Vratio sam se u dućan, poražen.
Hasan me pogledao, ne upitavši ništa.
- Učinilo mi se da je jedan poznanik.
Srećom, nisu vidjeli moju zbunjenost, sigurno su posvršavali sve svoje poslove dok sam tražio Ishaka, i nastavljali su razgovor, drukčiji, doduše, drugim glasom, drukčijim riječima. Svejedno mi je, postalo mi je otužno njihovo prijateljstvo. Ličilo je na nedoraslost. Ili na lijepu laž. Ovo moje, što se dešava, ozbiljnije je, i važnije.
Opet sam isključio svijet, u času je zarasla staza koja je vodila ljudima, mislio sam na Ali-hodžu, na Ishaka, na sebe, uzbunjen i pomračen.
Nije me se ticalo, a opet sam čuo njihov razgovor, ne razumijevajući ga.
- Neću - rekao je Hasan, odbijajući nešto.
- Nemam ni vremena ni volje.
- Mislio sam da si hrabar.
- Kad sam rekao da sam hrabar? Ne vrijedi ti da me podbadaš. Neću da se miješam u to. A bolje bi bilo da se ni ti ne miješaš.
- Plah, tvrdoglav, nikakav - zaključio je starac tiho.
Ali to više nije ljubav.
Tako je bolje, mislio sam malodušno, nesvjesno opravdavajući svoje izdvajanje. Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vjeran samo sebi.
Dok sam tako, prljajući druge, utoljavao svoj nemir, bez zadovoljstva i bez zluradosti, dućan se zamračio, plave sjenke postale su crne.
Okrenuo sam se: u kamenom okviru vrata stajao je muselim.
- Uđi - pozvao ga je hadži Sinanudin, ne dižući se.
Hasan se digao, mirno, bez žurbe, i pokazao mu mjesto.
Ja sam se pomaknuo u stranu, bez ikakve potrebe, otkrivajući tako svoju zbunjenost. Prvi put sam ga vidio izbliza poslije Harunove smrti. Nisam znao kakav će biti ovaj susret, nisam znao ni sad, dok sam ga gledao, uznemiren, vraćajući na njega pogled s Hasana, s hadži-Sinanudina, sa svojih ruku, smeten i prestravljen, ne pred njim, pred sobom, jer nisam znao šta će se desiti, da li će me pozlijeđenost gurnuti protiv njega u najgorem času i na najgori način, ili će me strah natjerati da mu se pokorno osmjehnem, uprkos svemu što sam osjećao, zbog čega bih prezirao sebe cijelog života. Gubio sam prisebnost, osjećao kako mi žiličica igra i krv mučno navaljuje u srce. Uzeo sam duhansku kutiju koju mi je Hasan pružio (zar je osjetio moj nemir?), i jedva otvorivši poklopac, počeo da hvatam žute tanke vlati, prosipajući ih drhtavim prstima po krilu. Hasan je uzeo kutiju, napunio čibuk i pružio mi ga, pušio sam, potezao ljuti dim, prvi put u životu, jednom rukom držao drugu, i čekao, da me pogleda, da mi nešto kaže, osjećajući da sam mokar od znoja.
Neće sjesti, rekao je hadži-Sinanudinu, svratio je slučajno, prolazeći ovuda, i sjetio se da ga nešto upita.
(Navala krvi se stišala, disao sam lakše, gledao ga ispod oka, još je mračniji, mislio sam, još ružniji nego onda, iako ne znam da li mi je ikad padalo na um da je mračan i ružan).
Nije to njegov posao, ali su mu rekli da hadži Sinanudin neće da plati seferi-imdađije, ratnu pomoć, određenu carskom zapoviješću, pa i drugi zbog toga zatežu, a ako ugledni ljudi, kao on, hadži Sinanudin, ne izvršavaju svoju dužnost, šta se može očekivati od ostalih, batakčija i lezihljebovića, kojih se ne tiče ni zemlja ni vjera, i koji bi pustili da sve propadne samo da njihove akće ostanu nedirnute u čekmedžetu. On se nada da se to hadži-Sinanudinu desilo slučajno, da je zaboravio ili propustio, i da će učiniti što prije, odmah, da se ne pravi nepotrebna gužva, koja nikome ne koristi.
- Nije se desilo slučajno - odgovorio je hadži Sinanudin spokojno, bez straha i bez prkosa, strpljivo sačekavši da muselim kaže sve što je htio. - Nije slučajno, i nisam zaboravio, ni propustio, već neću da dam što nije pravo. Buna u Posavini, to nije rat. Zašto onda da se plaća ratna pomoć? A carska zapovijest, koju pominješ, ne tiče se ovog slučaja, i treba sačekati odgovor Porte na molbu koju su poslali najugledniji ljudi, a svi misle isto, i niko se ne povodi ni za kim, pa ako bude carska odluka da se plaća, platićemo.
