Tako sam dospio do ugodnog stanja površne misli što se ne grči, ne sudara sama sa sobom, već klizi po kori stvari, nalazeći laka rješenja koja ništa ne rješavaju. To i nije razmišljanje, već sanjarenje misli, baškarenje, prijatna lijenost mozga, a ništa nije bilo korisnije u tom času. Ne, ništa nisam zaboravio od onog što je najveća muka moga života, utroba ga je moja nosila, kao kamen, krv ga je vukla na svojim dugim putevima, kao otrov, čučalo je u vijugama moga mozga, kao polip. Ali se smirilo toga trenutka, kao teška bolest, nastupilo je olakšanje, pa izgleda da je nema. To kratko odsustvo težine, to časovito oslobođenje od muke, baš zato što je kratko i trenutno, a sve je u meni to znalo, omogućilo je da vidim oko sebe stvari prisno i lijepo. Svoje mirno prisustvo u ovom prirodnom skladu osjećao sam gotovo kao sreću.
Hafiz Muhamed se vratio odnekud, pozdravio i otišao u svoju sobu. Dobar čovjek, mislio sam, još obuzet srećom svoga plitkog saživljavanja i pojednostavljenog mišljenja, izgleda kao da je život nepravedan prema njemu, ali to je samo predrasuda, život je život, jedan kao drugi, svako traži zadovoljstvo, a nevolje dolaze same. Njegovo zadovoljstvo su knjige, kao drugima ljubav, njegova nevolja bolest, kao drugima siromaštvo, ili prognanstvo. Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje životne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema.
Sjetio sam se stihova Husein-efendije Mostarca, i izgovorio ih polako, sa zadovoljstvom koje ranije nisam osjećao. Čujem ih kao tihi šapat, bez prijetnje, bez tamnog prizvuka:
Gologlav i bosonog, pehlivan Šahin stade na konop, po kome samo povjetarac prolazi bez straha.
Šahin, soko, ne uplaši se opasnosti, pomenu Boga i prođe između dvije obale.
l sokolići, njegovi učenici, pređoše preko ponora.
Iznad vode, na kojoj je blještalo sunce, izgledali su kao biser nanizan na tankom koncu.
Duboka provalija ispod njih, daleko nebo iznad njih.
A oni na nesigurnom pehlivanskom konopu, na opasnom životnom putu.
Dobro je odgovarala mome tadašnjem osjećanju sudbine ta slika čovjeka usamljenog ali hrabrog na teškoj životnoj stazi. Da sam bio u drugom raspoloženju, moglo bi da me potrese nenadanje i osuđenost na mukotrpan hod, ali mi se tada činilo kao razumno mirenje, čak i kao prkos. Ne znam šta je dobri Husein-efendija zaista mislio, ali se meni činilo da se pomalo podsmijeva i sebi i drugim ljudima.
Hafiz Muhamed je izašao iz tekije i stao pored ograde nad rijekom. Lice mu je blijedo, uznemireno. Nije me ni pogledao. Je li bolestan?
- Kako se osjećaš danas?
- Ja. Ne znam. Rđavo.
Osjećam, ne voli me, ali mu ne zamjeram. I on korača po pehlivanskom konopu između dvije obale, onako kako zna. Ponekad pokušava da bude i dobar.
Upitao sam ga, smiješeći se, još u svom lijepom raspoloženju, spreman da sve razumijem, spreman da budem zahvalan:
- Reci mi pravo, znao si šta hoće kadijina žena, i zato si mene poslao?
- Kakva kadijina žena?
- Jedan je kadija u gradu. I jedna kadijina žena. Hasanova sestra.
Naljutio se, gotovo zgađen. Nisam navikao da ga vidim takvog.
- Ne pominji ih zajedno, molim te!
- Onda, znao si. A nisi htio da se miješaš. Je li tako?
- Ostavi to đubre, ako boga znaš! Mislio sam da ti pomognem, eto zašto nisam otišao. Ali ne pominji ih sad.
- Zašto?
- Zar ništa nisi saznao?
- Nisam.
- Onda ja moram da ti kažem.
Po mutnom glasu, po muci prisiljavanja da mi gleda u lice, po nemirnim rukama što su se neprestano skrivale u duboke džepove i opet se izvlačile, po svemu što kod njega nikad nisam vidio pa je izgledao kao drugi čovjek, po strahu što me obuzeo, znao sam da je teško ono što ima da mi kaže.
Upitao sam, žureći da se utopim u crnu vodu:
- Za brata?
- Jest, za brata.
- Je li živ?
- Ubijen. Prije tri dana.
Ništa više nije mogao da kaže, niti sam ja pitao.
Pogledao sam u njega: plakao je, iskrivljenih usta, strahovito ružan. Znam da sam to zapazio, i znam da sam se čudio što plače. Ja nisam plakao. Nije mi čak bilo ni teško. Ono što je rekao planulo je kao oslepljujući bljesak, a onda je nastao mir.
