Rekao sam, pokušavajući da se odbranim:
- Život uvijek teži naniže. Potreban je napor da se to ne dopusti.
- Zamisao ga vuče naniže, jer počinje da se suprotstavlja sama sebi. A onda se stvara nova zamisao, suprotna, i dobra je sve dok ne počne da se ostvaruje. Nije dobro ono što jest, već ono što se želi. Kad ljudi pronađu lijepu misao, trebalo bi da je čuvaju pod staklom, da se ne isprlja.
- Onda nema nikakvih mogućnosti da uredimo ovaj svijet? I sve je samo zabluda i vječni pokušaj?
Nije odgovorio. Rekao je čudnu misao, u početku čudnu, poslije mi je bilo svejedno.
- I ovo je svijet. Mi smo u podzemlju. Urediti ga, znači učiniti da bude gori.
Tada je počeo besmisao. Činilo mi se da sam ga svjestan, ali nisam mogao da se otmem. Bilo je neke neodoljive slasti u tom ničemu, u plutanju bez napora i cilja. List što plovi niz neodgovornu maticu. Rasterećena misao koja se ne grči. Ćudljiva i lijepa igra bez svrhe. Lebdenje bez straha. Hir za koji se ne kaješ, ugodno i neizbježno moranje, kao disanje, kao tok krvi.
- Za koga da bude gore? - pitao sam nezabrinuto.
- Za nas. Za njih. Zatvaraćemo jedni druge. Naviknućemo. Pretvorićemo se u krtice, u slijepe miševe, u škorpione.
- Nećemo ni izlaziti. Zavoljećemo tišinu, i mrak.
- Nećemo izlaziti. Ostaćemo ovdje vječno. Ne možemo bez vječnosti.
- Nećemo zaboraviti jedni druge.
- Zatvaraćemo protivne gore, protjerivaćemo ih na zemlju. I zaboravićemo na njih.
- "Kad budu izvađeni iz pakla, biće bačeni u rijeku života".
- Biće nesrećni gore. Vikaće: "Dajte nam malo mraka. Bili smo sa vama!"
- A mi ćemo im reći: "Tražite sebi mrak! Stvorite ga sami!"
- Kako će biti nesrećni! Vikaće: "Oslobodite nas! Pustite nas dole". A mi ćemo im reći: "Sami ste krivi. Niste nam vjerovali".
- Sami ste krivi. Ostanite gore.
- Ja ću ponekad izaći na zemlju.
- Uvijek si nepokoran.
- Ti ćeš biti derviš-krtica. Pazićeš da ne progledamo, da se ne udaljimo od našeg tamnog vilajeta.
- Čuvaćemo naš svijet.
- Ja neću da budem krtica.
- Rastu nam kandžice. I krzno. I njuška.
- Neću da budem krtica. Idi.
Čučao sam, čela naslonjena na hrapavi mokri zid, bez snage da se odvojim.
Neko je stajao nada mnom.
Pomogao mi je da se dignem.
- Pušten si. Čekaju te prijatelji.
Podsjećao sam se, dalekom beskrvnom mišlju, da treba da se radujem, a nisam ni pokušao, nisam osjećao nikakvu potrebu.
- Gdje je Ishak? - pitao sam Džemala. Bio je ovdje.
- Ne brini. Za druge.
- Bio je sad, maločas.
U hodniku je čekao nepoznat čovjek. Dovela su me trojica. Sad nisam važan.
- Hajde - rekao je.
Išli smo ćuteći kroz mrak, udarao sam o zidove, čovjek me pridržavao, išli smo, bježao sam, dugo me nije bilo, pa sam se vraćao, i mislio: ko me čeka? I bilo mi svejedno. Mislio sam: je li Ishak pobjegao? I bilo mi svejedno. A onda smo se izljuljali iz većeg mraka u manji, sjetio sam se da je to noć, prolazna, lijepo je sve što nije vječno, noć i kiša, Ijetna, htio sam da pružim ruke da mi sapere podzemno blato, da ugasi vrelinu, a ruke su mi visile nemoćne, nepotrebne.
Biće nesrećan koji svoju dušu okalja.
Jedno dijete je govorilo o svome strahu, davno. Ličilo je na pjesmicu:
Na tavanu ima jedna greda koja udara u glavu, ima jedan vjetar koji lupa kapkom, ima jedan miš koji viri iz ćoška.
Bilo mu je šest godina, veselim plavim očima gledao je zadivljeno u vojnike, i u mene, mladog derviša-askera, bili smo drugovi, i prijatelji, ne znam da li je ikog u životu toliko volio, jer sam ga dočekivao radosno i nisam pokazivao da sam stariji.
