Prihvatio me pod ruku, da mi pomogne.
- Ne treba - oslobodio sam ruku. - Idi u džamiju, ljudi čekaju.
Zastao je, kao postiđen, i turobno me pogledao.
- Nemoj izlaziti iz tekije dan-dva.
- Ti si vidio sve?
- Vidio sam.
- Zašto su me napali?
- Ne znam.
- Napisaću tužbu.
- Ostavi to, šejh Ahmede.
- Ne mogu da ostavim. Stidio bih se pred samim sobom.
- Ostavi, zaboravi.
Ne gleda mi u oči, moli, kao da nešto zna.
- Zašto mi to govoriš?
Ćutao je, sklonivši pogled, ne znajući šta da kaže, ako je strah, ili ne želeći, ako nešto zna, ili se kajući što je išta govorio, ako se sjetio da ga se ne tiče. Bože, šta smo od njega učinili.
Zbog njega sam sakrio strah i slabost, zbog njega sam htio da pođem u džamiju krvav, zbog njega sam rekao da ću napisati tužbu. Želio sam da budem uspravan, pred ovim mladim čovjekom s kojim su me vezivale čudne veze. Požalio me, prvi put. A mislio sam da me mrzi.
- Idi - rekao sam, gledajući kako mu se u obraze brzo vratila boja. - Idi sad.
Bilo je prirodnije da me izbezumi strah od nevjerovatnog događaja, ali sam, čudom, bez loma preturio prvi trenutak, i noseći u sebi sve, uspio da ga potisnem nekud u stranu, nekud u dubinu, potirući ga za ovaj čas. Strašno, govorilo je u meni naivno sjećanje, ali nije uspijevalo da oživi išta. Bio sam i ponosan što sam sakrio strah, i još me držalo to lijepo osjećanje hrabrosti, ne naročito sigurno, ali dovoljno da sve odgodim.
Dok su me Mustafa i hafaz Muhamed skidali i prali, zgranuti, prestrašeni, uzalud sam pokušavao da zaustavim drhtanje ruku i nogu, ali sam imao toliko snage da se ne stidim i ne bojim. Zapretana vatra nekoliko puta kao da je planula da se razgori, onaj strašni tutanj i strepnja su naglo oživjeli, ali sam uspio da opet sve vratim u ono što je bilo a još ne boli. Prošlo je, govorio sam sebi, ništa se nije desilo što bi trebalo suviše da me uznemiri, neka nije gore, neka se svrši na ovome. I žudno slušao njihove nevezane razgovore, Mustafino raspitivanje šta se to desilo, jer ništa nije mogao da razumije, i hafiz-Muhamedovo zaprepašteno huktanje, smenjivano nespretnim hrabrenjem, i ljutitim brečanjem na Mustafu, i prijetnjama nekome neodređenom, nepoznatom, kome je bilo ime oni. To njegovo mucavo negodovanje podržavalo je u meni nesiguran osjećaj uvrede koja mi je učinjena, i kad se Mula-Jusuf vratio iz džamije i stao kraj vrata, ćuteći, moja želja da nešto učinim postala je čvršća. Iskoristio sam je odmah, uplašen drugom željom, da ništa ne učinim. Napisao sam tužbu valijskom muli, i dao Jusufu da prepiše.
Kad sam legao, san mi nije htio na oči. Mučila me tužba, još je bila kod mene, bio sam neodlučan da li da je pošaljem ili iscijepam. Ako je bacim, sve će se svršiti na ovome. Ali onda će oživjeti sve što je skriveno, mogla bi se razbuktati prituljena vatra. Opet ću čuti tutanj od koga srce zamire. Ako pošaljem tužbu, sačuvaću uvjerenje da mogu da se branim, da mogu da optužujem. Potrebno mi je to vjerovanje.
Činilo mi se da nisam zaspao nijednog trenutka, a probudili su me nimalo pažljivi koraci u sobi, i svjetlo svijeće. Nada mnom je stajao čovjek pljosnata lica, što mi je donio muselimovu prijetnju. Drugi čovjek je držao svijeću, nepoznat.
- Šta tražite? - upitao sam uplašen, trgnut iz sna, zbunjen njihovom drskošću.
Nije žurio da odgovori, gledao me podsmješljivo, radoznalo, kao i ono veče, i lukavo prijateljski, kao da samo on i ja znamo neku šalu koja nas zbližava i daje nam priliku da budemo veseli a da ništa ne kažemo. Drugi me osvjetljavao u postelji, kao odalisku.
- Nije me poslušao - rekao je čovjek veselo. - A opomenuo sam ga.
Uzeo je svijeću i počeo da razgleda sobu, da zaviruje u knjige. Mislio sam da će ih nemarno bacati, ali on je sve pažljivo vraćao na mjesto.
- Šta tražiš? - upitao sam uznemiren, željan da saznam. - Ko vas je pustio? Kako se usuđujete da uđete u tekiju!
Glas mi je vrlo tih i vrlo nesiguran.
Pogledao me začuđeno, ništa ne odgovorivši.
Našao je tužbu i pročitao, mašući glavom.
- Što će ti ovo? - upitao je iznenađen. I sam odgovorio:
- Tvoja stvar.
I tužbu stavio u džep.
