Kupio je Kur'an koji je Mula-Jusuf pisao, da ga pokloni ocu. Jusuf nije htio da primi novac, ali je Hasanov razlog bio ubjedljiv:
- Dvije godine rada ne poklanja se lako.
- Šta će mi novac?
- Daj ga kome je potreban.
Čudio se, gledajući Kur'an: - On je umjetnik, šejh-Ahmede, a ti ćutiš i kriješ ga, bojiš se da ti ga ne uzmu. Podsjeća me na čuvenog Muberida. Možda je čak i ljepše. Strasnije, iskrenije. Jesi li čuo za Muberida, Mula-Jusufe?
- Nisam.
- Postao je bogat i ugledan zbog dara kakav je i tvoj. A za tebe u našoj kasabi niko ne zna. Čak ni oni koji dolaze u tekiju. Naši ljudi odlaze s darom u Carigrad ili Misir, a drugi nam vraćaju glas o njima. Mi ne znamo, ne tiče nas se, ili ne vjerujemo sebi.
- Ovdašnja slava je malena, svejedno iz kog razloga - rekao sam, ne primajući prijekor. - Htio sam da ga pošaljemo u Carigrad, nije pristao.
Mladić se zbunio, kao i prvi put. Samo s manje straha nego onda.
- Ja ovo radim zbog sebe - rekao je tiho. - I nisam ni mislio da li vrijedi.
Hasan se nasmijao:
- Ako govoriš iskreno, trebalo bi da ustanem na noge pred tobom.
Gledao je za mladićem, kad je otišao zbunjen zbog pohvala.
- Još ima stidljivih i osjetljivih, prijatelju moj. Zar ti to nije čudno?
- Uvijek će ih biti.
- Hvala Bogu. Suviše nas je koji više i ne znamo šta je to. Ovakve bi trebalo čuvati, za sjeme. Izgleda da te se on malo tiče - dodao je nenadano.
- Ćutljiv je, zatvoren.
- Stidljiv, ćutljiv, zatvoren. Neka mu je alah u pomoći.
- Zašto?
- Vaše derviško zanimanje je čudno, vi prodajete riječi, koje svijet kupuje, iz straha, ili iz navike. On ne želi, ili ne umije da prodaje riječi. Ne umije da proda ni ćutanje. Ni dar. I nije mu stalo do uspjeha. Do čega mu je onda stalo?
Uzalud, teško ga je zaustaviti kad neko probudi njegovu pažnju. Često bez razloga, ili zbog razloga koji je samo njemu važan.
- Zašto se toliko raspituješ za njega?
- Ne raspitujem se. Razgovaramo.
- Ti imaš čudnu sposobnost da osjetiš nesrećna čovjeka.
- Zar je nesrećan?
Ispričao sam sve što sam znao, ili gotovo sve, o ravnici, dječaku, o njegovoj majci, i dok sam pričao, postajalo mi je sve jasnije da je mladić žrtva. Kao i ja. I nisam znao čija je muka veća, njega je sustigla na početku života, mene na kraju. Nisam to rekao, ali sam i sam osjećao kako suviše žalim tu nesreću: udvajao sam se, govoreći i o sebi.
Hasan je slušao, gledajući u stranu, ne prekidajući me, uzbuđen, ali dovoljno trijezan da pogodi suštinu:
- Izgleda da si ga tek sad shvatio. Trebalo mu je pomoći.
- Ne želi ničiju pomoć, ne dopušta da mu se iko približi, ne vjeruje nikome.
- Povjerovao bi ljubavi. Bio je dijete.
- Volio sam ga. Ja sam ga i doveo ovamo.
- Ne krivim tebe. Svi smo takvi. Krijemo ljubav, tako je i ugušimo. Šteta, i za tebe i za njega.
Znam šta je mislio: mogao mi je sada zamijeniti brata. Ali niko mi brata ne može zamijeniti.
Nisam pomogao Jusufu! A ko je meni pomogao!
Govorio sam o sebi, on je čuo samo mladićevo ime. Pričanjem o njemu istisnuo sam sebe. Da li zato što je Jusuf mlad? Ili što sam ja ponosan, i jak? Snažne niko ne žali.
- A sad? Kako je sad? Ćutite o svemu?
- Nesrećni ljudi su suviše osjetljivi. Mogli bismo pozlijediti jedan drugoga.
Nije vrijedilo govoriti o onome što je teško objasniti, da volim sjećanje na ravnicu, a mrzim njegovu hladnu izdvojenost i mračno ćutanje, koje ubija nadu. Uprostio sam taj složeni odnos, rekavši djelimičnu istinu, da se pomalo tuđimo, ali da je veza među nama ipak jaka, jer čovjek se ne odvaja lako od onoga kome je pomogao, čuva lijepu uspomenu o sebi. Ja i Jusuf smo kao najbliži rod, pa i nesporazumi su nam rođački, uvijek su blizu ljubavi.
