„Da, jeste vreme“, odgovori. Kad bi samo mogla da povrati vlast nad svojim osećanjima! I Birgiti bi bilo drago zbog toga. I njoj su se obrazi crveneli, od odjeka Elejninog stida. Nimalo se nisu slagali s namrštenim izrazom koji je nosila na licu dok je žurno uvodila Elejnu u kulu.
Vatrenjak, Magin i ostali konji strpljivo su stajali i čekali tamo gde su im uzde puštene, baš kao što je Elejna i očekivala. Čak je i Magin bila dobro uvežbana. Dok Alisa i ostale Srodnice nisu izašle iz jedne uže ulice, bile su potpuno same. Nigde na vidiku nije bilo ni taljiga ni kola. Sva su vrata bila čvrsto zatvorena, a na svim prozorima namaknute zavese, mada je lako moguće da iza njih zapravo nema nikoga. Većina ljudi ima dovoljno pameti da pobegne čim primeti i nagoveštaj da na stotine ljudi samo što ne počnu da vitlaju mačevima u njihovoj blizini. Jedna zavesa se mrdnu; lice neke žene na tren se pojavi u prozoru, pa nestade. Drugi nalaze neko jezivo zadovoljstvo u tome da sve to posmatraju.
Tiho razgovarajući, četiri Srodnice zauzeše svoja mesta tamo gde su pre više sati otvorile kapiju. Pogledaše leševe na ulici i odmahnuše glavama, ali to nisu bili prvi mrtvaci koje su u životu videle. Nijednoj od njih ne bi bilo dozvoljeno da bude iskušana za Prihvaćenu, ali bile su spokojne, samouverene i dostojanstvene kao sestre, iako im je kiša oblivala kose i haljine. Kada su saznale za Egvenine namere za Srodnice – da budu povezane s Kulom i da se Aes Sedai među njih povlače iz službe – počele su malo manje da strahuju za svoju budućnost, naročito kada su saznale da će njihovo Pravilo ostati da važi i da će nekadašnje Aes Sedai takođe morati da ga poštuju. Nisu sve verovale u to – za poslednjih mesec dana njih sedam je pobeglo ne ostavivši ni poruku – ali većina jeste verovala i to im je ulivalo snagu. To što imaju posla vratilo im je ponos. Elejna nije ni shvatala da im je ponos povređen sve dok one nisu prestale da sebe gledaju kao izbeglice koje su u potpunosti zavisne od nje. Sada se drže uspravnije. Na licima im više nema brige. Ali, nažalost, više nisu onako spremne da se potčinjavaju sestrama. Mada je to i ranije počelo. Nekada su smatrale Aes Sedai nečim uzvišenijim od običnih smrtnica, ali sablaznile su se kada su shvatile da šal nijednu ženu ne čini nečim višim nego što je bez njega.
Alisa pogleda Elejnu, pa na tren stisnu usne i nepotrebno namesti smeđe suknje. Ona se zalagala za to da Elejni bude zabranjeno – zabranjeno – da tu dođe. A Birgita skoro da joj je popustila! Alisa je jaka žena. „Kapetan-generale, jeste li spremni za nas?“, upita.
„Jesmo“, odgovori Elejna, ali Alisa sačeka da Birgita klimne pre nego što se poveza sa ostale tri Srodnice. Izuzev onog jednog kratkog pogleda, na Elejnu nije trebalo da obraća pažnju. Zaista, Ninaeva nije trebalo ni da pokušava da ih „natera da nađu petlju“, kako je ona to kazala. Kada se opet bude dokopala Ninaeve, ima da ozbiljno popriča s tom ženom.
Dobro poznati uspravni rasek pojavi se i kao da se okrenu i pretvori u pogled na dvorište glavne konjušnice u palati – rupa u vazduhu bezmalo četiri sa četiri koraka velika, ali pogled kroz taj otvor, na visoka zasvođena vrata jedne od belih mermernih konjušnica, bio je malčice pomeren u stranu u odnosu na ono što je očekivala. Kada projaha i dospe na kišom obliveno dvorište, vide zašto. Još jedna kapija je bila otvorena, premda neznatno manja. Ako čovek pokuša da otvori kapiju tamo gde jedna već postoji, njegova će biti pomerena tek toliko da se dve kapije ne dodiruju, mada će procep između njih biti tanji od oštrice brijača. Kroz tu drugu kapiju dvored konjanika kao da je dolazio pravo iz spoljnog zida dvorišta konjušnice i savijao se kako bi izašao iz dvorišta kroz širom otvorene kapije okovane gvožđem. Neki su nosili uglačane kalpake i oklopne prsluke ili oklope koji su se sastojali od verižnjača ojačanih čeličnim pločama, ali svi do jednog su bili u crvenim kaputima belih okovratnika kakve nosi Kraljičina garda. Jedan visoki čovek širokih pleća, s dva zlatna čvora na levom ramenu crvenog kaputa, stajao je na kiši i gledao ih, s kalpakom ispod ruke pritisnutim uz bok.
