili Čimal“, zamišljeno reče ženica, kao da to što je čitava seanšanska vojska juri da je ubije tek blaga smetnja. „Moje dve sestre najbliže po godinama. Mislim da je Aurana premlada, pošto ima samo osam godina. Vi biste rekli – četrnaest. Čimal je tiha u svojoj želji za napredovanjem, ali Ravaši je oduvek smatrala da je ona trebalo da bude imenovana, samo zbog toga što je starija. Lako je moguće da je poslala nekoga da raširi glasine u slučaju da nestanem na neko vreme. To je zaista pametno od nje. Ako je ona ta.“ Pričala je hladno kao da naglas razmišlja hoće li padati kiša.
„Sa ovom zaverom lako bi se izašlo na kraj da je visoka gospa u Tarezinskoj palati, gde joj je mesto“, reče Selukija, a sva staloženost ispari iz Tuon.
O, lice joj se zaledi kao da je glavoseča, ali okrenu se svojoj služavci i prsti joj se razleteše tako srdito da je trebalo da varnice odskaču s njih. Selukija preblede i pade na kolena, pa pognu glavu i skupi se. Prsti joj se na tren mrdnuše, a Tuon spusti ruke i stade da gleda maramom pokriveno Selukijino teme, sva zadihana. Nakon tek jednog trena, sagnu se i diže drugu ženu na noge. Stojeći veoma blizu njoj, reče joj nešto veoma kratko onim govorom prstima. Selukija nemo odgovori, ali Tuon učini iste pokrete prstima, pa se kolebljivo nasmešiše jedna drugoj. U očima im zablistaše suze. Suze!
„Hoćete li vas dve da mi kažete šta je to bilo?“, odlučno htede da čuje Met. Obe se okrenuše da ga pogledaju.
„Igračko, kakve su ti sada namere?" naposletku ga upita Tuon.
„Ne odlazak u Ebou Dar, ako na to misliš, Prekrasna. Ako se jedna vojska namerila da te ubije, onda to verovatno važi za sve vojske – a previše je vojnika odavde do Ebou Dara. Ali nemoj da brineš; naći ću neki način da te vratim tamo gde je bezbedno.“
„Tako uvek...“ Pogled joj prolete pored njega a oči joj se razrogačiše. On se osvrnu i ugleda sedam ili osam ljudi kako dolaze iza jedne krivine. Svi su držali gole mačeve. Koraci im se ubrzaše kad ga ugledaše.
„Tuon, beži!“, viknu on i munjevito se okrenu da se suoči s njihovim napadačima. „Tome, sklanjaj je odavde!“ Noževi iz rukava blesnuše mu u obema rukama i on ih baci skoro kao jedan. Sečivo iz leve šake pogodi jednog prosedog čoveka u oko, a iz desne jednog žgoljavog u grlo. Padoše kao da su im se kosti istog trena istopile, ali i pre nego što im mačevi zazveketaše po kaldrmi, on već zgrabi još dva noža iz čizama i pojuri prema njima.
Iznenadilo ih je to što su tako brzo ostali bez dvojice saboraca i što ih je on napao umesto da beži, a pošto im se tako brzo približio i pošto su se u toj uzanoj uličici gurali jedan uz drugoga, ostali su bez većine prednosti koje su im mačevi pružali nad njegovim noževima. Nažalost, ne bez svih. Mogao je on da svojim sečivima odbija udarce mačevima, ali to je činio samo kada bi neko pokušao da ga proburazi. Za svega nekoliko trenutaka zaradio je lepu zbirku posekotina, po rebrima, po levom bedru, niz desnu stranu vilice – što je bila rana koja bi ga zaklala da se nije na vreme izmakao. Ali da je pokušao da pobegne, proburazili bi ga s leđa. Bolje je da krvari i da bude živ, nego da bude mrtav.
Šake su mu se kretale brzo kao nikada u životu, u kratkim potezima, skoro nežnim. Zbog razmetljivosti bi poginuo. Jedan nož skliznu jednom debelom čoveku u srce i izlete iz njega pre nego što mu kolena klecnuše.
Drugim nožem zaseče lakat nekoga građenog kao kovač, i on ispusti mač i levom rukom nespretno izvadi nož koji je nosio za pojasom. Met nije obraćao pažnju na njega; čovek se već teturao ošamućen od gubitka krvi i pre nego što mu je sečivo izašlo iz kanija. Neki čovek četvrtastog lica oštro uzdahnu kada ga Met zaseče s jedne strane vrata. Uhvati se za ranu, ali pođe mu za rukom samo da teturavo ustukne dva koraka pre nego što pade. Kako su ljudi umirali, ostali su dobijali na prostoru, ali Met se kretao još brže, plešući tako da ga je pad jednog čoveka zaklanjao od mača drugog napadača, dok je on zalazio unutar dohvata sečiva onog trećeg. Svet se za njega sastojao samo od njegova dva noža i ljudi koji su se gurali da bi ga se dokopali, a njegovi noževi su tragali za mestima odakle ljudi najviše krvare. Neka od onih drevnih sećanja poticala su od ljudi koji nisu bili ni najmanje dobri.
A onda, čudo nad čudima, obilno krvareći, ali previše uspaljene krvi da bi u potpunosti osećao bol, našao se pred poslednjim napadačem, kojeg ranije nije ni primetio. Bila je mlada i vitka, odevena u dronjavu haljinu – i možda bi bila lepa da joj je lice bilo čisto i da joj zubi nisu bili ogoljeni i iskeženi. Kama koju je prebacivala iz ruke u ruku bila je dvaput duža od njegove šake.
„Nema nade da sama završiš ono što ostali nisu uspeli zajedno“, kaza joj. „Beži. Pustiću te da odeš i neću te povrediti.“
Ona vrisnu kao divlja mačka i pojuri na njega besno ubadajući i sekući. Njemu ne preostade ništa drugo nego da nespretno odskoči unazad, pokušavajući da se odbrani od nje. Noga mu skliznu o lokvu krvi i zatetura se – znajući da će umreti.