Voda je žuborila spokojno.
Čuo sam pticu u granju.
Eto, svršeno je, mislio sam.
Osjetio sam olakšanje: svršeno je.
- Tako - rekao sam - znači, tako. Iznad vode na kojoj blješti zlatno sunce.
- Smiri se - govorio je hafiz Muhamed užasnuto, misleći da sam poremetio umom - smiri se. Molićemo se Bogu za njega.
- Da. Jedino to možemo.
Nisam osjećao čak ni bol. Kao da se nešto otkinulo u meni i sad ga nema, to je sve. Sasvim je neobično što ga nema, sasvim nevjerovatno, sasvim nemoguće, ali je više boljelo dok je bilo.
Došao je i Mustafa, sigurno mu je hafiz Muhamed objasnio moju nesreću, donio je nešto u sahanu, sav razmekšan, još trapaviji nego obično.
- Treba da jedeš - nudio me, nastojeći da ne viče. - Od juče nisi ništa okusio.
Stavio je preda me, kao lijek, kao znak svoje nježnosti, jeo sam, ne znam šta, njih dvojica su gledali, jedan pored mene, jedan preda mnom, kao nesigurna straža od tuge.
I tada, između dva zalogaja, otkinuti dio počeo je da boli.
Prestao sam da jedem, zapanjen, i polako, polako ustao.
- Kuda ćeš? - upitao je hafiz Muhamed.
- Ne znam. Ne znam kuda ću.
- Nemoj nikud da ideš. Nemoj sad. Ostani sa mnom.
- Ne mogu da ostanem.
- Idi u svoju sobu. Plači ako možeš.
- Ne mogu da plačem.
Postepeno sam saznavao šta se desilo, i bol me potapao, kao da je tiha voda nadolazila, i dok je još bila do članaka, uznemireno sam mislio na strah pred sutrašnjim očajanjem.
A onda sam osjetio naglu navalu bijesa, kao da je brat-krivac stajao preda mnom. Tako ti i treba, siktala je u meni plačna ljutina, šta si tražio? šta si htio? Unesrećio si nas, glupi čovječe! Zašto?
Pa je i to prošlo, trajalo je samo tren, ali me pokrenulo.
S brda, iz ciganske mahale, zaglušno je udarao bubanj, u kratkim razmacima, i pištala zurna, neprekidno, bez predaha, još od jutros, od sinoć, oduvijek, strašno đurđevsko ludilo sručuje se na kasabu kao prkos, kao prijetnja. Slušam i drhtim, bije negdje veliki timpan na uzbunu, zove one kojih nema, svu mrtvu braću pod zemljom i nad zemljom. Neko je ostao živ, i zove.
Zove uzalud.
U meni još misli nema, ni suza, ni pravca. Nikud ne treba da idem, a idem, negdje je ostao trag mrtvog Haruna.
Ispod malog kamenog mosta tekla je moja rijeka, preko nje je mrtva zemlja. Nikad ga nisam prešao, osim pogledom, tu se završavala čaršija, i kasaba, i život, a počinjao kratak put prema tvrđavi.
Brat je ovuda otišao, i nije se vratio.
Otada sam često u mislima prelazio od kamenog mosta do teških hrastovih vrata što prekidaju posivjele zidine. U tim zamišljenim dolascima hodao sam kao u snu, put je uvijek bio pust, oslobođen za moj pohod, i u mislima mučan, da bih mogao lakše da prođem. Kapija je cilj svega, put vodi odastvud samo do nje, ona je smisao kobi, slavoluk smrti. Vidio sam je u mislima, u snu, u strahu, osjećao njeno mračno dozivanje i neutoljivu glad. Okretao sam se i bježao, a ona me gledala u potiljak, mamila, čekala. Kao pomrčina, kao ponor, kao rješenje. Iza nje tajna, ili ništa. Tu počinju i završavaju pitanja, za žive počinju, za mrtve završavaju.
Prvi put stvarno prolazim sokakom mojih dugih noćnih mučenja, odavno nesiguran za susret s njim. I zaista je pust, kao što sam zamišljao i želio, onda, sad mi je svejedno, čak bih volio da nije ovako prazan, kao groblje. Gleda me tmurno, namrgođen, zloban, kao da kaže: ipak si došao! Obespokojava taj prolaz u ništa, ubija i ono malo žalosne hrabrosti što se zove svejedno. Htio bih da ne gledam, kako bih umanjio uznemirenost i drhat svega u meni, ali sve vidim, i neprijateljstvo pustog sokaka, i strašna vrata pred tajnom, i oči skrivenog stražara na malom otvoru kapije. Te oči nisam vidio u mislima, onda, kad je trebalo da dođem, postojala je samo kapija i sokak do nje, konop do druge obale.