- Postoji i rođačka mržnja - nasmijao se Hasan.
Nije me iznenadio. Dugo je i bio ozbiljan.
Odgovorio sam šalom:
- Nismo stigli dotle.
Otada su se češće viđali. Hasan je dolazio u tekiju, ili ga pozivao kući. Žurili su zajedno za Hasanovim poslovima, pisali ugovore i pravili nekakve račune, šetali u predvečerje pored rijeke. Mula-Jusuf se vidljivo mijenjao: znao sam, oko njega lebdi Hasanova neposrednost, kao omaglica. Još je nosio poslušno izgubljeni izraz, kojim se odvajao od ljudi, ali nije više bio beznadan i težak. Kao da je oživljavao onaj daleki dječak, sporo, doduše, još prekriven sjenkom.
Postajao je nemiran ako Hasan ne bi došao, gledao bi u njega ozaren kad bi se pojavio, radovao se njegovoj vedrini i prijateljskoj riječi, nije odlazio, kao ranije, kad bismo Hasan i ja počeli razgovor, ostajao je uz nas, gotovo zaboravljajući dužni obzir, s pravom koje mu je davalo novo prijateljstvo. I Hasan je bio zadovoljan zbog te ćutljive privrženosti, i zbog radosti s kojom ga je mladić sačekivao.
A onda se sve izmijenilo. Suviše brzo, suviše iznenadno. Hasan je prestao da dolazi u tekiju, nije više pozivao Jusufa, nisu se više viđali.
Pitao sam ga, začuđen:
- Šta je s Hasanom?
- Ne znam - rekao je zbunjeno.
- Otkad nije dolazio?
- Već pet dana.
Izgledao je utučen. Pogled mu je opet postao nesiguran, teška sjenka se navukla na lice, što je bilo počelo da se razgaljuje.
- Zašto nisi otišao do njega?
Poniknuo je glavom, i s mukom odgovorio:
- Išao sam. Nisu me pustili.
I ja sam jedva uspio da vidim Hasana.
Mala žena, što je u svakog gledala rastreseno, tiho se osmjehujući svome sjećanju ili očekivanju, sa cvijetom u kosi, dotjerana i namirisana (muž je sigurno mislio da je to zbog njega, i bio je srećan), pustila me u strahu, zamolivši da kažem kako sam vrata našao otvorena, lakše će se opravdati što je zaboravila da zaključa, nego što me propustila. Tri dana i tri noći ne izlaze, rekla je, bez prijekora. Sve joj izgleda veselo.
Našao sam ga u prostranoj divanhani, s drugovima. Bacali su kocku.
Soba je u neredu, puna duhanskog dima što se vukao kao magla u polutami, zbog spuštenih debelih zavjesa, svijeće su još gorjele, iako je jutro, lica su blijeda, izmučena. Oko njih sahani i čaše.
I gomile novca.
Hasanov izraz je krut, nesabran, gotovo zao. Pogledao me začuđeno, nimalo ljubazno. Pokajao sam se što sam došao.
- Htio sam da govorim s tobom.
- Sad sam u poslu.
Držao je u ruci kocku od slonovače, i bacio je na ćilim, zauzet igrom.
- Sjedi, ako hoćeš.
- Nemam vremena.
- O čemu si htio da govoriš?
- Nije važno. Drugi put.
Izašao sam, uvrijeđen. I začuđen. Ko je ovaj čovjek? Prazna pričalica? Aprilsko sunce? Slabić koga poroci svladavaju?
Bio sam zlovoljan, težak od misli da nema ljudi koji su uvijek dobri. On rasipa lijepe riječi, i odmah ih zaboravlja.
A kad sam stigao do kraja dugog hodnika, Hasan je izašao iz sobe.
Prvi put sam vidio da je neuredan, nemaran prema sebi. Kao da nije on. Oči mu nisu vedre, ni jasne, već mutne i upale, smorene pićem i dugim bdijenjem. Ružno je treptao na svjetlu.
Gledali smo se bez osmijeha.
- Oprosti - rekao je tmurno. - Došao si u nezgodan čas.
- Vidim.
- Nije loše da znaš sve o meni.
- Nema te već danima. Htio sam da vidim šta je s tobom.
- Imao sam poslova. Osim ovih.
- I zbog Jusufa sam došao. Je li se nešto desilo? Tražio te, nisi ga pustio u kuću.
- Nisam uvijek raspoložen za razgovor.
- Navikao se na tebe. Zavolio te.
- Zavolio, to je previše. Navikao, to nije ništa. A nisam kriv ni za jedno ni za drugo.
- Pružio si mu ruku, izvukao ga iz samoće, i onda ga ostavio. Zašto?
- Ne mogu ni s kim da se vežem za cio život. To je i moja nesreća. Pokušavam i ne uspijevam. Šta je u tome čudno?