Odjednom se tu stvori Tuon, levom rukom hvatajući mladu ženu za zapešće – na nesreću, ne one ruke u kojoj je držala nož – i okrenu ga tako da se devojčina ruka ukoči i da se cela presamiti unatraške. A onda ni najmanje nije bilo bitno u kojoj joj je ruci nož, jer Tuonina desna ruka polete, dlana ukočenog i britkog kao bradva, i udari je u grlo tako snažno da on začu kako hrskavica puca. Grcajući, devojka se uhvati za smrvljeni grkljan i pade na kolena, pa se preturi i skljoka na zemlju, i dalje se promuklo boreći za dah.
„Rekao sam ti da bežiš“, kaza Met, ne znajući kojoj se od njih dve obraća.
„Igračko, umalo da si je pustio da te ubije“, strogo mu odbrusi Tuon. „Zašto?“
„Obećao sam sebi da nikada više neću ubiti ženu“, umorno joj odgovori. Počeo je da se hladi i – Svetlosti – sve ga je bolelo! „Izgleda da sam upropastio ovaj kaput“, promrmlja pipajući jedan krvlju natopljeni zasek. Od tog pokreta se lecnu. Kada su ga to zasekli po levoj ruci?
Njen pogled kao da mu je bušio lobanju i klimnula je baš kao da je nešto zaključila.
Tom i Selukija stajali su malo dalje niz ulicu, ispred razloga zbog kojeg je Tuon i dalje bila tu – preko pola desetine leševa prostrtih po kaldrmi. Tom je u obema rukama držao noževe i puštao Selukiju da kroz procep u njegovom kaputu ispituje ranu koju je dobio po rebrima. Čudno, ali sudeći po tamnim blistavim mrljama na njegovom kaputu, on je izgleda zadobio manje povreda od Meta. Met se pitao je li Tuon i tu uzela učešća, ali nigde na njoj nije video ni kap krvi. Selukija je imala krvavi zasek na levoj ruci, mada joj to izgleda nije smetalo.
„Ja sam starac“, odjednom reče Tom, „i ponekad mi se priviđaju nemoguće stvari – ali srećom, uvek ih zaboravljam.“
Selukija zastade da ga hladno pogleda. Možda jeste služavka, ali izgleda da joj krv ni najmanje ne smeta. „A šta to pokušavaš da zaboraviš?“
„Ne sećam se“, odgovori Tom. Selukija klimnu i nastavi da mu ispituje rane.
Met odmahnu glavom. Ponekad nije bio u potpunosti siguran da je Tom i dalje potpuno pri sebi. Kad je već kod toga, i Selukija povremeno ume da izgleda kao da joj fali nekoliko lopata do punih taljiga.
„Ova neće preživeti da bi bila ispitivana“, otegnu Tuon, mršteći se na ženu koja se gušila i trzala pred njenim nogama, „a sve i da joj nekako uspe da preživi, neće moći da priča.“ Gipko se sagnuvši, ona zgrabi ženin nož i snažno joj ga zari ispod grudne kosti. Ona hrapava borba za dah utihnu; staklaste oči zagledaše se u uzanu traku neba iznad uličice. „Nije zaslužila ovu milost, ali ne vidim svrhu u bespotrebnoj patnji. Pobedila sam, Igračko.“
„Pobedila si? O čemu to pričaš?“
„Ti si me pozvao po imenu pre nego ja tebe, stoga sam pobedila.“
Met tiho zviznu kroz zube. Kad god pomisli da zna koliko je opasna, ona nađe neki način da mu dokaže kako je ni upola ne poznaje. Ako se zadesilo da je neko gledao kroz prozor, to ubadanje moglo bi da pobudi radoznalost mesnog magistrata, a verovatno i lorda Natina lično. Ali koliko je mogao da vidi, niko nije gledao kroz prozore. Ljudi izbegavaju da se mešaju u takve stvari ako to ikako mogu. Lako je moguće da je čitav niz nosača ili ljudi s ručnim kolicima prošao tuda za vreme tuče. Sasvim je sigurno da su se smesta okrenuli i što brže mogu vratili odkuda su došli. Potpuno je drugo pitanje je li neko od njih otišao po stražare lorda Natina. Svejedno, ne boji se on ni Natina ni njegovog magistrata. Dva čoveka koji prate dve žene ne napadaju tek tako više od dvanaest ljudi s mačevima. Vrlo je verovatno da su ti ljudi, kao i nesrečna devojka s njima, dobro poznati stražarima.
Šepajući da povadi svoje bačene noževe iz leševa, zastade dok je vadio sečivo iz oka onog prosedog čoveka. Ranije nije zapravo obratio pažnju na lice. Sve se desilo toliko brzo da je stekao samo opšti utisak. Pažljivo brišući nož o mrtvačev kaput, vrati ga u rukav i ispravi se. „Tome, stvari su se promenile. Odlazimo iz Maderina što brže možemo i takođe napuštamo predstavu što brže možemo. Lukave toliko želeti da nas se otarasi, da će nam dati sve konje koji su nam potrebni." .
„Igračko, ovo se mora prijaviti“, strogo mu reče Tuon. „Ne učiniti to bilo bi jednako bezakonje kao njihov napad.“
„Znaš tog čoveka?“, upita ga Tom.
