Zaboravio sam na nju docnije, život je raspršio snatrenja mladosti, moguća u vrelom zamišljanju bez prepreka, u slobodi željenja bez granica, rođena u neiskustvu. A javila se ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteže.
Bio jednom jedan dječak, u očevoj kući, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije znao o životu.
Bio je i jedan drugi dječak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.
Bilo nas je četvoro braće, i sva četvorica su tražila zlatnu pticu sreće. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrđavi. Ja svoju više ne tražim.
Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka čežnja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tužni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?
Pokušao sam da čitam Abul-Faradža, natjerao sam se, bez mnogo volje, bez unutarnje potrebe, htio sam da čujem i tuđe misli a ne samo svoje.
Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.
Priča je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.
Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo; uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi.
Zašto se smatra da su knjige pametne ako su gorke?
Ničija mudrost mi ne može pomoći. Radije se vraćam na početke. Činim to bez napora i prisiljavanja. Ne tražim ništa, samo se traži i nalazi.
Kiša pada danima, zlobno skakuće po ćeramidi starog tekijskog krova, vidik je zamračen, nejasan, po tavanu iznad moje glave hodaju nevidljive noge, ima jedna greda koja udara u glavu, ima jedan vjetar koji lupa kapkom, i jedan miš koji viri iz ćoška. Ima jedno djetinjstvo koje tužnim očima gleda iz mraka.
Na trenutak uspijevam da mislim kao taj daleki usamljeni dječak, da osjećam i strepim kao on. Sve je lijepa tajna, i sve ima samo budućnost ili neko bezgranično trajanje, oko svega su jaki odsjaji, duboka radost ili duboka tuga. To nisu događaji, već raspoloženja, ponekad su dolazila sama, kao blag vjetar, kao tihi sumrak, kao nejasno svjetlucanje, kao opojnost. Ili su se javljale iskidane slike, lica što u magnovenju planu u tami, nečiji smijeh u sunčano jutro, odsjev mjeseca na tihoj rijeci, čvornovato drvo na okuci, nisam ni slutio da postoje u meni te čestice bivšeg života, niti sam znao zašto su se zadržale toliko vremena. Je li moguće da su značile mnogo nekad, zato su se i upile u pamćenje, pa se zaturile, kao stare igračke. Zaboravio sam sebe bivšeg, utopljenog u vrijeme, i sad su isplivavali razbijeni ostaci i olupine.
Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam šta sam u tom kršu.
Počeo sam da ličim na mjesečara.
Sjedio sam dugo noću, nepomičan, dvije zapaljene svijeće gorjele su na dva kraja sobe, da uklonim mrak. Pritajen, utišan, kao noć oko mene, kao svijet u noći, gledao sam u crni džam prozora što me odvajao od tame, u sive zidove što su me odvajali od svega, ne usuđujući se da sklonim pogled, kao da bi se zidovi razmaknuli zbog jednog jedinog trenutka moje nepažnje. Ne ustajući, ne mičući se iz ćoška gdje sam sjedio, da bi cijela soba bila preda mnom, slušao sam kako kiša pljušti, i drveni oluk klokoće, zagušen, i golubovi grebu nožicama i javljaju se pospanim gukanjem, i svi ti tihi jednolični glasovi postajali su dio noći koja ne prolazi i svijeta koji ne živi.
Nisam više tražio razloge, cjelinu, neprekinute tokove.
Na kraju svega što sam pokušavao da odredim, da ulančim, omeđim smislom, stajala je duga crna noć i vode što neprestano rastu.
I ostajao je dječak sa ravnice, kao mučno znamenje.
Pronašao sam ga docnije i doveo u medresu i u tekiju. Jedva smo se prepoznali, zato što su nam se duše izmijenile.
Baka mu je umrla, bio je sam na svijetu. Čobanin u selu gdje su ga ostavili, siroče čija je majka stradala u ratu, ostavivši mu svoje sumnjive zasluge u sjećanje. I crni teret u duši.
Ličio je na barski cvijet prenesen u brda, ličio je na skakavca kome su dječaci otkinuli krila, ličio je na dječaka sa ravnice kome su ljudi oteli bezbrižnost. Sve je bilo njegovo, i lice, i tijelo, i glas, a to nije bio on.
Nikad neću zaboraviti kako je sjedio prema meni, na kamenu, ugašen, nijem, dalek, bez traga one ptičje radosti što je ranije zračila iz njega, čak i bez tuge, bez ičega, razbijen. Bićeš sa mnom, brinuću se o tebi, učićeš školu, govorio sam, a htio da zavapim: nasmij se, potrči za leptirom, govori o golubu što leprša nad tvojim snom. Ali on više ni o čemu nije govorio.
Sad, dok je kiša padala, dok sam se u praznini, što se otvorila preda mnom, davljenički hvatao za djetinjstvo, za knjige, za utvare, ulazio je tiho u moju sobu, ponekad sam ga zaticao i pred vratima, kad bi mi se učinilo da je tišina postajala drukčija.
Stao bi uza zid, bez riječi.
- Sjedi, Mula-Jusufe.
- Svejedno.
- Šta želiš?
- Treba li da ti nešto prepišem?
- Ne treba.
Ostajao je još neko vrijeme, nismo znali kako da razgovaramo, neugodno je bilo i njemu i meni, i odlazio bez riječi.
Ne bih znao da kažem šta se to ispriječilo između nas, kakve su nas veze još spajale a kakve muke razdvajale. Nekad sam ga volio, i on mene, a sad smo se gledali mrtvo. Vezivala nas je ravnica, prije nesreće, i ona radost što je sijala nad onim vremenom, kao sunčana svjetlost. A opet, neprestano smo podsjećali jedan drugoga da radost ne može dugo da traje.
Nikad nije govorio o svome djetinjstvu, ni o ravnici, ni o hanu, ali mi se činilo da u njegovim očima, uvijek kad me pogleda, vidim sjećanje na majčinu smrt. Kao da sam se nerazdvojno spojio s tom njegovom najtežom uspomenom. Možda je i zaboravio kako je bilo, pa i mene smatra krivcem, jer sam bio što i ostali. Jednom sam pokušao da mu objasnim, a on me prekinuo, uplašen: - Znam.
Nikome nije dopuštao da ulazi u to zabranjeno područje, ni da remeti mračni red koji je u sebi stvorio. I tako smo se sve više odvajali, prikriveno ogorčeni, on zbog sumnje, ozlojeđenosti, nesreće, ja zbog njegove nezahvalnosti.
Hasan se pomirio s ocem, i govorio o tome šaljivo, kako je stekao tutora, svekrvu i razmaženo dijete u istoj osobi, ali je radost vrcala iz njega. Dogovorio se s ocem da svoj i njegov dio imetka zavješta u vakuf, za dušu i za spomen, u korist siromaha i beskućnika, trčao po cio dan, svršavao poslove oko ugovora i sudskih potvrda, tražio pogodnog čovjeka za muteveliju, poštenog, pametnog i spretnog, ako i toga ima, govorio je, smijući se. Nisam bio siguran da li se više raduje što se pomirio s ocem, ili što je njegovu zetu, Ajni-efendiji, izmakao toliki imetak. - Ako mu srce ne pukne - govorio je veselo - onda je od kamena.