Oh, ne bi, nijedna. Zato niko ne bježi, svi to znaju. Ili se nadaju. Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Pritvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapće ono što čovjek želi, vodi pod nož. Samo je Ishak pobjegao. Vodili su ga one noći, ovako kao mene, ne, bilo ih je više, on je drugo, važan im je, ja nikome nisam važan, sigurno nije slušao pse kako laju, nije mislio da sanja i da će se probuditi, znao je kuda ga vode, i nije imao nade da će ostati živ. Nije varao sebe, kao drugi. Odmah je odlučio da bježi, to mu je bila prva misao, i jedina. Zato je išao krotko, bojao se da se sama ne izvikne, toliko je jaka, i neprestano gledao u mrak, bila je mjesečina, izdajnička, neprijateljska, ali on je gledao u sjene, u zaklone, tražeći najgušće, i odlučio se odjednom, kad mu se učinilo da su nepažljivi, da se druga prilika neće ponoviti. U jednom času, samo u jednom kratkom času, bio sam on, pred skok, pred bijeg, oni su za mnom, uza me, vezani smo čvršće nego prijatelji, nego braća, sad će se prekinuti veza, nastaće među nama nasilan i bolan raskid, oni bez mene nisu ništa, zaboljeće ih razdvajanje, i sve će se rješavati u neuhvatljivo malim djelićima vremena, nećemo ga ni biti svjesni, znaćemo samo za skok od trena, i opet, svaki mrak je suviše proziran, svaki korak suviše kratak, svaki zaklon suviše otvoren. Uzalud je. Kuda pobjeći?
Klonuo sam, i ne pokušavši, od same pomisli. Jer se nisam odlučio, jer ne treba da se odlučujem. Ovo nije Ishakovo, ovo je moje, manje od stvarnosti, ili više: nemogućnost koja se nekako dešava.
Iz jednog mraka uvodili su me u drugi, bez oblika i bez mjesta, zato što ništa nisam vidio i što sam bio obuzet sobom, obuzet zamišljanjem u kome sam gubio i ono što sam mogao prepoznati. Mijenjali smo mrak, znao sam po tome što smo se kretali, i što je vrijeme prolazilo, iako to nisam znao dok je prolazilo.
Negdje su se sreli s nekim, nešto su se sašaptali, neko me opet urakljio, postao sam vrijednost koja ne smije da se izgubi, nisam više znao ko je sa mnom, iako je svejedno, svi su isti, svi su sjenke, svi su zbog mene u ovom noćnom poslu. Oni mogu da se smjenjuju, mene niko ne može da zamijeni.
Kad sam udario čelom o niski dovratak, znao sam da smo stigli. Ja sam stigao, oni će se vratiti. Zamijeniće ih zidovi.
- Dajte mi svjetlo! - viknuo sam u okovana vrata, kad sam ušao, ne vjerujući da igdje na svijetu postoji toliki mrak.
Bio je to poslednji ostatak navike izvana, posljednja preostala riječ. Niko je nije čuo, ili nije htio da čuje, ili nije mogao da razumije. Mogla je da liči na buncanje.
Koraci su se udaljavali nečim što je, valjda, hodnik. A ovo je, valjda, zatvor. A ovo sam valjda ja. Ili nisam? Jesam, na žalost. Misao se ne gubi u magli sličnoj snu, niti se izdvajam da bih se posmatrao iz daljine, kao da gledam nekog drugog, svjestan sam, budan, neugodno je jasno u meni, varke nema.
Dugo se nisam odvajao od vrata i Ijutog zadaha zarđalog željeza, to je prvo mjesto gdje sam stao u mraku, određenom za mene, cio trenutak već poznato, i zato manje opasno. A onda sam pošao uokrug, u istraživanje, slijep, prepuštajući se prstima i svuda osjećajući tešku vlagu neravnog zida, kao da je bunar nada mnom. I poda mnom je vlaga, osjećam je nogama, ružno se lijepe za nešto Ijigavo. Ne našavši ništa, uskoro sam opet došao do vrata i do oporog mirisa željeza, čini mi se podnošljiviji od zadaha vlage.
Omeđena praznina, zazidana pustoš, tu neću mnogo vidjeti, ne znam da li mi je potrebno i ono što znam odranije. Ni oči mi nisu od koristi, ni ruke, ni noge, ni iskustvo, ni razum, mogao sam mirno da se vratim u stanje hafiz-Muhamedovih prvih živih bića.
