Oporavivši se toliko, da smrt više nije izgledala suviše blizu, otac nije pristao da se sav imetak uvakufi, ali je vakuf ipak bio velik, i uz muteveliju (jedan pošten i razborit pisar iz mešćeme pristao je da primi ponuđenog mutevelijskog vrapca umjesto nesigurnog kadijskog goluba; tada mi se objasnilo ko je Hasana obavijestio o Harunovoj nesreći), trebalo je postaviti i pomoćnika. Hasan je pozvao mlađeg momka u svoju sobu, i ponudio mu ugledan i dobro plaćen položaj, ako nikad više ne dođe u ovu kuću, osim poslom, do njega, i ako se nikad i nigdje ne susretne sa Zejnom, osim slučajno, pa i to neka prođe bez razgovora. Ako pristane i održi riječ, neka čuva priliku koja mu je data; ali ako pristane a prevari, odmah može ići kud hoće.
Bio je spreman na mladićev otpor i žaljenje, mislio je čak i da popusti, da ostavi sve da traje i dalje, jer se pokajao što ga je stavio pred tako surov izbor. Ali je mladić odmah pristao. Bio je bistar i sposoban. Hasanu se smučilo.
Onda je zovnuo ženu, da joj kaže, ali je mladić sam rekao sve, da se na žalost više neće moći viđati, on odlazi za svojom sudbinom, a ona svoju već ima, neka ga ne pamti po zlu, a on će život u ovoj kući pamtiti samo po dobru, a eto, Bog hoće da ovako bude.
Trebaće paziti na njega, mislio je Hasan gadljivo.
Zejna je stajala kraj vrata, bez riječi, kroz tamnu boju kože probilo je bljedilo, donja usna je drhtala, kao u djeteta, ruke su visile nemoćno niz puna bedra, mlitavo izgubljene u naborima dimija.
Tako je ostala i kad je mladić izašao iz sobe. Tako je ostala i kad joj je Hasan prišao i stavio oko vrata struku majčinih bisera. - Da bolje paziš oca - rekao je, ne želeći da otvoreno plaća njenu žalost, i ostavljajući je čistu pred mužem.
Dvije sedmice je hodala po kući i avliji, s biserom oko vrata, uzdisala i čekala, gledala u nebo i u avlijska vrata. Pa prestala da uzdiše, i počela opet da se smije. Pregorjela je, ili sakrila.
Muž je žalio duže. - Baš je prazno bez njega, a on, nezahvalnik, zaboravio na nas - govorio je prijekorno, još dugo poslije mladićeva odlaska.
Hasan je bio nezadovoljan i sobom i njima. Sve je učinio da se tako desi, a kao da je volio da je ispalo drukčije. - Eto, umiješao sam se da razmrsim čvor - rekao je, smijući se - a šta sam postigao? Podstakao sam mladićevu sebičnost, nju sam unesrećio i oslobodio obzira, mužu sam natovario ozlojeđenu ženu na vrat, sebe još jednom uvjerio da postupam rđavo čim činim nešto s namjerom. Do vraga, ništa nije toliko naopako kao dobro učinjeno s ciljem, ni toliko glupo kao čovjek koji nešto hoće po svome kalupu.
- Šta onda nije naopako ni glupo?
- Ne znam.
Čudan čovjek, čudan a drag. Nije mi bio sasvim jasan, ali ni sebi, i neprestano se otkrivao i tražio. Samo, nije to činio s mukom, ni mrzovoljno, kao drugi, već s nekom djetinjom otvorenošću, s lakoćom podsmješljive sumnje, kojom najčešće osporava sebe.
Volio je da priča, a pričao je lijepo, korijeni njegovih riječi bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale u nebo. Postale su mi potreba i zadovoljstvo. Ne znam šta je to bilo u njima što me obasjavalo, nekih priča se jedva i sjećam, ali je ostala nekakva omama od njih, nešto nesvakidašnje, svijetlo i lijepo: priče o životu, a ljepše od života.
- Ja sam nepopravljivi brbljivac, volim riječi, svejedno kakve, svejedno o čemu. (Bilježim bez reda ono što je govorio, jedne noći, dok je kasaba mirovala, u mraku). Razgovor je spona među ljudima, možda i jedina. To me naučio jedan stari vojnik, zajedno smo zarobljeni, zajedno bačeni u tamnicu, zajedno vezani lancem za istu željeznu halku u zidu.
- Hoćemo li da pričamo ili da ćutimo? - pitao je vojnik.
- Šta je bolje?
- Bolje je da pričamo. Lakše ćemo trunuti u ovom zindanu. Lakše ćemo umrijeti.
- Onda je isto.
- Pa da vidiš, i nije isto. Činiće nam se da nešto radimo, da se nešto dešava, i manje ćemo se mrziti, a biće ono što mora, to već nije u našoj moći. Susrela se tako dva neprijateljska vojnika u šumi, i šta će kud će, počeli da rade ono što znaju i što im je zanat. Izbacili puške i ranili se, potegli sablje i sjekli se, ljetni dan do podne, dok ih nisu polomili, i kad su im ostali samo noževi, jedan vojnik je rekao:
- Čekaj da predahnemo. Evo, i podne je prošlo, nismo vukovi, već ljudi. Eto, ti sjedi tamo, ja ću ovdje. Dobar si borac, umorio si me.
