„Tišina“, prekide ih Perin, i za divno čudo, svi umukoše. Obično su veoma osetljivi kada je o njemu reč i lako se vređaju, pa tvrde kako služe Failu, a ne njega. Sada su svi stajali oko njega i zurili, čekajući da ih umiri i ohrabri. „Jedan čovek jeste povraćao bube do smrti, ali to su bile obične bube, kakvih svuda ima u trulom drvetu. Mogu vas gadno ugristi ako sednete na njih, ali ništa gore od toga. Istina, to je verovatno delo Mračnoga, ali to nema nikakve veze sa oslobađanjem gospe Faile, što znači da nema nikakve veze s nama. Stoga se smirite – i hajde da nastavimo s našim poslom.“
Čudno, ali upalilo je. Poprilično njih pocrvene, a miris straha nestade i zameni ga – ili barem potisnu – miris sramote zbog toga što su dozvolili sebi da priđu tako blizu potpunoj panici. Delovali su posramljeno. Ali kada stadoše da uzjahuju, njihova prava priroda ponovo se iskaza. Najpre jedno od njih poče da se hvališe o junačkim delima koja će učiniti spasavajući Failu, a za njim i drugo, svako sumanutije od prethodnog. Znali su da su ti njihovi predloži sumanuti, jer je svako hvalisanje propratio smeh ostalih, ali onaj sledeći je uvek pokušavao da kaže nešto još neverovatnije.
Prihvatajući uzde od Karlona, shvati da ga general-barjaktarka opet gleda. Šta li vidi? Šta li misli da će saznati? „Zašto si poslala sve rakene?“, upita je.
„Trebalo je da ovo bude drugo, ako ne i treće mesto na koje smo došli“, odgovori mu ona bacajući se u sedlo. „Još moram da nabavim a’dame. Htela sam da verujem da imam izgleda da to učinim koliko god sam mogla, ali možemo i da pređemo na suštinu. Sada će to parče hartije biti na pravom iskušenju i ako omane, nema svrhe da tražim a’dame.“ Krhko savezništvo, bez mnogo poverenja.
„Zašto bi omanulo? Ovde je radilo.“
„Falun je vojnik, moj lorde. Sada moramo da pričamo s carskim činovnikom.“ Tu poslednju reč izgovori s dubokim prezirom, pa okrenu riđana, a njemu ne ostade ništa drugo nego da se vine u sedlo i potera konja za njom.
Almizar je bio poveći grad – i napredan – sa šest visokih osmatračnica raspoređenih po rubu, ali bez zidina. Elijas mu je kazao da amadičanski zakon zabranjuje da se zidovi dižu bilo gde sem oko Amadora, što je bio zakon donet zbog Belih plaštova, a oni ga i ako treba silom primenjuju bar u jednakoj meri ko god da je na prestolu. Balver će nesumnjivo saznati ko je to sada, pošto je Ailron mrtav. Ulice su bile popločane granitnim blokovima, a uz njih su se dizale stamene zgrade od cigala ili kamena, neke sive a neke crne, mnoge po tri ili četiri sprata visoke, većinom krovova s tamnim crepom, dok su ostale bile pokrivene rogozinom. Ulice su bile pune ljudi koji su se provlačili između kola, taljiga i kolica – uličnih prodavača koji na sav glas viču šta nude, žena s dubokim šeširima koji su im skrivali lica i s kotaricama u rukama, muškaraca u kaputima dugačkim do kolena koji su koračali praveći se važni, kao i šegrta s keceljama ili prslucima, koji su žurili s nekim zadacima za svoje majstore. Na ulicama je vojnika bilo koliko i meštana, muškaraca i žena kože maslinaste kao Tairenci, ili kože boje meda, bledih kao Kairhijenjani ali svetlokosih i visokih – a svi su bili u jarkim seanšanskim uniformama. Većina je nosila tek nož ili bodež za pojasom, ali video je i neke 's mačevima. Hodali su po dvojica, budno motreći na sve oko sebe, a za pojasevima su imali i batine. Pretpostavljao je da su to bili pripadnici gradske straže, ali beše ih baš mnogo za grad veličine Almizara. Svaki put kada bi se okrenuo, video bi bar po dva para njih.
Dva muškarca i jedna žena izađoše iz visoke gostionice s krovom pokrivenim crepovima i uzjahaše konje koje su im pridržavali konjušari. Znao je da je reč o ženi samo po tome što joj je dugi kaput, otpozadi razdeljen zbog lakšeg jahanja, bio uzak oko nedara, jer joj je kosa bila kraća nego muškarcima, a nosila je mušku odeću i mač, baš kao druga dvojica. Lice joj je svakako bilo strogo isto kao njihova. Dok su njih troje kasom jahali na zapad niz ulicu, Mišima kiselo zagunđa.
