Dok je silazio iz sedla, Kairhijenjani i Tairenci gurali su se oko njega pokušavajući da mu pomognu, što mu nije trebalo. Izvukao je nož iz korica za pojasom, ali Kamaila mu ga je uzela i vešto obrezala strelu, kako bi mogla da je odlomi tačno iznad njegove mišice. Na to mu bol sevnu kroz čitavu ruku. Njoj izgleda nije smetalo da krvari prste, pa je samo iz rukava izvukla čipkanu maramicu, bleđe zelenu nego što je za Kairhijenjane uobičajeno, i obrisala ih, nakon čega je pregledala ostatak strele koji mu je štrcao iz ruke kako bi se uverila da nema iverja.
I general-barjaktarka je sjahala sa svog riđana, mršteći se. „Moj lorde, pogled mi je spušten zbog toga što si povređen. Čula sam da je u poslednje vreme sve više zločina – paljevina, pljačkaša koji ubijaju kada nema potrebe, ubistava počinjenih iz svima neznanih razloga. Trebalo je da te bolje štitim.“
„Stisni zube, milostivi“, reče Barmanes, vezujući kožnu vrpcu odmah iznad glave strele. „Jesi li spreman, moj lorde?“ Perin stisnu zube i klimnu, a Barmanes odsečno izvuče ostatak okrvavljenog strelišta. Perin se jedva suzdrža da ne zastenje.
„Pogled ti nije spušten“, promuklo odgovori. Šta god da je to značilo. Sudeći po tome kako je to izgovorila, nije ništa dobro. „Niko ti nije tražio da mene paziš kao da sam novorođenče. Svakako da ja nisam.“ Niejld se progura kroz gomilu oko Perina već dižući ruke, ali Perin mu mahnu da odstupi. „Ne ovde, čoveče. Ljudi će videti.“ Narod na ulici je naposletku primetio šta se desilo i počeo da se prikuplja kako bi posmatrao razvoj događaja, uzbuđeno žagoreći. „On može ovo da Izleči tako da se i ne zna da sam bio povređen“, objasni, dižući ruku da vidi u kakvom je stanju. Lecnu se. To nije bila pametna zamisao.
„Dopustićeš mu da koristi Jednu moć na tebi?“, s nevericom upita Tajli.
„Da bih se otarasio rupe u ruci i raseka preko grudi? Čim odemo negde gde pola grada neće zuriti u nas. Zar ti ne bi?“
Ona se naježi i opet učini onaj čudni potez rukom. Morače da je pita šta to znači.
Mišima im se pridruži, vodeči konja za uzde, lica krajnje ozbiljnog. „Dva čoveka s lukovima i tobolcima pali su sa onog krova“, tiho kaza, „ali nije ih pad ubio. Teško su pali na kaldrmu, ali gotovo da nije bilo krvi. Mislim da su popili otrov kada su videli da im nije pošlo za rukom da te ubiju.“
„To nema nikakvog smisla“, promrmlja Perin.
„Ako će ljudi radije da se ubiju nego da izveste o neuspehu“, ozbiljno mu kaza Tajli, „to znači da imaš moćne neprijatelje.“
Moćne neprijatelje? Masema bi vrlo verovatno voleo da ga vidi mrtvog, ali nema nade da se Masemin uticaj pruža toliko daleko. „Svi neprijatelji koje imam veoma su daleko i ne znaju gde sam.“ Tajli i Mišima saglasiše se da on svakako zna najbolje, ali delovali su sumnjičavo. Mada, tu su uvek Izgubljeni. Neki od njih su i ranije pokušali da ga ubiju. Drugi su pokušavali da ga iskoriste. Mada, on ne bi baš da pominje Izgubljene. Ruka ga je bolela, kao i posekotina po grudima. „Hajde da nađemo neku gostionicu u kojoj mogu da iznajmim sobu.“ Pedeset jedan čvor. Koliko još? Svetlosti, koliko još?
13
Opsada
„Odbijte ih!“, viknu Elejna. Vatrenjak pokuša da zaigra, nestrpljiv zbog toga što je stišnjen u uzanoj kaldrmisanoj ulici, sa ostalim konjima i ženama koje su se gurale oko njega, ali ona čvrstom rukom zauzda crnog škopca. Birgita je uporno zahtevala da ona ostane duboko u pozadini. Zahtevala! Kao da je ona neka budala bez mozga! „Odbijte ih, plamen vas spalio!“
Naravno, niko od stotina ljudi na širokom šetalištu iza grudobrana na gradskom bedemu, sazdanom od sivog kamena prošaranog belim venama i pedeset stopa visokom, nije obraćao ni najmanje pažnje na nju. Malo je verovatno da su je uopšte i čuli. Usred sopstvene vike, psovki i jauka, zveketa čelika koji je odzvanjao niz široku ulicu koja je vodila duž zida, svi ti ljudi su se znojili i ubijali jedni druge mačevima, kopljima ili halebardama pod podnevnim suncem koje je lebdelo na tek gdegde vedrom nebu. Borba je zahvatala negde oko dve stotine koraka zida i tri visoke okrugle kule s kojih su leteli barjaci sa andorskim belim lavom, a pretilo je da će zahvatiti još dve kule, mada je – hvala Svetlosti – izgledalo da su sve i dalje sigurne. Ljudi su boli, sekli i klali, a koliko je mogla da vidi – niko se nije povlačio niti davao milost. Strelci sa samostrelima u crvenim kaputima povrh kula učestvovali su u ubijanju, ali kada se samostrel odapne, potrebno je vreme da se pripremi za sledeči hitac, a strelaca je bilo premalo da bi preokrenuli bitku. Oni su tamo gore bili jedini gardisti. Ostali su bili plaćenici. Izuzev Birgite.
