Ali moja srdžba nije bila duga, ni teška. Zaboravio sam Ali-hodžu uskoro, a u meni je ostala ugodna toplina od Hasanove riječi. Nisam više ni mislio šta je rekao, znam da je lijepo i da sam zadovoljan. Pružio mi je ruku, opet, odbranio me. A to je mnogo važnije od glupog hira opakog hodže.
Dok je Hasan pričao hadži-Sinanudinu Jusufu o susretu i razgovoru, mislio sam kako je dobar i pažljiv čovjek, i kako je sreća što sam naišao na njega. Smijali su se, hadži Sinanudin tiho, samo vedrim očima i krajevima tankih usana, Hasan glasno, pokazujući sedef svojih ravnih zuba, i razgovarali, ne trudeći se da budu ni pametni ni ozbiljni, gotovo neobuzdani, kao djeca, kao prijatelji koji uživaju jedan u drugome.
Hasan je pretjerivao, iskrivljujući hodžine riječi. Rekao je kako Ali-hodža nije htio da dođe, zato što se boji hadži-Sinanudina. Briga o zatvorenicima je hadži-Sinanudinovo zadovoljstvo, kao lov, kao kocka, kao ljubav. Svijet bez zatvorenika, to bi bila hadži-Sinanudinova tuga. Na čemu bi se tada iživljavala njegova plemenitost? Ne bi mogao bez njih, i kad bi ih nestalo, bio bi nesrećan i izgubljen. Išao bi da moli vlast: ne uništavajte me, zatvorite nekoga! Šta ću ja bez zatvorenika? Ako nikog ne bi bilo, ponudio bi da zatvore njegove prijatelje, da bi mogao da se brine za njih. Tako bi im najbolje dokazao svoju ljubav.
- Valjda bi mi i ti učinio to zadovoljstvo - smijao se starac, pristajući na Hasanovu šalu, rav nodušan prema onome što je čovjek o njemu stvarno rekao. I odmah je sve prebacio na Hasana:
- A šta je o tebi rekao? Da si nesposoban i za dobro i za zlo? Tako je, čini mi se, mislio?
- Rđav bez lične koristi, dobar samo kad sam neodgovoran. Nešto kao griješni anđeo, poročna djevica, pošteni lupež.
- Poročan i plemenit, smiren i plah, razložan i tvrdoglav. Svakakav. Nikakav.
- Ne cijeniš me baš mnogo.
- Ne - rekao je starac ozareno. - Ne cijenim.
Njegov pogled je govorio: ne cijenim, volim te.
Bilo je tiho i ugodno u ovom čistom dućanu, svježina se dizala iz opranih, još vlažnih podnica, kroz kameni okvir otvorenih vrata uvlačila se stišana toplina ljetnog dana, čulo se sitno kuckanje kujundžijskih čekića, kao u dječijoj igri, kao u snu. Pred očima mi je polumrak nadsvođenog kamenog dućana, zelenkast od sjene gustog drveta na sokaku, kao smiren odsjaj duboke vode. Osjećao sam se lijepo, prijatno, sigurno. Dok je Hasan pričao o Ali-hodži, znao sam da neće ništa reći o meni, nisam se plašio ni izdaje ni neopreznosti. Mir se slijegao po meni, kao polen, kao ljetna rosa, zbog ove dvojice ljudi. Bili su dva sjenovita drveta, dva bistra izvora. Varka je, ili se moje sjećanje pretvara u miris, ali mi se čini da sam zaista osjećao svježinu i blag miris što je strujao od njih. Ne znam kakav, na borovinu, na šumsku travu, na proljetni lahor, na bajramsko jutro, na nešto drago i čisto.
Odavno nisam doživio takvo tiho spokojstvo, kakvo su mi poklonila ova dva čovjeka.
Njihova mjesečinasta vedrina, njihovo prijateljstvo bez usklika i keranih riječi, njihovo zadovoljstvo zbog svega što znaju jedan o drugome, natjerali su i mene da se smiješim, ne naročito pametno, probudivši u meni zaspalu ili željenu dobrotu, kao kad gledamo djecu. Postao sam prozračan, lak, bez traga zloćude težine što me dugo tištala.
- Hajde da te oženim, da se smiriš - rekao je starac nježno i prijekorno, i sigurno to nije govorio prvi put. - Hajde, zli čovječe!
- Rano mi je, hadžija. Nemam ni pedeset godina. A još me čekaju mnogi drumovi.
- Zar ti nije dosta, skitnico! Sinovi su uz nas dok smo jaki, a napuštaju nas kad su nam potrebni.
- Ostavi sinove neka idu svojim putem.