„Lovci na Rog“, promrmlja. „Očiju mi, ako nisu. Ti dobri ljudi izazivaju nevolje kud god da odu, upadaju u tuče i guraju noseve tamo gde im nije mesto. Čuo sam da je Rog Valera već pronađen. Šta ti misliš, moj lorde?“
„I ja sam čuo da je pronađen“, oprezno odgovori Perin. „Svakakve glasine kruže o tome.“
Ni jedno ni drugo nije ga ni pogledalo, a bilo je nemoguće da im usred zakrčene ulice oseti mirise, ali iz nekog razloga činilo mu se da promišljaju o njegovom odgovoru kao da sadrži neke skrivene dubine. Svetlosti, zar je moguće da misle kako je on u nekakvoj vezi s Rogom? Zna on gde je. Moiraina ga je odnela u Belu kulu. Ali nema namere da im to kaže. Nedostatak poverenja važi za obe strane.
Meštani na vojnike nisu obraćali ništa više pažnje nego jedni na druge, niti na general-barjaktarku i njene oklopljene sledbenike, ali Perin je bio nešto drugo. To jest, pošto su primetili njegove zlatne oči. On smesta zna kada ih neko primeti. Jedna žena se oštro lecnu i razjapi usta zureći u njega. Neki čovek se ukoči i zablenu. Jedan se čak spotače o sopstvene čizme i pade na kolena. Taj je blenuo, a onda skočio na noge i dao se u beg, gurajući ljude sebi s puta, kao da se boji da će ga Perin progoniti.
„Pretpostavljam da nikada ranije nije video čoveka sa žutim očima“, kiselo kaza Perin.
„Jesu li uobičajene tamo odakle si?“, upita ga general-barjaktarka.
„Ne bih baš rekao da su uobičajene, ali upoznaću te s jednim čovekom koji ih takođe ima.“
Ona i Mišima se zgledaše. Svetlosti, nadao se da u Proročanstvima nema ničeg o dvojici ljudi sa žutim očima. One boje se uskomešaše, a on ih rasprši.
General-barjaktarka je tačno znala kuda ide – prema jednoj kamenoj konjušnici na južnom rubu grada – ali kada sjaha u zadnjem dvorištu, nijedan konjušar ne izlete iz zgrade. Uz konjušnicu se nalazio kamenom ograđeni pašnjak za konje, ali sad beše prazan. Ona pruži uzde jednom vojniku i stade da zuri u vrata konjušnice, čije je samo jedno krilo bilo otvoreno. Perin bi po njenom mirisu rekao da se priprema.
„Radi što i ja, moj lorde“, naposletku mu reče, „i ne pričaj ništa što ne moraš. Možda kažeš nešto pogrešno. Ako moraš da pričaš, obraćaj se meni. Jasno stavi do znanja da se obraćaš meni.“
To je zvučalo zlokobno, ali on klimnu – i poče da razmišlja kako da ukrade dvokoren ako stvari pođu po zlu. Moraće da sazna da li to mesto noću čuvaju. Balver možda već zna. Taj čovečuljak kao da prikuplja podatke i ne trudeći se. Kada Perin pođe za njom unutra, Mišima ostade s konjima, izgledajući kao da oseća olakšanje zato što ne ide s njima. Šta li to znači? Da li nešto znači? Seanšani. Nakon svega nekoliko dana u njihovom društvu, počela su da mu se priviđaju skrivena značenja u svemu živom.
Zgrada je očigledno nekada bila konjušnica, ali sada je nešto sasvim drugo. Kameni pod je oriban tako da bi svaka domaćica bila zadovoljna, konja nije bilo, a težak miris nalik na metvicu nadvladao bi preostali miris konja i sena, sem ako je reč o njegovom ili Elijasovom nosu. Nekoliko pregradaka u prednjem delu bilo je napunjeno naslaganim drvenim sanducima, a u zadnjem delu pregraci su bili uklonjeni, izuzev onih koji su držali potkrovlje. Tamo su sada muškarci i žene radili, neki za stolovima služeći se avanima i tučcima, ili sitima, dok su drugi pažljivo motrili na ravne tiganje postavljene preko metalnih nogara iznad gorionika sa ugljenom, služeći se mašicama da okreću nešto što je ličilo na korenje.
Jedan vitak mladić u košulji spusti punačku jutanu vreću u jedan sanduk, pa se pokloni Tajli duboko kao onaj pisar, tako da mu telo beše vodoravno s podom. Ispravi se tek kada ona progovori.
„General-barjaktarka Kirgan. Ako je moguće, htela bih da razgovaram sa onim ko je zadužen za sve ovo.“ Glas joj beše znatno drugačiji nego kada je razgovarala s pisarom, nimalo otresit.