- Nije baš slavno.
- Rane su rane, dervišino.
- Mjesto je malo nezgodno.
- Mjesto kao i svako drugo. Ne možeš jahati na glavi, nekome bi moglo izgledati čudno. Ličilo bi na pobunu. Onda, jesmo li se sporazumjeli?
- Jesmo. Nikud ne idem.
- Aman! Ličiš mi na hirovitu djevojku s kojom nikad ne znaš na čemu si. E pa, bradata mušičava djevojko, tvrdo si, izgleda, odlučio da ostaneš neodlučan. Ali ako promijeniš mišljenje, ako ti dosadi da se rveš s jednom jedinom mišlju, kao sa karandžolozom, potraži me, znaš gdje ćeš me naći.
Nisam htio da idem nikud iz kasabe. Želio sam da odem, jednom, ranije, da odlutam neznanim putevima. Ali to je bila prazna sanjarija, nemoćna želja za oslobađanjem, misao o onome što ne može biti. Sad se više ne javlja. Drži me ovo mjesto nesrećom kojom sam pogođen. Prikovala me, kao kopljem. Ostalo mi je malo misli, malo pokreta, malo puteva. Sjedio sam u bašči, na suncu, ili u sobi, nad knjigom, ili šetao pored rijeke, znajući da to činim po navici, bez volje, bez uživanja. Ali sam se sve češće hvatao kako se osjećam ugodno na sunčevoj toplini, u onome što čitam, u odbljescima vode. Počelo je da biva obično, čak lijepo, spokojno. Činilo se da zaista zaboravljam, u meni je vladala tišina. A onda bi me, neočekivano, bez vidljiva razloga, bez misli koja bi ga izazvala, prostrijelio vatren ubod, kao mučan skriveni bol, kao grč. Šta je to? - pitao sam se, tobože iznenađen, bojeći se da priznam tu neželjenu uzbunu, zatrpavajući je sitnicama što su mi bile nadomak ruke ili misli.
A nešto sam očekivao.
Bio sam neodređena i promjenljiva raspoloženja, kao čovjek koji nije ni zdrav ni bolestan, i koga povremeni znaci bolesti teže pogađaju nego da traju bez prekida.
Iz tog mučnog stanja izvukla me mržnja. Oživjela me i ustalila, razgorjevši se jednog dana, jednog trena, kao plamen. Razgorjela se, kažem, jer je dotle tinjala zapretana, i liznula, bijesna od siline, oprživši mi srce vrelinom. Bila je u meni, sigurno odavno, nosio sam je kao žišku, kao zmiju, kao guku što se sad rasprsnula, a nisam znao kako se do tog časa skrivala, zašto je mirovala, i ćutala, ni zašto se javila u prilici koja nije bila pogodnija od drugih, ranijih. Sazrijevala je u tišini, kao i svako osjećanje, i rodila se jaka i snažna, dugo hranjena čekanjem.
Za divno čudo, bilo mi je drago da mislim kako se javila neočekivano, a osjećao sam je u sebi i ranije, i pravio se da je ne prepoznajem. Bojao sam se da ne ojača, a sad sam ja ojačao njome, držeći je pred sobom kao štit, kao oružje, kao požar, opijen njome, kao ljubavlju. Mislio sam da znam šta je to, ali sve što sam do tada smatrao mržnjom, bila je njena prazna sjenka. Ovo što me obuzelo, živi u meni kao mračna i strašna snaga.
Ispričaću, polako, ne žureći, kako se to desilo. Desilo, zaista, kao potres.
Ne smatrajte mrtvima one koji su na boljem putu ubijeni.
Išli smo zlataru hadži-Sinanudinu Jusufu, Hasan i ja, vukao me svuda sa sobom, tada sam već znao da smo prijatelji i da mi je ugodno uz njega. Nije to više bila potreba za zaštitom, već potreba za ljudskom blizinom, bez ikakve druge koristi.
U Kujundžiluku nas je sreo Ali-hodža, u starom poderanom odijelu, u iznošenim papučama, sa neuglednim čulahom na glavi. Nisam volio s njim da se susretnem, obično je neugodan, krije se tobožnjom ludošću, da bi mogao da kaže ono što misli. A čini to grubo.
- Pristaješ li na razgovor koji ti neće koristiti? - pitao je Hasana, ne gledajući me.
- Pristajem. O čemu ćemo razgovarati?
- Ni o čemu.
- Znači, o ljudima.
- Ti sve znaš. Zato što te se ništa ne tiče. Jutros sam prosio tvoju sestru.
- Od koga si prosio moju sestru?
- Od njenog oca, od kadije.
- Kadija joj nije otac.
- Onda je tetka.
- Dobro, šta si rekao tetki?
- Rekao sam: daj mi je za ženu, šteta da uzalud propada njena mladost i ljepota. Ostaće neudata ovako pored tebe. Primiću i miraz uz nju, svakako je sve tuđe, preuzeću makar hiljadu godina tvoje džehenemske vatre, biće ti lakše. Okani se, rekao je, idi svojim putem. Idem svojim putem, rekao sam, a zašto njoj ne daš da ide svojim? Zar je toliko mrziš? Mislio sam da bar nju jedinu na svijetu ne mrziš. A ti, kuda si pošao?