- Ostavljam, skitnico. Zar ne smijem ni da žalim?
Onda sam prestao da se smiješim. Znao sam da mu sin živi u Carigradu. Možda je zbog njega počeo da se brine o zatvorenicima, da zaboravi žalost što ga godinama ne vidi. Možda se zato vezao uz Hasana, podsjeća ga na sina.
- Eto - okrenuo se Hasan meni, šaljivo prekorevajući starca - žali što mu je sin završio škole, a ne raskiva tuđe zlato u ovoj radnji, što živi u Carigradu a ne u ukisloj kasabi, što mu šalje pisma puna poštovanja, a ne traži novac da raspe na kocku i na dizlije. Reci mu, šejh-Nurudine, da ne griješi dušu.
Moje ganutosti je odjednom nestalo. Ono što je hadži Sinanudin odgovorio, ili je mogao odgovoriti, da je sumnjiva sreća u tuđem svijetu, a da je od svega važnija ljubav, i toplina, među onim a koji bi ti i krvi svoje dali, moglo me podsjetiti na oca i brata. Moglo je, a nije. To što se Hasan obratio meni, prvi put u cijelom razgovoru, bez potrebe, iz pažnje, da me ne ostavi po strani, podsjetilo me da sam ovdje suvišan, da su njih dvojica dovoljni jedan drugome.
Bio sam siguran maločas da Hasan neće pomenuti nepravdu koju mi je učinio Ali-hodža, znao sam da će me poštedjeti. A sad sam mislio da u njihovom razgovoru nije bilo mjesta za mene. Otrijeznila me zakašnjela pažnja, koja je sve pokvarila.
Teško mi je da se lišim zadovoljstva kojim sam bio ispunjen, i lijepog sjećanja, koje bih htio da zadržim, ali nisam mogao da ugušim sumnju. Ali-hodžine riječi o sebi i hadži-Sinanudinu je ponovio, čak i teže nego što su bile. O meni je prećutao. Da li samo iz pažnje?
Zašto nije rekao? Od čega je želio da me poštedi, ako je zaista mislio da je to ludost? Nije mislio da je to ludost, eto zašto je prećutao. Dobro zna zašto Ali-hodža nije htio da me vidi. Za Ali-hodžu i za kasabu ne postojim više. Ni lika ni glasa, rekao je. Nema ga, nema šejh-Nurudina, umrlo je njegovo ljudsko dostojanstvo. Ono što je ostalo, samo je prazna ljuštura nekadašnjeg čovjeka.
Ako ne misli tako, zar se i s tim nije mogao šaliti, kao i sa svim ostalim?
Ili je želeo da poštedi moju osjetljivost. Ako je tako, ipak sam na dobitku, iako boli.
Dok sam pokušavao da se oslobodim obruča što mi je stegao srce, prečuvši ono što su njih dvojica govorili, vidio sam kako je sokakom prošao čovjek, zbog koga su se moje misli naglo izmijenile. Zaboravio sam i Ali-hodžin prezir, i neobjašnjeno Hasanovo ćutanje o svemu. Pored dućana je prošao Ishak, bjegunac! Sve je njegovo, i hod, i sigurno držanje, i miran korak, i nebojanje!
Rekao sam nešto, da opravdam svoj nagli izlazak, i istrčao na sokak.
Ali Ishaka nije bilo. Požurio sam u drugu ulicu, tražeći ga. Odakle u kasabi? Usred dana, neprerušen, neužurban, kako se usuđuje, šta traži?
Pred očima mi je njegovo lice, viđeno iz tame dućana, blještavo i jasno, kao i one noći, u tekijskoj bašči, on je, sve sam sigurniji, raspoznavao sam svaku crtu, sad, naknadno; on je, Ishak. Ne misleći zašto mi je potrebno, ni zašto je važno da ga vidim, išao sam za njim, šteta što ljudi ne ostavljaju za sobom miris, kao tvorovi, šteta što naše oči ne vide kroz zidove kad nam želja postane bezumna, htio sam da ga zovnem njegovim imenom, ali on nema imena, zašto si se pojavio. Ishače, ne znam je li dobro ili rđavo, ali je neophodno, rekao je: doći ću jednom, i eto, došao je, sad je to jednom, i sve je opet oživjelo u meni, i bol, i muka, kao i ranije, mislio sam da je umrlo i postalo gnjilež, mislio sam da je potonulo na dno mene, nedohvatno, a eto, nije. Ishače, gdje si? Jesi li misao, jesi li sjeme ili cvijet moga nemira? Vidio sam ga one noći, u bašči, vidio sam ga maločas, na sokaku. Nije avet. A ne stižem ga.