- Volio si je?
Glas mu je mutan, hripav, opasan.
- Ne boj se. Volio sam je kao sestru.
- Zašto kao sestru? Bila je kurva.
Uplašio me njegov izraz, nepoznat mi dotad, oštar, nemilosrdan, spreman na sve, iako sam znao da je grub i da muči sebe zbog tuge oživljene ovim prvim razgovorom o majci. Iznenadila me i divljina s kojom je raskopavao svoje rane. Zar toliko pati?
Rekao sam, smirujući ga:
- Surov si zato što ti je teško. Tvoja majka je bila dobra žena, žrtva a ne griješnica.
- Zašto su je onda ubili?
- Zato što su glupi.
Ćutao je, gledajući u pod, mogao sam da zamislim koliko mu je teško, iako sam, naježen, samo naslućivao strahotu njegove muke. A onda je upitao, pogledavši me neprijateljski, s posljednjom nadom da se neću odbraniti:
- A šta si ti učinio?
- Molio sam za nju uzalud. I odveo tebe, u drugo selo, da ne vidiš. Poslije plakao, skriven, sam, zgađen na ljude, a žaleći ih, jer su cio dan skrivali oči jedan od drugoga, zbog stida.
- Jedan dan nije mnogo. Ko je... Kako su je ubili?
- Ne znam. Nisam mogao da gledam. A nisam htio da pitam.
- Šta su poslije govorili o njoj?
- Ništa. Ljudi lako zaboravljaju ono čime se ne ponose.
- A ti?
- Otišao sam, uskoro. Stidio sam se, zbog njih. I žalio tebe, i nju, dugo. Tebe naročito. Bili smo prijatelji, boljeg nikad nisam imao.
Zatvorio je oči i počeo da se njiše, kao u nesvjestici.
- Mogu li da idem? - rekao je tiho, ne gledajući me.
- Jesi li bolestan?
- Nisam bolestan.
Stavio sam mu ruku na čelo, s naporom učinivši taj obični pokret, gotovo sam odustao, osjećajući kako mi dlan gori prije nego što sam ga i spustio. A kad sam mu dodirnuo vrelu kožu, jedva se uzdržao da ne odmakne glavu, neprirodno ukočen, kao da čeka nož.
- Idi - rekao sam. - Izmučili smo se ovim razgovorom i ti i ja. Treba da se naviknemo.
Izašao je, posrćući.
Naredio sam Mustafi da mu nabavi med, slao ga u šetnju, nagovarao da se ponovo prihvati prepisivanja Kur'ana, nudio da poručimo zlatnu i crvenu boju, a on je odbijao, postajući sve čudniji, i zatvoreniji nego ranije. Kao da mu je moja pažnja postala prava muka.
- Razmazićeš ga - rekao je hafiz Muhamed, tobože s prijekorom, ali nije bilo teško vidjeti da je zadovoljan. Uzbuđivala ga je tuđa dobrota, iako nikad nije htio sam da se veže za nekoga. Dobrota je za njega kao izlazak sunca: za gledanje.
- Oslabio je - rekao sam, braneći se. - Nešto se s njim dešava.
- Oslabio je, zaista. Da nije zaljubljen?
- Zaljubljen?
- Zašto se čudiš? Mlad je. Bilo bi najbolje da se oženi, i da izađe iz tekije.
- Koga da uzme? Tu u koju je zaljubljen?
-- Ne, nikako! Zar je malo djevojaka u kasabi?
- Vidim da nešto znaš. Zašto puštaš da pogađam?
- Pa, ne znam mnogo.
- Reci ono što znaš.
- Možda nije pošteno da govorim. Možda samo ja tako mislim.
Nisam navaljivao, znao sam da je u zabludi, a znao sam i da će reći. Njegovo tobožnje oklijevanje je smiješno, i počeo je razgovor da bi sve rekao. A bogzna šta je vidio i šta je u svojoj naivnosti zamislio. Nisam mnogo očekivao od njegova obavještenja.