- Hadži-Sinanudinu Jusufu, zlataru.
- Idi. Neću s tobom. Ne znam kakav je.
- Ne znaš kakav je hadži Sinanudin?
- Ne znam. Misli samo na zatvorenike, nosi im hranu svakog petka, osiromašiće zbog njih, sve njima daje.
- Zar je to rđavo?
- Šta bi on radio da nestane zatvorenika? Bio bi nesrećan. Zatvorenici su mu ičkija, kao drugome lov, ili piće. A treba li ičkiju vezati za ljudsku nesreću? Možda i treba, nisam razmišljao.
- Zar je loše naviknuti se na dobro djelo?
- Zar dobro djelo treba da postane navika? Ono se dešava, kao ljubav. I kad se desi, treba ga sakriti, da bi ostalo naše. Kao što činiš ti.
- Šta ja činim?
- Nosiš hadži-Sinanudinu milostinju za zatvorenike, ali kriješ. Desilo ti se, i stid te da pokažeš ljubav. Zato ideš sam.
- Nisam sam. Zar ne poznaješ šejh-Nurudina?
- Kako ne bih poznavao šejh-Nurudina! Gdje je?
- Ovdje, sa mnom.
- S tobom? Ne vidim ga. Zašto ne progovori, da ga bar čujem?
- Nećeš da me vidiš, a ne znam zašto. Jesi li ljut na mene?
- Eto vidiš, nema ga - uzalud me tražio Ali-hodža pored Hasana. - Ni glasa ni lika. Nema šejh-Nurudina.
Otišao je bez pozdrava.
Hasan se smješkao zbunjeno, sigurno zbog mene.
- Opor je.
- Opor i zloban.
- Čudan čovjek.
- Zašto nije htio da me vidi?
- Govorio je pametno. Bila mu je potrebna jedna ludost, da ga izvuče.
Ne, nije to ludost. Nešto je htio, nešto je smjerao. Nema šejh-Nurudina, rekao je. Možda zato što nisam više ono što sam bio? Možda što nisam vratio udarac? Ili što nisam učinio ništa što bi čovjek trebalo da uradi. I eto, nema me.
- Šta misliš o njemu? - upitao sam Hasana, ne želeći da otkrijem kako me zaboljelo što nije htio da me vidi, a ne misleći da se otkrivam time što ga ne zaboravljam. Srećom, Hasan je htio da me obešteti, i činio je to smeteno. Znao sam po tome što troši mnogo riječi, i što govori ozbiljno.
- Ne znam. Pravedan je, i iskren. Samo nema mjere. To mu je postala ičkija, kako on kaže. I porok. Ne brani pravdu, on napada njome; postala mu je oružje, a ne cilj. Možda i ne zna da je jezik mnogih koji ćute, i osjeća zadovoljstvo da smije što oni ne smiju, donoseći im njihovu nerečenu riječ. Oni ga prepoznaju, jer je njihova unakažena potreba da govore, i ne bi ga bilo kad bi tu potrebu smjeli da zadovolje. Prirodan je i neizbježan zato što ima korijen, neobavezan i pretjeran zato što je sam. Zato je i grub, zato i nema mjere. Uvjerio je sam sebe da je postao savjest grada, i siromaštvom plaća to zadovoljstvo. Možda ponekad donese i svježine, kao vjetar, ali ne vjerujem da čini veliku uslugu ni iskrenosti ni pravednosti. Po njemu, izgledaju kao nastranost. Liče na osvetu i na surovo zadovoljenje, a nikako na plemenitu potrebu kojoj bi ljudi trebalo da teže. Postao je sam svoj neprijatelj, pretvorivši se u suprotnost svemu što je možda i iskreno želio. Možda je i opomena, ali nije putokaz. Jer, kad bismo svi činili i mislili kao on, kad bismo govorili otvoreno i grubo o svakoj mani drugog čovjeka, kad bismo se zalijetali u oči svakome ko nam se ne dopada, kad bismo tražili da ljudi žive kako mi smatramo da je dobro, svijet bi postao gora ludnica nego što je sad. Surovost u ime plemenitosti je strašna, vezala bi nam i noge i ruke, ubila bi nas licemjerjem. Bolja je surovost koja počiva na sili, bar možemo da je mrzimo. Tako se izdvajamo i čuvamo bar nadu.
Nisam mislio da li je tačno to što je govorio, ni da li je iskreno. Znao sam da je na mojoj strani, da me štiti od nepravednog napada: osjetio je šta me muči. Ničim me ne bi toliko smirio, ni podsmijehom, ni oštrinom, ni potpunim odbijanjem, koliko ovim glagoljivim razmatranjem, izvanredno podešenim za moje uho. Djelovalo je ubjedljivo, jer nije sitničavo, a meni je ostajalo pravo da dorečem misao i da se odbranim. - Zlobni lakrdijaš! - mislio sam ljutito. - Bijesni mahalski pas! Stao je iznad cijelog svijeta i jednako pljuje po sva kome, i po krivima i po pravima, i po griješnicima i po žrtvama. Šta on zna o meni da bi mogao da mi sudi!