Jednom, dok sam sjedio u polju, na trulom panju, u gruboj slakovini do koljena, sam, zaglušen cikom zrikavaca pod vrelim suncem (uvijek je nešto cičalo, pištalo, pjevalo na ovoj ravnici), smučen onim što sam čuo od vojnika o mladoj ženi u hanu, vidio sam dječaka kako je zastao u travi, utonuo gotovo do grla. Javio mi se s povjerenjem. Bili smo već poznanici.
Volio bih da me nije našao. Kao da sam se bojao da će mi pročitati u očima ono što sam čuo o njegovoj majci.
Nije nevjerovatno to što su vojnici ispričali. Bila je jedina mlada žena u našoj blizini, prva sela su se tek nazirala na dalekom rubu ravnice, pa i tamo su odlazili, naročito noću, znao sam, zbog žena najviše, a niko nije bezobziran kao vojnik, koji zna da može svakog časa poginuti, a neće da misli na smrt, neće da misli ninašto i mirno ostavlja iza sebe pustoš. A i žene su prema njima blaže, zbog starog žaljenja koje prati vojnike, i zbog stida koji odnose na svoja daleka lutanja. Kud vojska prođe, trava ne niče, ali niču djeca. Ali za majku dječakovu teško mi je bilo da to primim. Svaka žena, samo ne jedna određena. Toliko sam svijet uopštavao, da sam ga gubio.
Sitna, slaba na izgled, još mlada, nije izazivala pažnju odmah, ali su njen sabran pogled i mirni pokreti i sigurnost ponašanja natjerivali čovjeka da ne prođe mimo nju ravnodušno. Tada bi mogao da otkrije oči koje nisu gledale rastreseno, lijepa usta, pomalo podsmješljiva i prkosna, i skladnost kretanja koje ima samo zdravo i gipko tijelo. Hrabro se borila s nevoljama u životu. Ostavši udovica, odlučila je da nekako sačuva han i imanje oko kuće, koje je rat postepeno uništavao, pa je počelo da liči na groblje i pustolinu. Nije otišla, čuvala je jedino što je imala, pokušavajući da nevolju okrene u svoju korist. Prodavala je vojnicima hranu i piće, puštala ih da u hanu kockaju, izvlačila je zlehudu vojničku paru, dajući im ono što nisu imali. Nastojala je da sina ukloni iz kuće i od vojnika, kad god je mogla, ali nije uvijek mogla. Razgovarao sam s njom o tome. "Zbog njega i radim", rekla mi je mirno. "Život će mu biti težak ako počne ni od čega".
I eto, sad sam saznao da živi s vojnicima. Možda je morala, možda se nije mogla odbraniti, možda je jednom pristala a poslije su je ucjenjivali pa se navikla, ne znam, nikoga nisam htio da pitam, ali me mučilo to što sam čuo. Zbog dječaka. Da li zna ili će saznati? I zbog sebe. Dok nisam čuo, cijenio sam njenu hrabrost, a poslije sam mislio kao svaki mlad čovjek, iako sam se stidio svoje misli. Ali sad je bila voda koja slobodno teče, hrana koja se nudi, nadohvat ruke. Ništa je više nije branilo, osim moga stida, a znao sam da stid nije suviše velika prepreka. Zato sam se još više vezao za dječaka, da odbranim i sebe i njega.
Puštao sam da me vodi svojim djetinjim putevima, da razgovaramo djetinjim jezikom, da mislimo na djetinji način, srećan kad mi je to uspijevalo potpuno, jer sam osjećao da sam tako obogaćen. Pravili smo svirale od trave sabljarke i uživali u oštrom piskavom zvuku koji je nastajao kad je zeleno sječivo sjeklo vazduh iz usta. Pažljivo smo djeljali zovino drvo, izbacujući vlažnu srčiku, da dobijemo šupljinu punu skrivenih glasova. Nizali smo u vijenac plave i žute barske cvjetove da ih odnese majci, poslije sam ga nagovorio da kiti topoline grane, da ne bih mislio ništa ružno.
- Hoće li na granama niknuti cvijeće? - pitao me.
- Možda i hoće - rekao sam, pomalo i sam vjerujući u to cvjetno oživljavanje sivog drveta.
