Odlučio je, izgleda, baš taj strah. Istisnuo ga je stid pred samim sobom, najgori i najteži stid, koji rađa hrabrost. Moja uzbunjenost se smirila, stišao se ludi huk, misli nisu više prelijetale kroza me kao ptice preko vatrišta, znao sam za jednu jedinu, nastala je tišina smirenja, u kojoj su anđeli pjevali. Anđeli zla. Likujući.
To je bio radosni čas moga preobražaja.
Gledao sam poslije toga, gotovo ozaren novom vatrom, iznutra, gledao u njegov snažni vrat, u malo pognuta pleća, u zbijenu priliku, svejedno mi je da li će se okrenuti, svejedno mi je da li će me pogledati s osmijehom ili s prezirom, svejedno, moj je, potreban mi, vezao sam se za njega mržnjom.
Mrzim te, šaptao sam strasno, okrećući pogled, mrzim ga, mislio sam, gledajući ga. Mrzim, mrzim, dovoljna mi je ta jedna jedina riječ, nisam mogao da je se naizgovaram. Bila je to slast, mlada i svježa, bujna i bolna, kao ljubavna čežnja. On, govorio sam u sebi, ne dajući mu da ode daleko od mene, ne dopuštajući da ga izgubim. On. Kao što se misli o voljenoj djevojci. Ponekad sam ga puštao od sebe, kao zvjerku, da bih mogao ići za njegovim tragovima, i opet ga približavao, da mi bude na nišanu očiju. Sve što je u meni bilo razdešeno, zbunjeno, rasuto, sve što je tražilo izlaz i rješenje, smirilo se, stišalo, sakupilo snagu što je neprestano jačala.
Moje srce je našlo oslonac.
Mrzim ga, šaptao sam zaneseno, idući sokakom. Mrzim ga, mislio sam, klanjajući jačiju. Mrzim ga, izrekao sam gotovo glasno, ulazeći u tekiju.
Kad sam se ujutro probudio, mržnja je čekala budna, dignute glave, kao zmija sklupčana u vijugama moga mozga.
Nećemo se više odvajati. Ona ima mene, ja imam nju. Život je dobio smisao.
Godila mi je u početku pomalo snena zanesenost, kao prvi trenuci groznice, bila mi je dovoljna ta crna, strašna ljubav. Ličilo je gotovo na sreću.
Postao sam bogatiji, određeniji, plemenitiji, bolji, čak i pametniji. Izglobljeni svijet se smirio u svome ležištu, uspostavljao sam ponovo odnos prema svemu, oslobađao se mračnog straha zbog besmisla života, željni red se nazirao preda mnom.
Natrag, bolećivo sjećanje na djetinjstvo, natrag, ljigava nemoći, natrag, stravo nesnalaženja. Nisam više odrana ovca natjerana u drač šipražja, moja misao ne pipa po mraku, slijepa, srce mi je užareni kotao u kome se kuhao opojni napitak.
Mirno i otvoreno sam gledao u oči svemu, ničega se ne bojeći. Išao sam svuda gdje sam mislio da ću vidjeti muselima, ili makar vrh njegovog turbana, sačekivao na sokaku kadiju i koračao za njim, gledajući u njegova uska pogrbljena leđa, i odlazio polako, sam, malaksao od skrivene strasti. Da mržnja ima miris, osjećalo bi se iza mene na krv. Da ima boju, crn trag bi ostajao za mojim petama. Da može da gori, plamen bi sukljao iz svih mojih otvora.
Znam kako se rodila, a kad je ojačala, nije joj bio potreban nikakav razlog. Postala je razlog i svrha sama sebi. Ali ja sam želio da ne zaboravi početke, da ne bi izgubila snagu i vrelinu. Niti da zanemari one kojima sve duguje i da postane svačija. Neka im ostane vjerna.
Otišao sam opet Abdulah-efendiji, šejhu mevlevijske tekije, i zamolio da mi pomogne da pronađem bratov grob. Došao sam njemu, rekao sam skrušeno, jer se ne usuđujem da sam molim one u čijoj je vlasti da učine ili ne učine milost, odbiće me pa su mi onda sva vrata zatvorena, zato sam prisiljen da isturam ispred sebe bedele, i gajiću nadu sve dok ih budem nalazio. Došao sam njemu prvom, i uzdam se u njegovu dobrotu i zaklanjam za njegov ugled, jer moj više nije velik, a sam Bog zna da je to bez moje krivice. Zadužio bi me mnogo, jer bih želio da brata sahranim kako je Bog odredio, da mu se duša smiri.
