- A ako te zaborave, ko je onda kriv?
Otrovala me ta mogućnost: zaboravili su te, mrak pada po tebi, a niko ne zna ni da postojiš, Ijudi misle da si umro, ili odlutao nekud u svijet, da si tamo gdje si želio da odeš, i da ti je lijepo, možda ti i zavide, a ti čekaš, uzalud, krivice nema a krivica neprestano traje, kazne nema a kazna se neprestano izvršava, užasnija nego da je izrečena.
- Ko je kriv? Zaboravnost. To je Ijudski, dešava se. I čak, ako dobro razmisliš, niko ti nije zlo učinio. Takva ti sudbina. Ili si kriv sam, zato što nisi kriv. Jer da si kriv, ne bi te zaboravili. To je čak priznanje da si nevin.
Pa on se šali, tek tada sam uvidio! Kakav je to čovjek koji se ovako šali! Izmučiće me, bolje da sam ostao sam.
- Ružna ti je šala, prijatelju - rekao sam s prijekorom.
- Ako je ružna, onda nije šala. Šala nikad nije ružna.
Tada sam ga prepoznao. Dah mi se presjekao, kriknuo sam ili mi se učinilo da sam kriknuo, trebalo je, morao sam, ovdje ga nisam smio susresti!
Ovo je Ishak.
Ishak, česta moja misao, najlakše sjećanje, nesigurna želja mene nesaznanog i neostvarenog, daleko svjetlo moje tame, Ijudsko uzdanje, traženi ključ tajne, naslućena mogućnost izvan poznatih, priznavanje nemogućeg, san koji se ne može ni ostvariti ni odbaciti. Ishak, divljenje ludoj smjelosti koju smo zaboravili jer nam je postala nepotrebna.
Uhvatili su junaka iz jedinih pravih priča, dječijih, koga stvara čista mašta a pamti zrela slabost. Srušili su Ijudske snove. Jači su od bajki.
I on je vjerovao u bajke, govorio je da ga neće nikad uhvatiti.
- Ishače! - viknuo sam kao da dozivam izgubljenog.
- Koga zoveš? - upitao je čovjek začuđeno.
- Tebe zovem. Ishaka zovem.
- Ja nisam Ishak.
- Svejedno. Ja sam te tako nazvao. Kako si dopustio da te uhvate?
- Čovjek je stvoren da bude uhvaćen kad-tad.
- Nisi tako mislio ranije.
- Nisam bio ni zatvoren ranije. Nekad i sad to su dva čovjeka.
- Zar im se predaješ, Ishače?
- Ja se ne predajem. Ja sam predat. Izvan mene je. Ne želim, a biva. Pomogao sam im, jer postojim. Da ne postojim, ne bi mi mogli ništa.
- Zar je samo to razlog, što postojiš?
- Razlog i uslov. To je uvijek prilika. Za tebe i za njih. Rijetko ostaje neiskorišćena. Bez obzira na to jesi li ovdje ili gore. Ne znam samo dokle traje krivica. Produžava li se i na onom svijetu?
- Ako nisi učinio rđavo djelo, nisi kriv. Bog ispravlja učinjene nepravde.
- Odgovaraš prebrzo. Razmisli dobro. Je li vlast od Boga? Ako nije, odakle joj pravo da nam sudi? Ako jest, kako može da pogriješi? Ako nije, srušićemo je; ako jest, srušićemo je. Ako nije od Boga, šta nas obavezuje da trpimo nepravde? Ako je od Boga, jesu li to nepravde, ili kazna zbog viših ciljeva. Ako nije, onda je nada mnom i nad tobom i nad svima nama izvršeno nasilje, i onda smo opet mi krivi što ga podnosimo. Sad odgovori. Ali nemoj reći derviški da je vlast od Boga ali da je ponekad vrše zli ljudi. I nemoj reći da će Bog pržiti nasilnike vatrom paklenom, jer nećemo znati ništa više nego što znamo sad. Kur'an kaže i ovo: "Pokoravajte se Bogu i poslaniku i onima koji vašim poslovima upravljaju". To je božja odredba, jer je Bogu važniji cilj nego ti i ja. Jesu li onda nasilnici? Ili smo mi nasilnici, i nas će pržiti oganj pakla? I je li to što čine nasilje ili odbrana? Upravljanje poslovima je vladanje, vlast je sila, sila je nepravda zbog pravde. Bezvlašće je gore: nered, opšta nepravda i nasilje, opšti strah. Sad odgovori.
Ćutao sam.
- Ne možeš da odgovoriš? Čudim se, vi derviši ne možete ništa da objasnite, ali na sve možete da odgovorite.
- Unaprijed si spreman da se ne složiš sa mnom, ma šta ja rekao. Teško će se sporazumjeti dva čovjeka koji misle različito.