S te blizine, veza je omogućavala Elejni da pogledom lako pronađe svoju Zaštitnicu, čija se zamršeno upletena zlatna kika njihala dokc je hrabrila svoje vojnike, pokazujući lukom gde su pojačanja neophodna. U kratkom crvenom kaputu belog okovratnika i širokim nebo-plavim čakširama udenutim u čizme, na čitavom zidu jedino ona nije nosila nikakav oklop. Uporno je tražila da Elejna obuče jednostavnu sivu odeću kako ne bi privukla neprijateljsku pažnju i osujetila bilo kakav pokušaj da je zarobe ili ubiju – neki od tih ljudi gore imali su samostrele ili kratke lukove na ramenima, a za one koji nisu bili u prvim borbenim redovima razdaljina od pedeset koraka nije ništa – ali četiri zlatna čvora na njenom ramenu, koji označavaju čin, činili su Birgitu metom za sve Arimiline ljude koji imaju oči da vide. Bar nije u onoj gužvi. Bar...
Elejni stade dah kada jedan vižljasti čovek u oklopnom prsniku i s kupastim čeličnim kalpakom pokuša da mačem proburazi Birgitu, ali zlatokosa žena se mirno izmače – kroz vezu je osećala da je Birgita uzbuđena tek kao da naporno jaše, ne više od toga – i odalami ga lukom po glavi, tako da ovaj odlete s grudobrana. Taman stiže da vrisne pre nego što pade na kaldrmu uz mučan tup zvuk. On nije bio jedini leš koji je krasio ulicu. Birgita je kazala da te ljudi neće slediti ako ne znaju da si i ti spreman da se suočiš sa istim opasnostima i teškoćama kao i oni, ali ako pogine zbog te muške gluposti...
Elejna nije ni shvatila da je poterala Vatrenjaka napred sve dok Kaseila ne zgrabi konja za oglav. „Nisam budala, gardistkinjo poručnice“, ledeno joj reče. „Nemam namere da prilazim bliže dok ne bude... bezbedno.“
Arafeljanka skide ruku sa oglava kao opečena, a lice joj se ukoči iza vizira njenog uglačanog kupastog kalpaka. Elejna smesta zažali zbog tog ispada – Kaseila samo radi svoj posao – ali i dalje je osećala ledeni bes. Neće se izviniti. A onda je preplavi osećaj stida kada shvati da se duri. Krv i krvavi pepeo, ali ima trenutaka kada joj dođe da išamara Randa zbog toga što joj je napravio tu decu. U poslednje vreme, ne zna koliko će joj se skokovito osećanja menjati iz trenutka u trenutak. Ali da skaču – skaču.
„Ako se ovo dešava kada je žena bremenita“, kaza Avijenda, nameštajući tamni šal prebačen preko svojih ruku, „mislim da onda nikada neću rađati decu.“ Zbog visokog sedla na njenoj mrkoj kobili široke aijelske suknje podigle su se dovoljno visoko da su joj se noge u čarapama videle sve do kolena, ali ni po čemu nije pokazivala da joj to smeta. Izgledala je kao da je rođena u sedlu pošto je kobila mirno stajala. Ali Magin, Različak na Starom jeziku, i jeste bila krotka i mirna kobila, koja teži gojaznosti. Srećom pa se Avijenda ne razume u konje, te to nije shvatila.
Elejna se osvrnu kada začu prigušeni smeh. Njene telohraniteljke, svih dvadeset ijedna koje su joj tog jutra dodeljene, računajući i Kaseilu, u uglačanim oklopnim prsnicima i kalpacima, bile su bezizražajnih lica – zapravo, previše bezizražajnih; nema nikakve sumnje da se sve smeju u sebi – ali četiri Srodnice koje su stajale iza njih ćućorile su držeći ruke preko usta. Alisa, jedna žena obično veoma prijatnog lica, pomalo proseda, primeti njen pogled – pa, streljanje pogledom – i upadljivo prevrnu očima, a ostale se na to ponovo zasmejaše. Kaiden, punačka lepuškasta Domanka, toliko se smejala da je morala da se uhvati za Kumiko, mada je i zdepasta proseda žena izgleda imala poteškoća da stoji. Razdraženost obuze Elejnu. Ne zbog smeha – dobro, pomalo zbog smeha – i svakako ne na Srodnice. Bar ne mnogo. One su neprocenjive.