Ljeto je bilo, smjenjivala se kiša i vrelina, stanovali smo u čadorima, na ravnici punoj komaraca i kreketa žaba, sat hoda od Save, uz nekadašnji han, gdje je mališan stanovao s majkom i poluslijepom bakom.
Od proljeća smo se tu zadržali, već treći mjesec, napadajući ponekad neprijatelja koji se učvrstio na obali rijeke. U početku smo izgubili mnogo ljudi, pa smo se primirili, znajući da im s ovim snagama ne možemo ništa, a druge su se borile na bogzna kojim ratištima prostranog carstva, i zastali smo na ravnici, kao prepreka i smetnja jedni drugima.
Postalo je mučno i dugočasno. Noći su bile sparne, ravnica je tiho disala na mjesečini, kao more, bezbroj žaba u nevidljivim pištalinama, odvajalo nas je prodornim glasovima od ostalog svijeta, potapajući nas strašnim brujanjem koje su stišavale tek maglene zore, dok su se bijela i siva isparenja vukla nad nama kao u samom početku svijeta. Najteža od svega bila je tačnost tog izmjenjivanja, njegova neizmjenljivost.
U jutro su magle bivale ružičaste, i nastajao je najprijatniji dio dana, bez vlažne sparine, bez komaraca, bez polubudnih noćnih mučenja. Upadali smo u dubok san, kao u bunar.
Ako je padala kiša, bilo je još gore, vidik se zatvarao, čučali smo zbijeni i ćutali, izmučeni hladnoćom, kao da je zima tek počinjala, ili pričali, ma šta, ili pjevali, razdražljivi i opasni kao vukovi. Čadori su prokišnjavali i škropili nas sivom kišom, voda je izvirala ispod naših ležaja, zemlja se pretvarala u neprohodno blatište, i bili smo ulovljeni u svojoj nevolji, kao uvijek.
Vojnici su pili, bacali kocku ispod natkriljenog ćebeta, svađali se, tukli, bio je to pasji život, koji sam provodio naoko mirno, ničim ne pokazujući da mi je teško, nepomičan i kad me kiša močila, nepomičan i kad se čador pretvarao u ludnicu, u kavez divljih zvijeri, prisiljavao sam se da podnosim bez riječi sve ružno i teško, bio sam mlad i mislio da je to dio žrtve, ali sam znao da je ružno i teško. Seljak i softa, ja sam se trzao na svaku psovku i svaku ružnu riječ, dok nisam shvatio da ih vojnici upotrebljavaju i ne primjećujući da u njima ima nešto nedolično. A kad su htjeli namjerno da opsuju, kad su htjeli da kažu sramnu riječ, pripremajući se i uživajući, bivalo je istinski nepodnošljivo. Činili su to s mirnim bijesom, s drskom nasladom, zaustavljajući se i izazovno osluškujući odjek tog neprirodnog parenja riječi. Dolazilo mi je da plačem od muke.
Čuo sam i mnogo šta o životu i ljudima što dotad nisam znao. Ponešto sam primao sa radoznalošću, ponešto sa zaprepaštenjem, i tako sam sticao iskustvo, gubeći naivnost a ne prestajući da žalim.
Sjedio sam s vojnicima sve dok mi je bilo mučno, a dopuštao sam sebi da se odvojim tek kad bih se primirio, otupio ili udaljio u mislima, primajući sve kao nužnost koja se zove život, a nije uvijek lijepa. Rijetko sam kad pokušavao da ih urazumim. Nekoliko puta su me tako svirepo ismijali (jer sam, izuzev zvanja, bio što i oni, nisam imao čina koji bi me branio), te sam, i zbog sebe i zbog njih, odustao od uplitanja u ono što čine, ograničavajući se na molitve, koje su uvrštene u vojničke dužnosti, kao marševi ili stražarenja. Tada mi je padala na um čudna, obeshrabrujuća misao da je u teškom položaju čovjek koji je duhovno razvijeniji od drugih, ukoliko ga ne štiti položaj, i strah koji taj položaj daje. Postaje usamljenik: njegova su mjerila drukčija, i nikome ne koriste a njega izdvajaju.
Tako sam najčešće ostajao sam, s knjigom ili sa svojim mislima, ne uspijevajući da uočim ni jednog jedinog čovjeka s kojim bih želio da se zbližim. Sve sam ih gledao kao cjelinu, kao skup, neobičan, surov, jak, čak i zanimljiv. Pojedinačno bili su nepojmljivo beznačajni. Nisam ih prezirao kad sam mislio o njima kao o mnoštvu, čak sam pomalo i volio to stoglavo stvorenje, surovo i moćno, ali pojedince nisam podnosio. Moja ljubav, ili nešto manje od toga, ticala se svih a ne jednoga, i bila mi je dovoljna.