- Lako će se sporazumjeti dva čovjeka koji misle. Počeo je opet da se smije. Nije uvredljiv taj smijeh, tiče se njega koliko i mene, ali mi je poslužio kao razlog da prekinem razgovor u kome sam se osjećao nesiguran. Desilo mi se prvi put da su me zbunila pitanja koja su mi izgledala jasna. Njegovi razlozi su proizvoljni, površni, čak šaljivi, a opet mi je bilo teško da odgovorim. Ne zato što nisam imao odgovora, već što ih je učinio nedovoljnim. Ostavio je posno zemljište za sjeme koje bih mogao da posijem. Unaprijed je razgradio sve što sam mogao da kažem, uobručio me, nadveo nad prazninu kojom me opkolio, podsmijehom obezvrijedio moja moguća mišljenja. Nadvladao me time što mi je nametnuo svoj način razmišljanja i obavezao obzirima poštovanja svih mogućnosti.
- Pošten si - rekao je s tobožnjim priznanjem. - Pošten i pametan. Nećeš da odgovoriš praznim riječima, a pravih nemaš. A stavljao sam ti odgovore u usta.
- Da bi mogao da ih pobiješ. Rugao si se.
- Htio sam da razgovaramo, bez ikakve namjere. Ali je nevolja u tome što se ti ne usuđuješ da razmišljaš. Plašiš se, ne znaš kuda bi te misao odvela. Sve se pomutilo u tebi, i zatvaraš oči, držiš se starog puta. Doveden si ovamo zbog nečega što ne znam i što me se ne tiče, a ne primaš moja objašnjenja o ljudskoj krivici. Misliš da je to šala. Možda je i šala, a mogla bi se od nje napraviti sasvim zgodna filozofska misao, nimalo gora od drugih, bar bi imala lijepu primjenu, mirila bi nas sa svime što se desi. Ogorčen si, smatraš da nisi kriv. Šteta. Ako te ne puste, umro bi uskoro, od muke, i sve bi bilo u redu. Ali šta bi se desilo da te puste? Bila bi to najčudnija nesreća koju znam. Ono gore je tvoje kao i njihovo, a oni su te isključili. Hoćeš li u hajduke? Hoćeš li ih mrziti? Hoćeš li zaboraviti? Pitam, jer ne znam šta je teže. Sve je to moguće, ali ne vidim rješenja. Ako odeš u hajduke, činićeš nasilje, zašto bi se onda na njih Ijutio? Ako ih budeš mrzio, otrovaće te zla volja ukoliko nešto ne učiniš protiv njih, i protiv sebe, jer si isto što i oni, i opet će te uhvatiti, i to je kao da si izvršio samoubistvo. Ako zaboraviš, mogao bi naći izvjesnu naknadu, smatrajući da si plemenit, ali oni će misliti da si kukavica, i licemjer, i neće ti vjerovati. Bićeš isključen u svakom slučaju, a to je ono što ne možeš da prihvatiš. Bilo bi jedino moguće rješenje: da se ništa nije desilo.
- To je moja misao! - uzviknuo sam začuđen.
- Utoliko gore. Jer je samo to nemoguće.
Ishak! Drugi, drugačiji, a isti kao i onda. Sve drugačije a isto. Ishak koji ne odgovara već pita, koji pita da bi postavio zagonetke, koji postavlja zagonetke da bi ih ismijao. Neuhvatljiv. Idi, rekao bi mi kao i nekad, kad ne bi bilo smiješno, jer ne mogu da odem. On može. Izaći će, ako htjedne, čudo bi se desilo i nestalo bi ga, uzalud bi ga tražili, ne bi ga zadržali zidovi, ne bi ga zadržali stražari, niko mu ništa ne bi mogao. Neuhvatljiv, kao i njegova misao. Otići će bez odgovora, iako ga zna, a neće da kaže. Ostavlja me razbijena, uvijek, pomuti u meni sve što znam, i uzalud mi je poslije jasno što je trebalo odgovoriti, jer nisam odgovorio, nisam mogao, više sam u tim trenucima vjerovao njemu nego sebi, uzalud i zato što ni sebi ne vjerujem bez njega, bojim se da bi pobio svako moje mišljenje kad bi ga čuo, zato ćutim, a mogao bi ga sačuvati samo ako ga pred njim odbranim. A to ne smijem. On misli drukčije nego ja, njegova misao ide neočekivanim putevima, neobavezna je, drska, ne poštuje što ja poštujem. On se u sve zagleda slobodno, ja pred mnogo čime zastajem. On razbija a ne gradi, kazuje šta nije a ne šta jest. A odricanje je ubjedljivo, ne postavlja sebi granice ni ciljeve, ničemu ne teži, ništa ne brani. Teže je nešto braniti nego napadati, jer ono što se ostvaruje neprestano se haba, neprestano se odvaja od zamisli.