„E ovo je dobrodošao prizor“, promrmlja Birgita. Male skupine Srodnica tragale su po unutrašnjosti zemlje pokušavajući da nađu bilo koga ko bi došao da podrži Elejnu, ali su to opasna posla. Za sada su Srodnice donele vesti o desetinama i desetinama skupina koje pokušavaju da stignu do grada, ali pošlo im je za rukom da pronađu tek pet družina, koje su u zbiru davale manje od hiljadu ljudi. Raširio se glas o tome koliko Arimila ima ljudstva oko grada, tako da se ljudi koji podržavaju Trakande pomalo pribojavaju toga da će ih pronaći – i toga ko bi mogao da ih pronađe.
Čim se Elejna i ostale pojaviše, pritrčaše u crveno odeveni konjušari s belim lavom na levom ramenu. Jedan žgoljavi krezubi čovek, s tek rubom sede kose oko glave, uhvati Vatrenjaka za oglav dok jedna vitka proseda žena pridrža Elejni stremen da sjaše. Ne obraćajući pažnju na pljusak, ona pođe ka visokom čoveku, svakim korakom pljuskajući po vodi. Kosa mu je sva slepljena padala preko lica, ali videla je da je mlad, dobrano mlađi od srednjih godina.
„Svetlost te obasjala, poručnice“, kaza mu. „Kako se zoveš? Koliko si ljudi doveo? I odakle?“ Kroz taj manji otvor videla je povorku konjanika kako se van njenog vidokruga pruža među visokim drvećem. Kad god bi dvojica projahala, na kraju povorke pojavila bi se još dvojica. Da joj je neko rekao, ne bi poverovala da je igde ostalo toliko gardista.
„Čarlz Gajbon, kraljice moja“, odgovori on i pade na koleno, pritiskajući pesnicu u oklopnoj rukavici o kamen kojim je dvorište bilo popločano. „Kapetan Kindlin iz Aringila dao mi je dozvolu da pokušam da stignem do Kaemlina. To je bilo nakon što smo saznali da su gospa Nijana i ostali pobegli.“
Elejna se nasmeja. „Ustani, čoveče. Ustani. Još nisam kraljica.“ Aringil? Tamo nikada nije bilo tako mnogo gardista.
„Kako kažeš, moja gospo“, odgovori on i ustajući pokloni se kako je doličnije pred kćeri naslednicom.
„Možemo li da nastavimo ovo unutra?" razdraženo upita Birgita. Gajbon pogleda njen kaput sa zlatnim prugama na krajevima rukava i čvorovima koji označavaju njen čin i pozdravi je, a ona na to odgovori brzim dodirom pesnice preko nedara. Ako se iznenadio što je zatekao ženu kao kapetan-generala, bio je dovoljno pametan da to ne pokaže. „Mokra sam do gole kože, a i ti si, Elejna.“ Avijenda je bila odmah iza nje, šala obmotanog oko glave, i sada kada joj je bela bluza bila mokra i priljubljena uz telo, a tamna suknja natopljena vodom i teška – reklo bi se da više nije onako srećna zbog kiše. Gardistkinje su vodile svoje konje prema jednoj konjušnici, izuzev onih osam koje će ostati sa Elejnom dok im ne stigne smena. Gajbon ni na njih nije ništa rekao. Veoma pametan čovek.
Elejna dozvoli da je odvuku do jednostavne kolonade koja je vodila ka ulazu u palatu. Gardistkinje su je čak i tu okruživale, četiri napred a četiri iza nje, tako da se osećala kao zatvorenica. Ali usprotivila se kada su se sklonile od kiše. Želela je da zna. Opet pokuša da prigrli saidar – bilo bi lako pomoću Moći ukloniti vlagu iz odeće – ali Izvor joj opet izmače. Avijenda nije znala to tkanje, tako da su morale da stoje tu dok je voda kapljala s njih. Podne svetiljke od jednostavnog kovanog gvožđa poredane uza zidove još nisu bile upaljene, a pošto je napolju padala kiša, tu je bilo mračno. Gajbon prstima nekako namesti kosu. Svetlosti, skoro da je prelep! U zelenkasto-smeđim očima videlo mu se da je umoran, ali lice kao da mu je bilo stvoreno za smešenje – samo što je izgledao kao da se predugo nije nasmešio.
„Kapetan Kindlin mi je kazao da mogu pokušati da pronađem ljude koje je Gebril otpustio iz službe, moja gospo, a oni su počeli da mi pristupaju u velikom broju, čim sam to razglasio. Iznenadila bi se koliko njih je strpalo svoju uniformu u kovčeg, čekajući dan kada će im ponovo zatrebati. A priličan broj njih je sa sobom odneo svoje oklope, što strogo govoreći nisu smeli, ali drago mi je što jesu. Kada sam čuo za opsadu, uplašio sam se da sam predugo čekao. Razmišljao sam da pokušam da se probijem do jedne od gradskih kapija, kada me je gazdarica Zigejn sa ostalima pronašla.“ Lice mu poprimi zbunjen izraz. „Veoma se uznemirila kada sam je nazvao Aes Sedai, ali to što nas je ovamo dovelo mora da je Jedna moć.“