Nije me odbio, ali mu se činilo da zbog svoje nesreće manje vrijedim i manje znam. Rekao je:
- Njegova duša se smirila. Ona više nije ljudska, prešla je u drugi život, u kome nema ni žalosti, ni nespokojstva, ni mržnje.
- Ali je moja duša još ljudska.
- Činiš li to onda zbog sebe?
- I zbog sebe.
- Da li žališ ili mrziš? Čuvaj se mržnje, da ne pogriješiš prema sebi i prema ljudima. Čuvaj se žalosti, da ne pogriješiš prema Bogu.
- Žalim, koliko je ljudski. Čuvam se grijeha, šejh-Abdulahu. Sve moje je u božjim rukama. I u tvojim.
Morao sam mirno da saslušam njegovu pouku i da ga odobrovoljim zavisnošću. Kad misle da su viši od nas, ljudi mogu da budu i plemeniti.
Nisam bio toliko jak, da bih imao prava da budem nestrpljiv; ni toliko slab, da bih imao razloga da budem gnjevan. Služio sam se drugima, puštajući da se osjećaju jači. Imao sam oslonac i putokaz, zašto da budem sitničav?
Pomogao mi je, dobio sam dozvolu da uđem u tvrđavu i pronađem grob. I Hasan je pošao sa mnom. Poveli smo i momke, sa praznim tabutom i lopatama.
Na tvrđavsko groblje nas je odveo stražar, sluga, grobar, teško je bilo odrediti šta je taj ćutljivi čovjek, nenaviknut na razgovor, nenaviknut da gleda ljudima u oči, plašljivo radoznao, ljutito uslužan, kao da se neprestano borio između želje da nam pomogne i da nas otjera.
- Tu je - pokazivao je glavom pusti proplanak iznad tvrđave, s čirevima svježih humki i ranama provaljenih grobova, zarastao u gustu kupinu i halugu.
- Znaš li gdje je grob?
Pogledao nas je ispod oka, bez riječi. Moglo je to da znači:
- Kako ne bih znao, ja sam ga i ukopao!
A isto tako:
- Kako bih znao? Pogledaj koliko ih je, bez oznake i bez imena.
Išao je između grobova, razbacanih bez reda, iskopanih na brzinu i bez poštovanja, kao što se kopaju trapovi. Zastao bi nad nekim, gledao trenutak ulegnutu zemlju i odmahnuo glavom:
- Nikola. Hajduk.
Ili:
- Bećir. Mašin unuk.
Nad nekim je samo ćutao.
- Gdje je Harun?
- Tu je.
Krenuo sam sam, između zatrpanih jama, da nađem mrtvog brata. Možda ću osjetiti po uzbuđenju, po tuzi, po nekom znaku, možda će me upozoriti šum krvi, ili suza, ili drhat, ili neznan glas, nismo valjda uvijek zarobljeni u nemoć svojih čula. Zar ne bi mogla nekako progovoriti tajna istog rođenja?
- Harune! - zvao sam nečujno, čekajući odgovor iz sebe. Ali odgovora nije bilo, ni znaka, nikakvog, ni uzbuđenja, ni tuge čak. Bio sam kao glina, tajna je ostala gluha. Obuzimao me samo osjećaj gorke pustoši, mira koji nije moj, i nekog dalekog smisla, važnijeg od svega što živi znaju.
Usamljen među grobovima, zaboravio sam na mržnju.
Vratila mi se kad sam prišao ljudima.
Stajali su nad jednom jamom, istom kao i druge.
- Je li to? - pitao je Hasan. - Sigurno?
- Meni je svejedno, nosite koga hoćete. Ali ovo je.
- Kako znaš?
- Znam. Zakopan je u jedan stari mezar.
Zaista, momci su pronašli dvoje kosti, pokupili jedne u tabut, pokrili čaburtijom i krenuli niz obronak.
Koga nosimo? - mislio sam užasnut. Ubojicu, krvnika, žrtvu? Čije smo kosti uznemirili? Pobijenih je mnogo, nisu samo Haruna zakopali u tuđi grob.
Išli smo iza momaka što su na ramenima nosili tabut i nečije kosti pokrivene zelenom čohom.
Hasan mi je dodirivao lakat, kao da me budi.
- Smiri se.
- Zašto?
- Pogled ti je čudan.
- Tužan?
- Volio bih da je tužan.
- Maloprije, na mezarju, uzalud sam očekivao da me nešto opomene kad naiđem na Harunov grob.
- Suviše tražiš od sebe. Dovoljno je da žališ.
Ostala mi je nejasna njegova misao, a nisam smio da pitam. Bojao sam se da ne pogodi ono što se događa u meni. Ne vraća me bez razloga u žalost.