- Hadži Sinanudin-aga hoće da kaže da je najsigurnije poslušati carsku volju, a ako bi platili, učinili bi to samovoljno i nezakonito, a samovolja i nezakonitost stvaraju nered i smutnju - umiješao se Hasan, ozbiljna lica, ušavši među njih sa strane, prekrštenih ruku na prsima, ljubazno spreman da sve potanko objasni muselimu, ako nije shvatio.
Ali muselim nije volio šalu, niti ga je omelo ovo tobože naivno tumačenje. Ne pokazujući nestrpljenje zbog ovog uplitanja, ni ljutinu zbog neskrivenog podsmijeha, ni prezir čak, za koji njegov položaj nikad ne mora da traži razlog, pogledao je Hasana svojim nepokretnim teškim očima, za koje ni njegova rođena žena ne bi mogla reći da su pitome, i okrenu se hadži-Sinanudinu:
- Kako hoćeš, mene se ne tiče. Samo mislim, nekad je jevtinije platiti.
- Nije mi stalo je li jevtino, već je li pravedno.
- Pravda može da bude skupa.
- I nepravda isto tako.
Pa su se gledali jedan dugi trenutak, nisam vidio muselimov pogled, ali sam znao kakav je, a starac se čak osmjehnuo, ljubazno i dobrodušno.
Muselim se okrenuo i izašao iz dućana.
Želio sam da što prije izađem na sokak, ugušiće me vazduh koji je on disao, izbezumiće me riječi koje će njih dvojica reći, rugajući se.
Ali su me ovi ljudi neprestano iznenađivali.
- Pa? - upitao je starac, i ne pogledavši za muselimom. - Jesi li se predomislio?
- Nisam.
- Hasanova se ne povlači, kao carska. Ništa mi danas ne uspijeva.
Nasmijao se, kao da ga je Hasanovo odbijanje obradovalo, i počeo da se prašta:
- Kad ćeš opet doći? Počeću da mrzim i svoje i tuđe poslove, odvajaju me od prijatelja.
Ni riječi o muselimu! Kao da nije ni bio u dućanu, kao da je prosjak naišao, tražeći milostinju! Zaboravili su ga, odmah, čim je prag prekoračio.
Bio sam začuđen. Kakva je to oholost, čaršinska, gospodska, koja tako potpuno odbaci ono što prezire? Koliko godina i pasova mora proći da čovjek uguši u sebi želju da se naruga, da pljune, da izgrdi? Nisam vidio ni da to čine namjerno, ni da se savladavaju. Izbrisali su ga, jednostavno.
Gotovo da su i mene uvrijedili. Zar je moguće tako preći preko ovog čovjeka? On zaslužuje više. O njemu se mora misliti. Njega je nemoguće zaboraviti, nemoguće izbrisati.
- Kako to da ni riječ niste rekli o muselimu kad je izašao? - upitao sam Hasana na sokaku.
- Šta bi se o njemu imalo reći?
- Prijetio je, vrijeđao.
- On može unesrećiti, ali ne može uvrijediti. Moraš voditi računa o njemu, kao o vatri, kao o mogućoj opasnosti, to je sve.
- Govoriš tako, jer ti nije zlo učinio.
- Možda. A ti si bio uznemiren. Jesi li se uplašio? Duhan ti je ispadao između prstiju.
- Nisam se uplašio.
Pogledao me, iznenađen valjda mojim glasom.
- Nisam se uplašio. Sjetio sam se svega. Sjetio sam se svega, bogzna koji put, ali drukčije nego ikad ranije. Bio sam uznemiren kad je ušao, i dok je razgovarao s hadži-Sinanudinom, nisam mogao ni da odredim ni da zaustavim nijednu svoju misao, pretrčavale su kroz mozak, usplahirene, zbunjene, isprepletene, vrele od sjećanja, pozlijeđenosti, bijesa, bola, sve dok me nije okrznuo hladnim usredsređenim pogledom, teškim od prezira i nipodaštavanja, drukčijim nego što je gledao njih dvojicu. Tada, u tom kratkom času, kad su nam se pogledi dodirnuli, kao dva oštra vrha noževa, moglo se desiti da u meni prevlada strah. Bio se već javio, i plavio me, naglo, kao nadošla voda.
Doživljavao sam teške časove i ranije, sukobljavao se u sebi sa oprečnim mišljenjima, mireći plahovitost nagona i opreznost razuma, ali ne znam da sam se ikad, kao u tom trenutku, pretvorio u poprište toliko suprotnih htijenja, da su toliki buljuci naprasnih želja nasrtali da provale, zadržavani kukavičlukom i strahom. Ubio si mi brata, vikao je u meni ostrvljeni bijes, uvrijedio si me, uništio. A u isto vrijeme sam znao da nije dobro što me vidi baš s ovim ljudima, koji ga preziru odupiru mu se. Tako sam i nehotice, bez svoje volje, na suprotnoj strani, protre njega, a volio bih da to ne zna.