Riejna opet uzdahnu, i to duboko. Željno je iščekivala svoj obećani povratak u Belu kulu i polazničku belu odeću – znala je da kaže kako zavidi Kirstiejn i Zarji – pošto silno želi da pristupi Zelenom ađahu, ali Elejna je sumnjala da će se to dogoditi. Riejna je blaga i zapravo mekog srca, a Elejna nikada nije upoznala nijednu Zelenu za koju bi se to moglo reći. Čak i one koje su na prvi pogled delovale površno ili krhko bile su ledene čelične srži.
Ispred njih je Vandena izašla iz jednog poprečnog hodnika kao da lebdi – vitka, sedokosa i skladna u tamnosivoj vunenoj haljini s tamnosmeđim obrubom – pa krenula u istom smeru u kom su se one zaputile, očigledno ih ne primećujući. Ona je Zelena i tvrda kao glava čekića. Džaem, njen Zaštitnik, hodao je pored nje, glave povijene kako bi tiho razgovarao s njom, povremeno provlačeći prste kroz proređenu sedu kosu. Sav čvornovat i toliko vitak da mu je tamnozeleni kaput labavo visio na telu, bio je star, ali svakim delićem svog bića tvrd koliko i ona, stari koren o koji se sekire tupe. Kirstiejn i Zarja, obe u jednostavnim belim polazničkim haljinama, krotko su ih sledile šaka sklopljenih ispred sebe. Jedna je bila bleda kao Kairhijenjanka, a druga niska i vitka. Za pobegulje kojima je pošlo za rukom ono što je malo njih uspelo, da godinama budu slobodne od Bele kule, u Kirstejninom slučaju preko tri stotine godina, neverovatno lako su se vratile u uloge polaznica. Mada, Pravilo Srodnica jeste mešavina pravila kojima se upravljaju polaznice i onih po kojima žive Prihvaćene. Možda su za njih bele vunene haljine i gubitak slobode da dolaze i odlaze kad god hoće jedine prave promene, mada su Srodnice u izvesnoj meri upravljale tim poslednjim.
„Veoma mi je drago što ima one dve da joj zaokupljaju pažnju“, promrmlja Riejna kao da saoseća s njom. U očima joj se videlo da oseća bol i zabrinutost. „Dobro je što žali za svojom sestrom, ali bojim se da bi bez Kirstiejn i Zarje postala opsednuta Adeleasinom smrću. Možda to svejedno i postane. Ubeđena sam da je ta haljina koju nosi nekada pripadala njenoj sestri. Pokušala sam da je utešim – imam iskustva kada je reč o pomaganju ljudima da se izbore sa žalošću; bila sam seoska Mudra žena, a i pre mnogo godina nosila sam crveni pojas u Ebou Daru – ali ona nije htela ni dve reči da progovori sa mnom.“
Zapravo, Vandena sada nosi samo odeću svoje mrtve sestre, kao i Adeleasin cvetni miris. Elejni se povremeno činilo da Vandena pokušava da postane Adeleas, da ponudi sebe u zamenu za oživljavanje svoje sestre. Kako čovek da krivi nekoga zbog toga što je postao opsednut otkrivanjem sestrinog ubice? Mada tek šačica ljudi zna šta ona to zapravo radi. Svi ostali misle isto što i Riejna, da je potpuno obuzeta obučavanjem Kirstiejn i Zarje, kao i početkom njihovog kažnjavanja zbog toga što su pobegle. Naravno, Vandena radi i jedno i drugo – i to s voljom, ali sve je to zapravo samo pokriće za njen pravi cilj.
Elejna ne gledajući pruži ruku i Avijenda je sačeka svojom da je prihvati i stisne, pružajući joj utehu. Ona odgovori na stisak ne mogavši ni da zamisli bol koji bi osetila kada bi izgubila Avijendu. Brzo se pogledaše i u Avijendinim očima vide odraz svojih osećanja. Zar je zaista nekada mislila da su aijelska lica kao od kamena i bezizražajna?
„Kao što kažeš, Riejna, ima Kirstiejn i Zarju da joj zaokupljaju pažnju.“ Riejna nije među šačicom onih koji znaju istinu. „Svako od nas žali na svoj način. Vandena će negde usput naći utehu.“
Kada bude otkrila ko je ubio Adeleas, ili se bar tako nada. Ako to ne uspe da joj makar malo umanji bol... Pa, o tom potom. Za sada, mora da pusti Vandenu da radi kako hoće. Naročito pošto nema sumnje da bi Zelena prenebregla svaki pokušaj da je neko obuzda. To je više nego razdražujuće; to je izluđujuće. Mora da gleda Vandenu kako se uništava, a i još gore od toga – da to iskorišćava. To što nema nikakvog drugog izbora ne čini to nimalo podnošljivijim.