Koliko truda u životu, za ova dva koraka vlage, i za potpuno nevidjelo!
Malen je ovaj moj novi stan, ali bih se mogao pružiti kad bih imao gdje. Obilazeći grob, naišao sam na kamen uza zid, i stajao pored njega, ne pristajući da sjednem. Još sam mogao da odlučujem. Kao da sam čekao da se otvore vrata i neko da me pusti: hajde, izlazi! Možda su se svi ovako teško spuštali u vlagu i blato, nadali se nečemu, čekali, i odustajali od čekanja kad bi izgubili nadu. Ne traje to dugo. Ubrzo sam i ja sjeo, na kamen, to je prelaz, nastojeći da se ne naslonim na zid, a onda sam se i naslonio, osjećajući kako vlaga polako prodire u mene. Moglo je da počne tiho razlaganje na vodu i ništa, drugog posla nemam.
Ne znam da li su me ranjava mjesta boljela i do tada, a ja nisam bio svjestan, ili su se pritajila pred onim što je presudnije. Sad su se javila, jer je došlo vrijeme da zabole, ili se tijelo pobunilo protiv zaboravljanja i podsjetilo me na sebe. Nesvjesno sam prihvatio tu iznenadnu pomoć, i prstima počeo da gnječim rane, razastirući bol, raspoređujući ga, da nije na jednom mjestu, zatiskivao sam otvore da krv ne poteče, osjećao sam je ljepljivu na ruci. Sinoć u tekiji su ih prali kamilicom i čistim ham-pamukom, a ja u rastrgnuto tkivo utiskujem svu prljavštinu nakupljenu po zidu, i svejedno mi je, ne mislim šta će biti, mislim šta je sad, bol je jak, zažario se u tami, njime postojim, tijelo moje me vraća u stvarni život. Bio mi je potreban taj bol, dio je mene živog, shvatljiv, sličan onome na zemlji, odbrana od mraka i uzaludnog traženja ma kakvog odgovora, prepreka da se ne sjetim brata, mogao bi se javiti na crnoj stijeni moga groba, s pitanjem na koje nemam odgovor.
Zaspao sam držeći dlan na rani, kao da sam je čuvao da ne nestane, sjedeći na kamenu uz vlažni zid, i našao je opet vrelu pod dlanom, kao u gnijezdu. Živjela je, boljela je. - Kako si spavala? - htio sam da je upitam. Nisam bio sam.
Obradovao sam se kad sam primijetio mali otvor na zidu pod svodom, otkrilo mi ga je jutro, i mada je danje svjetlo ostalo želja i slutnja, moj mrak nije više bio tako potpun. Svanulo je na onome svijetu, i od toga je svanulo i meni, iako je noć trajala. Zurio sam u tu sivotamnu mrlju nad sobom, ohrabren, kao da sam gledao najljepše ružičasto svanuće na širokim bregovima moga djetinjstva. Svitanje, svjetlo, dan, makar samo kao nagovještaj, ali postoji, nije svega nestalo. A kad sam skinuo pogled sa tog jadnog vidjela, bio sam oslijepljen, i mrak u mome podzemlju opet je neproziran.
Tek kad sam se navikao, vidio sam da je ovo vječita noć u kojoj su oči ipak potrebne. Obazirao sam se oko sebe, ali sam prepoznao samo ono što su moji prsti već vidjeli.
Četvrtasti otvor na vratima raskrilio se s čijukom, nije ušlo ni svjetlo ni vazduh. Neko je virio iz tog drugog mraka. Prišao sam otvoru, gledali smo se na malom rastojanju. Lice mu je bradato, bez crta. Ničega nema, ni očiju ni usta.
- Šta hoćeš? - upitao sam, bojeći se da neće moći odgovoriti. - Ko si ti?
- Džemal.
- Gdje su me doveli? Šta je ovo?
- Jelo dijelimo jednom. Samo. Ujutro.
Glas mu je promukao, taman.
- Je li neko pitao za mene?
- Hoćeš li da jedeš?
Sve mi je izgledalo prljavo, Ijigavo, trulo, bilo mi je mučno i od same pomisli na jelo.
- Neću da jedem.
- Tako svi. Prvi dan. A onda traže. Ne zovi me poslije.
- Je li me ko tražio?
- Nije. Niko.
- Tražiće me prijatelji. Dodi da mi kažeš.
- Ko si ti? Kako ti je ime?
- Derviš, šejh tekije. Ahmed Nurudin.
Zatvorio je vratanca, i opet otvorio.