- I ti mene.
- Bole li te rane?
- Bole.
- I mene. Stavi duhana, da zaustaviš krv.
- Dobra je i mahovina.
Pa sjeli, popričali o svemu, o porodici, o djeci, o teškom životu, sve im slično, mnogo šta isto, razumjeli se, zbližili, pa ustali, i rekli zadovoljni:
E baš se ispričasmo, ko ljudi. Eto, i na rane zaboravismo. Hajde da dovršimo što smo započeli. Pa izvadili noževe i smirili jedan drugoga.
Bio je vedar taj moj drug sa zindanske halke, i razveselio me tom podrugljivom poukom. Razveselio i ohrabrio. Možda bi neko drugi rekao da su se dva vojnika u šumi rastali kao prijatelji, i to bi bila ružna laž, čak i da se tako desilo. Ovako, gorki svršetak priče je istinit možda najviše zato što sam se bojao da ih ne prikaže boljim nego što jesu. A opet (ovaj zaključak nisam mogao ni sam sebi razumno da objasnim), baš zato što je kraj surovo istinit, ostala je u meni djetinja misao, uporna nada, da su se ipak pomirili. Ako ne ova dva vojnika, onda možda neki drugi, jer i u toj priči umalo da se nije tako desilo. Iako to mome vojniku nije važno; on je pričao, da ne bi bio sam. Prošao je dosta svijeta, svašta je vidio, i umio je da ispriča zanimljivo, živo, nekako prisno, slatko, razbijajući moj strah da će mi biti teže s njim nego da tamnujem sam. Budio sam se u noći, osluškivao kako diše.
- Spavaš li? - pitao sam. - Pričaj, ako ne spavaš.
- Šta ćemo raditi kad sve ispričamo?
- Pričaćemo ponovo, drugim redom, naopako.
- A kad ispričamo i naopako?
- Onda ćemo umrijeti.
- Zadovoljni, kao ona dva vojnika.
- Zadovoljni kao dvije budale koje su izvršile dužnost.
- Gorak si - rekao je bez prijekora.
- Zar ti nisi?
- Nisam, zašto bih bio? Vidiš, ja sam pošao da ratujem, znači, pristao sam da budem ranjen, zarobljen, ubijen. Desilo se najlakše od svega, zašto da budem gorak?
Čim bi zažuborio njegov tihi glas, noć bi postala manje pusta. Gradio je između mene i sebe most od paučine, most od riječi, lepršale su iznad nas, u luku, izvirale i uvirale, on je izvor, ja ušće. Neka tajna se plela među nama, divna ludost što se zove govor, činila je čudo: dvije mrtve klade što su ležale jedna pored druge, odjednom su oživljavale, i nisu bile sasvim odvojene. Kad su nas zamijenili za neprijateljske zarobljenike, rastali smo se, bez žaljenja. On će uvijek naći slušaoce, jer su mu potrebni, a počeo sam da ih pronalazim i ja. Ljudi su mi postali bliži, zbog govora. Ne svi, naravno. Neki su gluhi za tuđe riječi, oni su nesreća i sebi i drugima. Ali uvijek treba pokušati. Pitaćeš: zašto? Nizašto. Da bude manje gluho i pusto. Još u samom početku, kad sam krenuo u trgovinu, čuo sam za jednu ženu u Višegradu, udovicu nekog spahije. Nikog nije imala osim sina, mladića od dvadeset godina. Možeš misliti kako ga je voljela, bio je sin - jedinac, u njemu je bio sav njen život. Kad je mladić poginuo u ratu, majka se izbezumila, najprije nije vjerovala, a onda se zatvorila u sobu, jela samo crni hljeb i pila vodu, spavala na golom podu, stavljajući svako veče na prsa teški crni kamen. Željela je da umre, a nije imala snage da se ubije. Ali, kao za pakost, smrt nikako nije dolazila. Dvadeset godina je tako živjela, o crnom hljebu i vodi, s teškim kamenom na prsima, sama kost i koža, posivjela, pocrnjela, okorjela, na panti da je visila ne bi bila gora, ali je živjela. Mene je naročito porazio onaj crni kamen što ga je svake noći stavljala na prsa, po tome sam nekako najviše osjetio kolika je njena muka. On me je i odveo do nje, taj kamen. Kuća je bila velika, na sprat, neokrečena, oronula, imanje oko kuće prostrano, začudo lijepo obrađeno, u kući samo jedna starica, godinama je posluživala spahinicu, i sama klonula. Ispričala je da pomoći nema, imanje je veliko, subaša se brine o svemu, ali spahinica neće da svida s njim račune, neće da primi novac, on ga ostavlja sebi a njima dvjema daje koliko da ostanu na životu, a Bog neće da je uzme sebi i da joj prekrati patnje. Slagao sam spahinici da mi je jedan moj prijatelj, i on je poginuo, pričao o njenom sinu, i da sam zato došao da je vidim, jer mi se čini kao da sam i njega poznavao. Slagao sam, jer je to bio jedini način da počne sa mnom razgovor. O sinu, naravno. Godinama je ćutala, godinama je čekala smrt, godinama mislila na njega, trujući se bolom, a sad je mogla da govori o njemu. Ja sam je pokrenuo.