Kada Vandena i njeni pratioci skrenuše u drugi hodnik, iz jednog bočnog prolaza tačno ispred Elejne pojavi se Rina Harfor – jedna stamena tiha žena s prosedom punđom navrh glave i kraljevski dostojanstvenim držanjem, a njena je svečana skerletna lenta s belim lavom Andora izgledala kao sveže ispeglana, baš kao i uvek. Elejna nju nikada nije videla a da joj svaka dlaka nije na mestu, niti makar malo umornu nakon dugog dana provedenog u nadziranju svakodnevnih poslova u palati. A i više od toga. Njeno okruglo lice je iz nekog razloga delovalo zbunjeno, ali kada ugleda Elejnu, lice joj smesta poprimi izraz zabrinutosti. „Ma, moja gospo, pa ti si gola voda“, zgranuto reče padajući u naklon. „Moraš odmah da skineš te mokre stvari.“
„Hvala ti, gazdarice Harfor“, procedi Elejna kroz zube. „Nisam primetila.“
Smesta zažali zbog svog ispada – glavna sobarica joj je verna kao što je bila njenoj majci – ali sve je još pogoršalo to što gazdarica Harfor nije ni trepnula na to što je ona prasnula. Promene raspoloženja Elejne Trakand više nisu povod za iznenađenje.
„Milostiva, prošetaću se s tobom ako mogu“, samo smireno kaza ona i stade pored Elejne. Jedna mlada pegava služavka, koja je nosila kotaricu složenih posteljina, poče da pada u naklon pred njima – samo za dlaku više okrenut Elejni nego prvoj sobarici – ali Rina joj samo odsečno pokaza rukom i devojka odjuri i pre nego što je povila kolena. Možda to beše samo da ih ne bi čula. Rina nije prestajala da priča. „Tri najamnička kapetana zahtevaju da se sastanu s tobom. Smestila sam ih u Plavu sobu za prijem i kazala slugama da paze da ne bi nekakve vredne sitnice slučajno završile u njihovim džepovima. Mada, ispostavilo se da to nisam morala. Kejrejn Sedai i Sarejta Sedai pojavile su se ubrzo nakon toga i sele da prave kapetanima društvo. I kapetan Melar je s njima.“
Elejna se namršti. Melar. Pokušavala je da mu nalazi posla da ne bi pravio gluposti, ali nekako je umeo da se pojavljuje u vreme i na mestu kada ona najmanje želi da ga vidi. Kad je već kod toga, isto to važi i za Kejrejn i Sarejtu. Jedna od njih mora da je ubica iz Crnog ađaha. Sem ako to nije Merilila, a ona je izgleda van njihovog dohvata. Rina zna za to. Bio bi zločin da ju je držala u neznanju. Ona svuda ima oči, koje bi mogle da primete neki važan trag. „Gazdarice Harfor, šta plaćenici hoće?“
„Verovatno više para“, procedi Birgita kroz zube i zamahnu nezapetim lukom kao palicom.
„Najverovatnije“, saglasi se Rina, „ali nisu hteli meni da kažu.“ Usne joj se na tren neznatno stisnuše. Ništa više od toga, ali izgleda da je plaćenicima pošlo za rukom da je uvrede. Ako su toliko glupi da ne uviđaju kako je ona nešto više od malo uticajnije služavke, onda su zaista nedotupavni.
„Je li se Dijelin vratila?“, upita Elejna, a kada glavna sobarica odgovori odrečno, dodade: „Onda ću se sastati s tim najamnicima čim se presvučeni.“ Bolje da ih skine s vrata.
Zamakavši za ugao, nađe se licem u lice s dve vetrotragačice i jedva se suzdrža da ne uzdahne. Pripadnice Morskog naroda bile su poslednji ljudi na zemnome šaru na koje je u tom trenutku želela da naleti. Visoka, tamnoputa i bosonoga, odevena u crvene svilene čakšire i plavu svilenu bluzu, sa zelenim svilenim pojasom zavezanim u zamršen čvor, Čanel din Seran Bela Ajkula prikladno je imenovana. Elejna nije imala predstave kako bela ajkula izgleda – možda je to neko malo stvorenje – ali Čaneline krupne oči priličile su nekoj žestokoj grabljivici, naročito kada gleda Avijendu. Tu ima zle krvi. Čanel tetoviranom šakom diže zlatnu rešetkastu mirisnu kutiju što joj je visila o lancu oko vrata, i ona duboko udahnu oštar ljutkast miris, kao da hoće da njime prikrije nekakav ogavan zadah. Ali Avijenda se na to naglas zasmeja, zbog čega se Čaneline pune usne stisnuše tako da postaše tanke. Mada, bolje je reći – tanje. Toliko su pune da tanke nikako ne mogu da budu.