Met klimnu. „Ime mu je Vejn – i mislim da niko u ovom gradu neće poverovati da nas je jedan ugledni trgovac napao nasred ulice. Luka će nam pokloniti konje da bi se ratosiljao ovoga.“ To je veoma čudno. Taj čovek nije izgubio na kocki od njega – nije se ni kladio. Zašto onda? Veoma čudno. I dovoljan razlog da se brzo ode.
12
Manufaktura
Podnevno amadicijsko sunce grejalo je Perina po glavi dok je terao Stamena prema krovovima Almizara, ispod belih oblaka visoko na nebu, stotinu milja jugozapadno od Amadora. Budući nestrpljiv, terao je riđana kasom. Sa obe strane puta imanja su se pružala koliko je god pogled dopirao – rogozinom pokrivene kamene kuće iz čijih se dimnjaka dizao sivi dim dok su kokoške čeprkale po zemlji ispred ambara. Ovce širokih repova i šarene krave pasle su po pašnjacima ograđenim kamenim zidovima, a muškarci i dečaci orali su njive ili zasejavali one već uzorane. Izgleda da je to bio dan za pranje, pošto je video velike kazane nad vatrama iza kuća i žene i devojke kako po dugim konopcima za sušenje kače košulje, bluze i posteljine. Divljine je bilo malo – samo raštrkani šumarci, a i oni mahom uredni i očišćeni, jer se drveće iz njih seklo za ogrev.
U mislima je posegnuo tražeći vukove – ali ništa nije našao. To i nije bilo iznenađujuće. Vukovi se drže podalje od toliko ljudi i tolike ukroćenosti. Lahor jače dunu, a on prikupi plašt oko sebe. Iako je postojala potreba da od sebe napravi predstavu, plašt mu je bio od jednostavne smeđe vune. Jedini svileni plašt koji je imao bio je postavljen krznom i u njemu bi mu bilo prevruće. Njegov kaput od zelene svile izvezene srebrom moraće da posluži. To i njegova pribadača za plašt u obliku dve vučje glave izrađene od srebra i zlata.
Bio je to poklon od Faile, koji mu se nekako uvek činio previše kitnjastim da bi ga nosio, ali tog jutra ga je iskopao s dna sanduka. Stavio ga je čisto da bi skrenuo pažnju s jednostavnog plašta.
Ono što ga jeste iznenadilo bili su krparski karavani ulogoreni po poljima oko grada – bilo ih je pet samo koliko je on mogao da vidi. Prema Elijasovim rečima, kada se dva karavana susretnu, to se uvek proslavi gozbom, a kada se susretnu tri to se danima proslavlja – ali veća okupljanja retko se dešavaju izuzev leti, na Nedelju, i tada se održavaju na za to predviđenim okupljalištima. Skoro da je poželeo da je poveo Arama, bez obzira na opasnost da Masema previše sazna. Ako bi taj čovek proveo malo vremena među svojim narodom, možda bi rešio da odloži mač. To je najbolje rešenje kojeg je Perin mogao da se seti za jednu trnovitu muku, mada nije verovatno da bi to upalilo. Aram voli taj mač – možda previše. Ali on ne može da ga otera. Gotovo da bi se moglo reći kako je lično tutnuo taj mač Aramu u ruke, tako da je on sada odgovoran i za Arama i za mač. Samo Svetlost zna šta bi od tog čoveka postalo ako bi u potpunosti prešao na Maseminu stranu.
„Mrko gledaš Tuata’ane, moj lorde“, otegnuto mu kaza general Kirgan. Sada, nakon što su proveli neko vreme zajedno, razume je malo bolje. „Jesi li u svojim zemljama imao nekih muka s njima? Mi nemamo ništa ni nalik njima, ali koliko ja znam, jedine nevolje su nastale kada su meštani pokušali da ih oteraju. Navodno bi trebalo da su oni veliki lopovi.“
Ona i Mišima danas su nosili kitnjaste plave plaštove, opervažene crvenim i žutim, i crvene kapute s plavo obrubljenim rukavima i suvratnicima oivičenim žutim. Tri male uspravne plave pruge, po obliku istovetne tananim perjanicama na seanšanskim kalpacima, na levoj strani njenih nedara bile su znak njenog čina, baš kao dve u Mišiminom slučaju. Ali dvanaestorica vojnika koji su jahali iza njih bila je u prugastim oklopima i s obojenim kalpacima, i držali su duga konjanička koplja s čeličnim glavama pod tačno istovetnim uglom. Skupina Failinih čankoliza sledila je za Seanšanima, takođe njih dvanaest, i svi su se kočoperili u tairenskim kaputima s naduvanim satenskim rukavima i tamnim kairhijenskim kaputima s prugama u bojama njihovih kuća preko nedara, ali iako su nosili mačeve, nekako su delovali daleko manje opasno od vojnika – i kao da su toga bili svesni. Kad god bi vetar dunuo otpozadi, sa sobom bi doneo tragove razdraženosti, za koju je sumnjao da dopire od Seanšana. Vojnici su se osećali na smirenost i na čekanje, kao vukovi koji znaju da će njihovi zubi uskoro biti potrebni, ali ne smesta. Ne još.