Na čaršiji, na sokacima, ljudi su nam prilazili, osjećao sam kako je sve više nogu iza nas, sve mukliji je topot koraka, sve je gušća ljudska ljesa, nisam ih očekivao toliko, učinio sam ovo zbog sebe, ne zbog njih, a evo, moje se otimalo od mene, postajući njihovo. Nisam se osvrtao da ih vidim, ali sam, uzbuđen, osjećao kako me nosi ovo mnoštvo, kao talas, rastao sam s njim, posta jao važniji i jači, bilo je isto što i ja, uvećan. Žalili su, osuđivali, mrzili, svojim prisustvom, ćuteći.
Ova dženaza je opravdanje moje mržnje.
Hasan je nešto tiho rekao.
- Šta kažeš?
- Nemoj da govoriš. Nemoj ništa da govoriš nad mezarom.
Odmahnuo sam glavom. Neću da govorim. Drugo je bilo onda, u džamiji. Išli su za mnom, kad sam se vraćao od kapije smrti, i nismo znali, ni ja ni oni, šta treba da se desi. Sad znamo. Ne čekaju od mene riječi, ni osudu, sazrelo je u njima, i sve znaju. Dobro je što sam ovo učinio, nećemo sahraniti ovog bivšeg čovjeka da ga opravdamo nedužnog, učinićemo više: posijaćemo ove kosti kao sjećanje na nepravdu. A neka nikne šta hoće i šta Bog odredi.
Tako je moja mržnja postala plemenitija i dublja.
Pred džamijom momci su stavili tabut pokriven zelenom čaburtijom na mejtaš. Uzeo sam abdest, stao ispred tabuta i počeo da govorim molitve. A onda sam upitao, ali ne po dužnosti, kao uvijek dosad, već sa izazovom i likovanjem:
- Recite, ljudi, kakav je bio ovaj mejt?
- Dobar! - odgovorilo je stotinu glasova, uvjereno.
- Praštate li mu za sve što je učinio?
- Praštamo.
- Jamčite li za njega pred Bogom?
- Jamčimo.
Uvijek zastanem u mraku i gledam ta mala drhtava svjetla, uzbuđen, ganut prvih dana, poslije ponosan. To je moj bivši brat, to njegova čista duša svijetli plamičcima, to njegova sjena dovodi nepoznate, da pale ove nježne vatrice njegovoj uspomeni.
Postao je ljubav kasabe, poslije smrti. Za života jedva ga je ko znao.
Meni je bio krvavo sjećanje. Za života bio mi je samo brat.
Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu.
Privrženost mrtvom bratu vratila mi je Hasanovo prijateljstvo. Možda je u njegovim riječima i postupcima bilo i neke skrivene namjere, želje da me zaustavi na putu koji je naslućivao, ili se ja varam, možda je moja osjetljivost vidjela i ono čega nema. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati.
Ni on u moje. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao i učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.
Vezao sam se uz njega (dobra riječ: vezao, kao u oluji, na lađi, na klisuri) zato što je rođen da bude drug ljudima, i što je izabrao baš mene, ali me neprestano i nanovo oduševljavalo što može da bude takav prijatelj upravo on, toliko pust i podrugljiv naizgled.
Uvijek sam smatrao da je prijatelj čovjek koji i sam želi oslonac, polutina koja traži dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nužno dosadan, mada drag, jer izanda, kao žena. A on je cjelac, uvijek svjež i uvijek drukčiji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je preduzimao. Ništa mu nisam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom bio je ono što je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nisam osjećao nižim. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi. Poštujem ljude koji i u nesreći ostanu plemeniti.
Bio sam mu zahvalan na tom priznanju, i vjerovao sam u njegovu istinitost.
Ali mi je njegovo prijateljstvo bilo dragocjeno i zbog mržnje koja je u meni sve više rasla. Ne znam, sigurno bi mogla da živi i sama, ali ovako je bolje. S jedne strane sam crn, s druge bijel. To sam ja, podijeljen a čitav. Nisu se miješale ljubav i mržnja, nisu smetale jedna drugoj, nisu mogle da ubiju jedna drugu. Bile su mi neophodne obadvije.