- Gdje je sunce - pitao me jednom.
- Iza oblaka.
- Je li uvijek tamo? I kad je oblačno?
- Uvijek.
- Možemo li ga vidjeti kad se popnemo na vrh topole?
- Ne možemo.
- A na munaru?
- Ne možemo. Iznad munare je oblak.
- A kad bi se probila rupa u oblaku?
Zaista, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku, zbog dječaka koji vole sunce?
Kad je padala kiša, sjedio sam s njim u jednoj od soba prostrane kuće, vodio me i na tavan, i jedna greda me zaista udarila u glavu, pričao mi je svoje lijepe priče o velikom - velikom čamcu, kao ova kuća, koji plovi po rijeci-ravnici, o ljubimcu golubu koji u sparnim noćima leprša iznad njegove postelje dok on spava, o baki koja ne vidi ali zna sve priče na svijetu.
- I o zlatnoj ptici?
- I o zlatnoj ptici.
- Šta je to zlatna ptica?
- Zar ne znaš? - čudio se moj mali učitelj.
- To je ptica od zlata. Nju je teško naći.
Poslije sam u kuću išao rjeđe, misli mi nisu bile čiste, i teško sam govorio njegovim jezikom. A kad sam išao, bio sam neprirodan. Sjedili smo u kuhinji, njegova majka je ulazila i izlazila, smiješeći se na nas, kao na dva djeteta. Skrivao sam oči. Nisam htio da jedem, ni da pijem, odbio sam kad me nudila, htio sam da budem drukčiji od ostalih, zato što sam bio isti.
- Ostani kod nas - predložio mi je dječak.
- Zašto da ideš po kiši?
Žena se nasmijala kad je vidjela kako sam pocrvenio.
Jedne noći, u samu zoru, neprijatelj je napao i istjerao nas iz naših čadora. Iznenađeni, pružili smo slab otpor, jedva smo pokupili oružje i najnužnije stvari, i perjali ravnicom u bijelim rubinama, punih ruku jadnog vojničkog imetka, i zaustavili se tek kad je svanuo dan i nikoga iza nas nije bilo.
Neprijatelj je zauzeo naše mjesto, i han. Iskopali su rovove i dočekali nas bez straha.
Vratili smo ih na obalu rijeke tek sedam dana kasnije, i opet zaposjeli mjesto oko hana.
Tada su iz kuće izašla naša dva vojnika, iznenadni napad ih je zatekao u hanu, ili su se sklonili, i tu su, skriveni, proveli svih sedam mučnih dana, dok je neprijatelj vršljao po hanu i oko hana. Žena ih je hranila.
Bili smo joj zahvalni, sve dok nisu ispričali da je živjela i sa neprijateljskim vojnicima.
Nastalo je ćutanje.
Zamolio sam starješine da se dječak i njegova slijepa baka kolima prebace u neko obližnje selo.
- A majka? - pitao je mališan.
- Doći će poslije.
Strijeljali su je, čim su kola postala sitna na prostranoj ravnici.
Sigurno je saznao šta se desilo njegovoj majci, i sigurno je njegova pjesmica o tavanu postala gorča.
Sjetio sam se dječaka i njegova straha, sjedeći u svojoj sobi i vraćajući se u mislima unazad, u svoje djetinjstvo.
I u mojoj kući bio je tavan. Sjedio sam šćućuren na starom bačenom sedlu, sam u tom svijetu neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim raspoloženjima, prema jačoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preobličavala, prema tuzi ili radosti u meni. Jašući na sedlu u susret želji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih dječijih maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami.
Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se činilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznačajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neočekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao žive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ružne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjećanje, vrijeme je uljepšalo i vraćalo iz nedohvatnih daljina, spajajući me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelić moje sadašnje ličnosti, i kao sjećanje. Kao sadašnjost, i kao početak.
Na tom tavanu, gdje sam tražio samoću, saznavajući se, i pribježište od otvorenih širina zavičaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam često o zlatnoj ptici iz neninih priča. Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj očiju viri iz ćoškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih žubornih kazivanja, znajući da se tako, na neki čudan, neobjašnjiv način, ostvaruje sreća.