- Ti si derviš. Znaš li ono: "Kad dođe veliki događaj?"
- Zar mislimo isto?
- Dodi. Ovamo. Govori.
- Neću.
- Šteta. Nisi dobar čovjek.
- Šta će ti to?
- Volim. Da slušam.
- Odakle znaš?
- Od zatvorenika. Prije tebe. Dobar čovjek.
- To je iz Kurana. Sure Vakia.
- Može biti.
- "Kada se zbude veliki događaj..."
- Tiše. Hodi ovamo.
- "Kada se zbude veliki događaj, nekog će uzvisiti, nekog uniziti. Kada se zemlja žestoko potrese, biće vas tri vrste".
U sivom mraku, naslonjen bradom na oštru ivicu gvozdenog okvira, nazirao sam njegovo bezoblično lice u četvrtastom okviru, sasvim blizu mojih očiju. Začuđeno je slušao ono što sam govorio, sa zanimanjem koje nisam mogao razumjeti.
- Nije to.
- Možda je sure "Pauk"?
- Ne znam. Svejedno. Kakve tri vrste.
- "Jedno su srećni sadrugari, jednaki u sreći. Oni su bili predvodnici, i stali su ispred svih Ijudi. Alahu su se približili, i žive u rajskim vrtovima blaženstva. Ovo je skupina prvih, a malo će ih doći docnije. Oni su na prestoljima zlatom izvezenim, ugodno zavaljeni jedni prema drugima. Služe ih dječaci, čije se godine nikad ne mijenjaju, obilaze ih s vrčevima, ibricima i čašama, napunjenim čistim pićem što iz jednog izvora teče. Od tog pića neće ih zaboljeti glava, niti će im tijelo oslabiti. I uzimaće voće koje im se svidi, i meso ptičje, kakvo žele. Obilaziće oko njih divne djevojke, sa krupnim očima, lijepe kao biser što se u školjci čuva. Ovo je nagrada za zasluge njihove. Neće slušati prazne riječi, ni govora griješnog. Samo će se čuti riječi: mir! Mir!"
"I drugovi s desne strane su drugovi u sreći. Sjede ispod plodnog drveta lotosova što nema bodljika, i pod bananama što im plodovi vise u grozdovima, i u hladu što se široko razastro pored vode što bistra teče, i u obilju voća što ga nikad ne nestaje, niti se zabranjuje, odmaraju se na visokim ležajima".
- Lijepo. I njima.
Šapat mu je zadivljen, pun zavisti.
- "A kako je teško jadnicima koje je zadesila nesreća! Njihovo mjesto je u užarenom ognju i ključaloj vodi u magli tmastog i crnog dima, koji nije ugodan ni lijep. - Ješćete gorke plodove drveta zekkum, i pićete ključalu vodu. Pićete kao prežednjele deve. Mi smo odredili da među vama caruje smrt, a naša moć je velika, i biće tako".
- A zašto? Jesu li krivi?
- To Bog zna, Džemale.
- Ima li još?
- "Reći će nesrećni izabranima: "Čekajte da malo uzmemo od svjetla vašega!" Odgovoriće im se: "Vratite se, i tražite sebi svjetlo". Onda će se između njih podići zid, unutra će biti milost, izvan zida patnja? Vikaće oni izvana: "Zar nismo bili s vama?"
- Oh, Bože milosni. Opet. Bez svjetla.
Ćutao je zatim dugo, uzbuđeni mozak mu se mučio. Disanje mu je teško.
- A ja? Gdje ću ja?
- Ne znam.
- Hoću li s desne strane?
- Može biti.
- "Vas čekaju vrtovi rajski, u kojima rijeke teku". To je on govorio. Prije tebe. I o suncu. Gdje ću ja? To je za zasluge. Imam li ja? Zasluge? Petnaest godina ovako. Ovdje. A tamo sunce. Rijeke. Voće. Za zasluge.
- Šta je s tim čovjekom?
- Umro. Dobar. Tih. Govorio mi. Tako. I ti ćeš, kaže. Tamo. I svi dobri ljudi. To je dobro. Rekao sam. Zbog sunca. I zbog vode. Bistre. I zbog kostobolje. Moje.
- Kako je umro?
- Teško. Duša nije htjela. Da izađe. Otimala se. Bio sam i ja. Tako. Pomagao.
- U čemu si pomagao?
- Udavljen je.
- I ti si pomogao da ga udave?
- Otimao se.
- Nije ti bilo žao.
- Žao. Zbog sunca. Što je govorio.
- Kako mu je ime? Da nije Harun.
- Ne znam.
- Šta je skrivio.
- Ne znam.
- Idi, Džemale.
- Možda ću i ja? S onu stranu. Zida.
- Sigurno, Džemale.
Upitao me da li bih želio da pređem u drugu ćeliju, nije ovako mračna, ni vlažna kao moja.
- Svejedno, Džemale.
- Hoćeš li govoriti? Opet? "Kad se zbude". Samo to. Prvo. I ovdje je mrak. I ružno. Petnaest godina. Nije pravo. I tamo.
- Idi, Džemale.
Dugo su batrgale oko mene njegove iščerečene rečenice, zgrčene, unakažene, izgledalo je da se jedva drže na okupu, a izgubljeni, obezglavljeni djelići su čudom ostajali zajedno, izražavajući čak ljudsku čežnju.