Ali kad je ispričao, učinilo mi se čudno. Išao je Hasanovu ocu, rekao je, i pred kapijom kadijine kuće vidio je Mula-Jusufa. Stajao je, neodlučan, gledao u prozore, pošao prema vratima i zaustavio se, pa polako, osvrćući se, krenuo od kuće. Nešto je htio, nešto je očekivao, nekog je tražio. A kad su se susreli, hafiz Muhamed ga ništa nije pitao, a mladić je rekao da je slučajno naišao ovuda, u šetnji. I eto, baš to što je rekao, probudilo je u njemu sumnju, i brigu, jer nije naišao slučajno, ni u šetnji. I volio bi da nije ono što je pomislio. Zato je i ćutao, sve dosad.
- Šta si pomislio? - upitao sam usplahiren, iznenadno doveden pred rješenje tajne.
- Pa, stid me i da pomenem. Ali, ponašao se čudno. A onda, slagao je, da se opravda, znači da se osjećao kriv. Pomislio sam da se zaljubio.
- U koga se zaljubio? U Hasanovu sestru?
- Eto, i ti si pomislio. A ako nije istina, neka me Bog pokara zbog griješne misli.
- Može biti - rekao sam mračno. - Svašta se ljudima dešava.
- Trebalo bi s njim govoriti. Samo će se uzalud izmučiti.
- Misliš?
Pogledao me začuđeno, ne shvativši moje pitanje, ne shvativši ni da je pakost, i rekao da mu je žao mladića, izgrišće ga kao rđa ta ljubav bez ikakva izgleda, a biće sramota i za njega i za nas. Sramota pred svijetom, i pred njom, udatom i poštenom ženom. A on, hafiz Muhamed će moliti Boga da mladića skrene s tog puta, a njemu da oprosti grijeh ako je pogrešno vidio i rđavo pomislio.
Bio je potišten kad je sve rekao, kajao se. A pojelo bi ga da je ćutao.
Kamo sreće da je istina što govori ovaj čovjek koji se boji grijeha i ondje gdje ga nema. A možda i ima? Zašto bi bilo nemoguće?
Zagrijala me ta ružna misao, razvio sam je u času, dao joj krila, otkrivši veličanstvene mogućnosti koje krije. Pamtio sam ženine lijepe ruke što su se nesvjesno milovale, željno se stiskajući, i neistrošenu snagu kojom su zračile njene hladne oči, kao duboka voda, i njenu mirnu bezobzirnost kojom se svetila za nešto. A pamtio sam i to, da se već sve desilo, da je Harun bio ubijen, kad je tražila da izdam Hasana. Sigurno nije znala za moga brata, možda mu ni ime nikad čula nije, ali ja sam to zaboravljao, u mome sjećanju ostala je surova, kao i njen muž, kadija, bili su za mene dvije krvožedne škorpije, i moje srce nije im moglo poželjeti nikakvo dobro. Zato je mržnja kliktala u meni: kamo sreće! U jednom trenutku slabosti vidio sam je potčinjenu mladošću Jusufovom, a kadiju osramoćena prastarom pravdom grijeha.
Ali sam brzo potisnuo tu misao, znao sam da je ružna i da me unizila željom za sitnom osvetom. A otkrila mi je i važniju stvar: to se pokazala moja nemoć, i strah pred njima, a strah i nemoć rađaju niske nagone. U mislima sam prepustio bitku drugome, i makar za čas, iz prikrajka uživao u njihovom porazu. A kakav je to poraz, kakvo izravnanje prema onome što sam ja izgubio?
Postidio sam se, i uplašio. Ne, rekao sam, čvrsto riješen, neću tako. Na što god se odlučim, moraću da učinim ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da se namirim. To je pošteno.