Ulazio sam u Hasanov život po pravu prijateljstva, i po njegovoj dobroj volji, ali ako sam se nadao, ili bojao, da će mi sve njegovo postati jasno i poznato, prevario sam se. Ne zato što bi ma šta sakrio od mene, već što je duboki i sjenoviti bunar, čije se dno ne može lako vidjeti. I ne zato što je baš on takav, već što su ljudi takvi, nesagledljivi, čim ih bolje upoznamo.
Preveo je oca u svoju kuću, okružio ga pažnjom, pomalo čudnom, veselom, nekako bezbrižnom, kao da nije vodio mnogo računa o starčevoj bolesti, postupao s njim kao da je zdrav, pričao mu o svemu, o čaršiji, o ljudima, poslovima, ženidbama, udajama, čak o djevojkama koje svake godine postaju sve ljepše, možda i zato što je on sve stariji, ali ako je tako, onda je šteta što ih otac ne vidi, učinile bi mu se kao rajske hurije. Starac se tobože mrštio, ali se vidjelo da je zadovoljan, dosadilo mu je što su ga do tada prepuštali bolesti i pripremali za smrt. - Pred djecom i pred starcima ljudi govore samo gluposti - rekao je ljutito, misleći valjda na veliku mračnu kuću u kojoj je ležao. - Jedino ovaj moj svojeglavi sin postupa sa mnom kao s čovjekom, zato što me ne poštuje, srećom.
Hasan se smijao i odgovarao mu ravnom mjerom, kao da je pred njim drug i zdrav čovjek.
- Otkad te ne poštujem?
- Odavno.
- Otkako sam napustio Carigrad i vratio se ovamo? Otkako sam postao skitnica, dželepčija? Nepravedan si, oče. Ja sam mali čovjek, obične pameti, skromnih sposobnosti, djeca u školi nikad ne bi učila o meni.
- Sposobniji si od mnogih na visokim položajima.
- To nije teško, oče, mnogo je glupaka na položajima. A šta bih ja s položajem, i šta bi položaj sa mnom? Ovako sam zadovoljan. Ali manimo se toga razgovora, nikad nismo uspijevali da ga dovršimo. Bolje da te pitam nešto za savjet. Imam posla s jednim čovjekom, neugodan, uobražen, glup, nepošten, prost, gleda me s visoka, vidim da me prezire, samo što ne traži da mu poljubim papuču, i nije mu dovoljno što ćutim o tome da je glup i nepošten, već se ljuti što ne govorim kako je pametan i čestit, a najgore je što on sam vjeruje u to. Molim te, šta da radim?
- Što me pitaš? Pošalji ga do đavola, eto šta da uradiš!
- Poslao sam ga do đavola, oče, onda, u Carigradu - nasmijao se Hasan - i došao ovamo da postanem dželepčija.
Voljeli su se čudnom, mušičavom ljubavlju, ali istinski nježnom, kao da su htjeli da nadoknade vrijeme kad ih je odvajala njihova tvrdoglavost.
Starac je zahtijevao da se Hasan oženi ("Ne mogu prije tebe", rugao se Hasan), da napusti dželepčijski posao i duga putovanja, da se ne odvaja od njega. Služio se i lukavstvom, pravdajući se da je teško bolestan i da ga smrtni čas može zadesiti u svako doba, pa bi mu laške bilo ako se tada kost njegova nađe uz njega, da mu duša bez muke izađe. - Ko zna ko će prije - odgovorio je Hasan. Ali je pristao na lišavanja koja nameće ljubav, bez velikog oduševljenja, doduše, naročito zbog putovanja; jesen je, vrijeme da putuje, navikao je, kao rode. Lastavice su otišle, uskoro će i divlje guske zakričati u visinama, leteći svojim putevima, a on će gledati u nebo za njihovim klinom i zamišljati čudne slasti svojih lutanja, jednom ljubavlju odvojen od druge.
U kući su se desile važne promjene. Krupni momak, Fazlija, muž crnooke ljepotice, Zejne, što je živjela s mladićem, postao je vjerna dadilja starčeva. Pokazalo se da su njegove ogromne ruke sposobne za najnježnije pokrete i najpažljiviju njegu. Hasan je u očevoj sobi ostavljao novac, jer je poznavao momka i bojao se da njegova privrženost ne usahne.
Opasnu ljubav prekinuo je odlučno. Njena prividna čvrstina slomila se lakše nego što bi i najpodrugljivija mašta mogla pretpostaviti. Čvrstu tvrđavu predale su vječne izdajice ljubavi.