Mula-Jusuf je digao glavu.
Da, kriv. Učinio sam mu ružnu stvar, veoma ružnu. Svejedno kakvu, svejedno zašto. Mogao bih, naći razlog, i opravdanje možda, ali to nije važno. Njegovo prijateljstvo mi je bilo potrebno, kao vazduh, a bio sam spreman da ga se lišim, jer pred njim nisam mogao da skrivam laž. Želio sam da mi oprosti, ali on je učinio i više: poklonio mi je još veću ljubav.
- Jesi li mu nanio zlo? - upitao je Mula-Jusuf s naporom.
- Izdao sam ga.
- A da te prezreo? Da te odbacio? Da je razglasio tvoju izdaju?
- Opet bih ga poštovao. Još jednom me poučio da se prava plemenitost ne cjenka. Pomogao mi je dvostruko, i dvostruko se obogatio. Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sam, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sam osjeća, ni druge naknade osim svoga zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da čovjek dobija kad daje. A nisam više ni rovit, njegova ljubav me izvidala, osposobila me da i sam budem oslonac drugome. Osposobila me za ljubav, daću je njemu, Mula-Jusufu, ako mu može biti od pomoći.
Smiješio sam se tiho i toplo, možda s mukom držeći na okupu sve što sam htio da kažem a što mi je izgledalo važno, ponešto nespokojan i zbog misli da Hasan ne bi ovoliko objašnjavao svoje prijateljstvo. Ali, svako ima svoj način, a moj zadatak je teži.
Mula-Jusuf je bio povučeniji i nerazgovorljiviji nego u prvom razgovoru. Ali nije manje uznemiren. Sjedio je preda mnom na koljenima, stegnut, grozničav, u neprestanom nastojanju da olabavi grč prstiju koje je zarivao u bedra, nemoćno sklapajući i otvarajući vrele oči, dižući ih prema meni, u muci. Nije mogao da sakrije koliko moje smirene riječi olujno pustoše po njemu. U jednom času, kad mi se učinilo da će zaridati, htio sam da ga otpustim, da ne mučim ni njega ni sebe, ali sam se prisilio da završim što sam započeo. Nad nama se izvršavala sudbina.
Rekao sam, da su me Hasanovo prijateljstvo, i ovaj poklon, kojim je sve počelo među nama, naveli na spasonosna razmišljanja i odluke. Jedna jedina stvar koja mi je ostala od kuće, od majke, to je mahrama sa četiri izvezene zlatne ptice, čuvam je u sehari. Hasan ih je prenio na korice knjige, i raznježio me kao dijete, kao budalu. I tada sam shvatio ono najvažnije. Sjeća li se, i njega sam pitao, nekad, o zlatnoj ptici koja znači sreću. Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.
Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj. Bližeg od njega, Jusufa, nemam. Neka mi bude umjesto sina, koga nisam stekao; neka mi bude umjesto brata, koga sam izgubio. A i ja ću njemu biti sve što želi i što nema. Sad smo jednaki, unesrećili su nas zli ljudi. Zašto ne bismo jedan drugome bili zaštita i utjeha? Meni će možda biti lakše, jer mi je uvijek u srcu dječak sa ravnice, čak i kad mi je moja nesreća bila važnija od svega. A nadam se da ni njemu neće biti teško: biću strpljiv, čekaću da ponovo oživi prijateljstvo koje je, znam to dobro, osjećao prema meni.
Je li se povio? Je li jeknuo? Je li zaustavio vapaj na samom rubu suhih usana?
Uzalud je, nema nam spasa, nesuđeni prijatelju.
Zato mogu da mu kažem (nastavio sam neumoljivo) i ono što ne bih rekao, da mi nije stalo do njega. Ili bih rekao drukčije, sa drugom namjerom, s ciljem da se zaštiti ugled našeg reda. Ovako, neka to bude prijateljski razgovor, koji se tiče samo mene i njega. Neće mi biti lako da kažem, a ni njemu da čuje, ali bi bilo još gore ako bismo ćutali.
Da, rekao je jedva dišući, uplašen i uznemireno radoznao, ošamućen već onim što je čuo, a ne znajući da li je to sve, jer je njegova napregnutost pokazivala da neprestano nešto očekuje, nešto važno, od svega najvažnije: konačni razlog ovog razgovora. Dao sam mu ga, ne otkrivši ništa, pustio sam da se on otkriva.
Rekao sam:
Ne ispitujem kuda ide i šta radi, saznao sam slučajno, i žao mi je što sam saznao, ako je istina ono čega se bojim. (Činilo se da će mu oči iskočiti, gledao je u mene kao u zmiju, opčinjen, požurivao moje riječi, a plašio ih se). Šta je tražio pred vratima kadijine kuće? Zašto blijedi? Zašto drhti? Možda je bolje da prekinem razgovor, ako ga toliko uzbuđuje, a opet, baš me to nagoni da nastavim, jer izgleda da stvar nije nevina. Znam o njemu dosta, znam ili pretpostavljam šta se s njim dešava, i mada je sve ružno, njegova uznemirenost je svjedok da mu je savjest živa i da ga prekorava.
Mladićeva glava padala je sve niže, povijao se pod teretom straha koji ga je lomio, kao da su mu kičmeni pršljenovi pucali.
Pokušao je nemoćno da ponovi, kako je naišao slučajno, ali ja sam odmahnuo rukom, odbivši i razgovor o tome.
Čekao je, ne dišući, čekao sam i ja, jedva dišući. Do poslednjeg časa nisam znao da li ću reći ono što je jedino važno, zbog čega bih ga na vatri pekao, da prizna. Vikalo je to u meni, izbezumljeno, okrvavljeno, ali sam optužbu zadržavao usnama što su se grizle, boreći se da je ne puste. Ako ga savlada potpuni strah i natjera da sve odreče ostaću u nedoumici.
Ovako sam ga zategao, napeo do kraja, izludio: gotovo sam čekao da iskezi zube, da zareži, da me rastrgne, kako bi vidio šta je skriveno u mome srcu.
To je učvršćivalo moju sumnju, ali još nije bilo dokaza.
Sad treba naglo popustiti, sve učiniti smiješnim. Ako mu se na licu pojavi izraz olakšanja, onda sam na pravom putu. Kriv je.
Savladavši buku u sebi, i zaglušni huk krvi, ponovio sam hafiz-Muhamedovu naivnu pretpostavku, da je možda zaljubljen u Hasanovu sestru. Žao bi mi bilo, jer bi njegovo srce, žedno ljubavi, ostalo crno i sasušeno zbog te griješne i beznadne želje. To bi ga dotuklo i udaljilo od ljudi, a možda i od mene. I neka mi ne zamjeri, govorim mu kao bratu što bih govorio, kome moji savjeti više ne mogu pomoći. A što plačem, razumjeće, nadam se, možda i sad, ili docnije, kad veći dio života bude iza njega, kad bude morao misliti samo na gubitke, i boriti se da sačuva ljubav prijatelja koji su mu još ostali.