Zovnuo sam opet Mula-Jusufa, poslije razgovora s hafiz-Muhamedom. Dočekao sam ga, razgledajući Hasanov poklon, Abul-Faradžovu knjigu u safijanskom povezu, sa četiri zlatne ptice na koricama.
- Jesi li vidio ovo? Poklon od Hasana.
- Kako je lijepo!
Pipao je prstima safijan, i raširena krila zlatnih ptica, gledao čudesne inicijale i raskošna slova, odjednom preobražen. Ova ljepota, koja ga je čudno uzbuđivala, stišala je njegovu uznemirenost s kojom je ušao u sobu.
Znao sam da bih stekao značajnu prednost ako bih ga ostavio da iščekuje, da se boji, zamišljajući naš razgovor, da grozničavo kopa po riznici svojih grijehova, jer ih svako ima. Ali sam se odrekao tog dobitka koji bi mi donio njegov strah. Više sam volio povjerenje.
Rekao sam da namjerno obnavljam razgovor koji smo vodili, jer njegova uznemirenost traje, a to je najgore stanje, to znam po sebi, kad se ne odlučujemo, kad stojimo razapeti na mukama a ponekad ne možemo tačno ni da ih odredimo, i kad nas svaki dašak vjetra ljulja, čupajući nas iz korijena. Želio bih da mu pomognem, koliko mogu, i koliko on hoće da primi. Činim to zbog njega, ali i zbog sebe, možda sam kriv pred njim, propustio sam da ga jače privežem uza se, i da mu tako vratim osjećaj sigurnosti. Izgubio sam brata, neka mi bude umjesto njega. Ne tražim da mi kaže šta se s njim dešava, svako ima pravo da čuva svoju misao, ma kakva da je, a nije uvijek lako ni reći, često se vrtimo kao vjetrokaz, i ne možemo da odredimo svoj položaj, izbezumljeni nesigurnošću. Vrtimo se između očajanja i želje za smirenjem, i ne znamo šta je naše. Zaustaviti se u jednoj tački, okrenuti se prema jednoj strani, to je ono što treba a što je teško učiniti. Ma kakva odluka, osim one koja će uznemiravati našu savjest, bolja je od izgubljenosti kojom nas daruje neriješenost. Ali odluku ne treba požurivati, treba joj samo pomoći da se rodi, kad joj dođe vrijeme. Muke odlučivanja mogu olakšati prijatelji, ali samo olakšati, nikako odstraniti. I opet su neophodni, kao babica pri porođaju. I to znam iz vlastitog iskustva. Kad mi je bilo najteže, kad sam mislio da je izlaz da dignem ruku na sebe, Bog je poslao Hasana, da me ohrabri i podigne. Njegova pažnja i dobrota, a možda smijem da kažem: i ljubav, vratili su mi vjeru u sebe i u život. Znaci te pažnje mogu nekome izgledati sitni, ali su za mene imali neprocjenjivu vrijednost. Moje sumanuto okretanje se zaustavilo, moj užas se stišao, u ledu što me bio okovao osjetio sam topli vjetar ljudske dobrote, neka mi oprosti on, Mula-Jusuf, što se i sad uzbuđujem zbog tog dragog sjećanja, ali veću milost od te niko mi u životu nije pružio. Bio sam usamljen, napušten od svih ljudi, ostavljen u praznoj tišini svoje nesreće, da se nepravda izvrši na meni dokraja, na granici da posumnjam u sve što sam vjerovao, jer se sve rušilo, zatrpavajući me. Ali eto, bilo je dovoljno da znam kako postoji jedan dobar čovjek na svijetu, pa neka je i jedini, da bi me pomirio s ostalim ljudima, Možda je čudno što njegovom postupku, koji bi trebalo da je običan među nama, dajem toliki značaj, i što sam toliko zahvalan. Ali sam vidio da takav postupak nije nimalo običan, i da je tog čovjeka izdvojio između ostalih ljudi. A još sam bio kriv, i njegova pomoć mi je postala još draža.