Gubio sam se, ponovo.
Kad je jednom, poslije, toga dana, ili mnogo docnije, ili nikad, otvorio vrata moje ćelije, zapljusnula su me dva potpuno suprotna osjećanja, strah da će me zadaviti, i nada da će me pustiti. Nahrupili su istovremeno, kao dva nestrpljiva usplahirena stvorenja, gurajući se i pretičući. Ili je toliko mali razmak bio među njima, da sam ih vremenski teško mogao razdvojiti. Vjerovatno sam prvu misao odmah odbacio, jer je bio sam, i odmah se javila radost: oslobođenje! Moglo je da se desi i jedno i drugo, razlog nije morao da postoji. Kad ubijaju bez krivice, možda i puštaju bez opravdanja.
Ali nije bilo ni jedno ni drugo. Trebalo je da pređem u drugu ćeliju.
Pristao sam, bez radosti.
Ušao sam u tuđi grob, sad je i moj, i stao kraj vrata, da se priviknem.
- Pss!
Čudno mi je to nečije upozorenje, iz polumraka, ali je u tom času sa mazgala prhnuo golub. Primijetio sam ga kad je odletio.
- Sad larmaj koliko hoćeš - rekao je taj što me utišavao da ne uplašim goluba.
- Nisam znao. Hoće li opet doći?
- Nije lud. Zalutao je slučajno.
- Žao mi je. Voliš golubove?
- Ne volim. Ali ovdje ćeš zavoljeti i šišmiša.
- Kod mene nije bilo ni šišmiša, valjda zbog vlage.
- Nema ni ovdje. Ne podnose ljude. Uhvatio sam jednog kad je slučajno uletio, greškom, htio sam da ga vežem gajtanom sa fermena, pa mi se zgadilo. Sjedi, izaberi gdje hoćeš, svejedno je.
- Znam.
- Koliko si već zatvoren?
- Dugo.
- Da te nisu zaboravili?
- Kako zaboravili?
- Tako, zaboravili. Pričao mi jedan, bio je ovdje, uhvatili ga negdje u Krajini, vodili ga danima i sedmicama, od mjesta do mjesta, od zatvora do zatvora, dok ga nisu doveli ovamo. A ovdje ga zaboravili. Mjeseci su prolazili, a on sjedio, čamio, niko ga nije pozivao, niko nije pitao za njega, smetnuli ga s uma, i gotovo. Samo to da ti se ne desi.
- Javili su mi se prijatelji. Saznali su gdje sam.
- To je još gore. I za onog čovjeka saznala rodbina, i došli, a on im poručio da ga ne traže. Ovako je bar živ, a ako ga se sjete, moglo bi biti zlo. I zaista, odvedoše ga jedne noći. U surgun, izgleda.
Glas mu je podsmješljiv, kao da me namjerno plaši, ali priča nije nevjerovatna.
- Zašto tako govoriš? - upitao sam, začuđen načinom i namjerom. Mislio sam da su ovdje svi samrtno tužni, i saglasni bar u želji da ne povrijede jedan drugoga.
Čovjek se nasmijao. Zaista se nasmijao. Izgleda toliko neočekivano da sam pomislio da je lud. lako se smijao sasvim obično, i veselo, kao da je u svojoj kući. Možda baš i zato.
- Zašto govorim tako? Ovdje je sva mudrost da budeš strpljiv. I da budeš spreman na sve. Takvo je mjesto. A ako se desi bolje nego što očekuješ, hvala Bogu, onda si na dobitku.
- Kako možeš da gledaš tako crno?
- Ako ne misliš crno, može da bude crnje. Ništa od tebe ne zavisi. Ne vrijedi ti da budeš ni hrabar ni kukavica, ni da psuješ ni da plačeš, ne vrijedi ništa. E pa onda sjedi i čekaj sudbinu, a crna je već po tome što si ovdje. Ja ovako mislim: ako nisi kriv, njihova je greška; ako si kriv, tvoja greška. Ako si bez krivice, zadesila te nesreća, kao da si pao u dubok vir. Ako si sa krivicom, dolijao si, ništa više.
- Kod tebe je to sasvim jednostavno.
- Pa i nije tako jednostavno. Treba se naviknuti, onda je jednostavno. Vidiš, ja mislim da nisam kriv, kao što sigurno i ti misliš. To, doduše, nije tačno, jer ne može biti da nisi makar jednom u životu toliko pogriješio da nije trebalo da ispaštaš. Ali svejedno, onda te kazna mimoišla, a sada nisi ništa kriv. Naravno, čini ti se, treba da te puste. Samo, kako da te puste? Eto, pokušaj da misliš kao oni. Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili su nedužna čovjeka. Ako me puste, priznaće svoju grešku, a to nije ni lako ni korisno. Niko pametan ne može od njih tražiti da rade protiv sebe. Zahtjev bi bio nestvaran, i smiješan. Onda ja moram biti kriv. A kako da me puste ako sam kriv? Razumiješ li? Ne treba da budemo suviše nepravedni. Svako polazi sa svoga stanovišta i smatramo da je u redu kad tako mi činimo, ali kad to oni čine, onda nam smeta. Priznaćeš da je to nedosljedno.