A kad sam se opet pobunio i rekao da ću se žaliti muftiji, sažaljivo me pogledao i odmahnuo rukom, kao da mu je dosadno da se objašnjava s naivnim čovjekom.
- Tvoja stvar - ponovio je. - Hajde, obuci se.
Učinilo mi se da nisam dobro čuo.
- Jesi li rekao da se obučem?
- Rekao sam. A možeš i tako, ako hoćeš. I požuri, ne pravi neprilike ni meni ni sebi.
- Dobro, poći ću. Ali neko će ovo platiti.
- Tako je najbolje. A neko uvijek plati.
- Kuda me vodite?
- Ah, kuda te vodimo!
- Šta ću reći dervišima? Kada ću se vratiti?
- Ništa nećeš reći. A vratićeš se odmah. Ili nikad.
Nije to gruba šala, već otvorena riječ o stvarnim mogućnostima.
Hafiz Muhamed je ušao u sobu, unezvijeren. Sve je bijelo na njemu, čarape, košulja, lice. Liči na mrtvaca, ustao je iz groba, ne može da govori. Moglo je da bude rđav predznak. Očekujem nešto od njega, a znam da je nerazumno.
- Došli su po mene, da me vode - rekao sam, pokazujući ljude što su me čekali, neumitni. - Vratiću se uskoro, nadam se.
- Ko su oni? Ko ste vi?
- Hajde! - požurivao me čovjek. - Ko smo! Kakvih sve budala nema na svijetu! Da i tebe povedemo, pa ćeš znati ko smo.
- Povedite! - viknuo je mrtvac neočekivano, zato što je zbunjen. - Sve nas vodite! Svi smo krivi kao i on!
- Budala - zaključio je policajac razložno. - Ne idi preko reda, možemo doći i po tebe.
- Ko se ponosi nasiljem...
Nije završio to što bi ga možda upropastilo, na vrijeme ga je spriječio nagli kašalj, nikad mu nije mogao biti korisniji. Cijepao se, kao da mu je sva krv linula u grlo, to je od uznemirenosti, mislio sam, ne žaleći ga, jer on ostaje ovdje. Gledao sam kako se kida i grči, gledao i stajao, sam, usplahiren pred ovim neželjenim izlaskom u noć. Ali to nisam htio da pokažem.
Prišao sam da mu pomognem. Policajac me zadržao.
- Jadnik - rekao je mirno, kao grdnju, ili prezir. I pokazao mi rukom da izađem.
Pred tekijom nas je čekao još jedan čovjek.
Išli su pored mene. Iza mene. Koračao sam urakljen, zagušen.
Tama je bila, bez mjeseca i bez vedrine, noć bez vidjela i bez života, samo psi laju u dvorištima, odgovarajući dalekom lavežu s brda, blizu neba, ponoć je prošla i duhovi krstare svijetom, neuhvaćeni ljudi spavaju, sanjajući vedre snove, u mraku, i kuće su u mraku, i kasaba, i svijet, ovo je vrijeme obračuna, čas zlih djela, Ijudskih glasova nema, ni Ijudskih lica, osim ovih sjenki što čuvaju moju. Ničega nema, samo moja uzbuđena vrelina živi u ovoj mračnoj pustolini.
Ponegdje, nekad, zatreperi plašljiv žižak, zbog bolesnika, zbog djeteta što se probudilo u nevrijeme od moga straha, zbog šušnja, užasava me pomisao na taj mirni svijet, oturujem ga da ne vidim sebe što gazim kroz mrak prema nepoznatoj sudbini, gazim nekud, nepotrebno, nikud, čini mi se da gazim, gubim osjećaj stvarnosti, kao da nisam na ovome svijetu, kao da nisam budan, to zbog tame, zbog bezobličnih sjenki, zbog nevjerovanja da sam to ja, da to mogu biti ja. To je neko drugi, poznajem ga, gledam, možda je začuđen, možda se uplašio. Ili sam zalutao, ne znam gdje sam, negdje sam, jednom, u svome životu, prolazim putevima koji su mi određeni, nikad nisam bio na ovome mjestu i ne mogu da izađem, ali evo sad, neko će da upali svjetlo i da me dozove u sigurno sklonište. Ali niko nije palio svjetlo, niko me nije željenim glasom upućivao na pravac, noć je trajala, i tuđi kraj, i nevjerovanje, sve je ružan san, probudiću se i odahnuti.
Zašto ljudi ne viču kad ih vode u smrt, zašto se ne oglase, zašto ne traže pomoć. Zašto ne bježe? lako nemaju kome da viču, nemaju kud da bježe, nemaju kome da se jave, Ijudi spavaju, sve su kuće čvrsto zatvorene. Ne govorim radi sebe, ja nisam osuđen na smrt, pustiće me, vratiće me uskoro, vratiću se sam, poznatim putevima, ne ovim tuđim, strašnim, nikad više neću slušati kako psi laju, bezdano laju, na smrt i pustoš, zatvoriću vrata, začepiću uši voskom, da ne čujem. Jesu li ih čuli svi koje su vodili? Je li im ovo lajanje bilo posljednji ispraćaj? Zašto nisu vikali? Zašto nisu bježali? Ja bih vikao kad bih znao šta me čeka, ja bih bježao. Svi bi se prozori otvorili, sva bi se vrata raskrilila.